Ona je hrabra, nepokolebljiva i inspirativna! Maja Drobnjaković, 37-godišnja kineziologinja i sportašica iz Zagreba kojoj je prije pet godina amputirana lijeva potkoljenica zbog opake bolesti. Svega dva mjeseca od operacija Maja je 'prigrlila' protezu i nastavila sa životom.
Upravo su joj sportski duh i optimizam najviše pomogli da ne potone u crne misli, ali prije svega sinčić Liam koji joj je najveća snaga. Nasmijana Maja već je odradila nekoliko različitih utrka, a sretna je i zbog nastupa na tradicionalnoj Zagreb Advent Run utrci u prosincu - koja će ove godine humanitarna sredstva dodijeliti udruzi 'Veliko srce malom srcu'. O svemu tome, ali još i puno više, hrabra Maja govori za SameChances.
Vaša priča je nevjerojatna. Prije pet godina ostali ste bez potkoljenice, što nije pokolebalo vaš sportski duh i životni optimizam. Što se dogodilo te 2017. kad su vam dijagnosticirali opaku bolest. Jeste li imali simptome prije, uopće naslućivali takav ishod?
Nakon boli u nozi javila sam se liječniku koji me uputio na biopsiju, nakon čega su uslijedile dvije operacije a na tom drugom i posljednjem zahvatu morali su mi amputirati potkoljenicu. Do tog trenutka nisam ni pomislila na mogućnost takvog ishoda. Čak i kad su mi u toku operacije rekli što me čeka, nadala sam se ipak da će se dogoditi čudo jer si nisam mogla predočiti što znači živjeti bez noge. Za neke stvari jednostavno mislite da se događaju samo nekom drugom.
Kako ste se psihološki suočili s time, amputacijom noge? S kojim ste se strahovima i sumnjama nosili?
Jedan od najtežih trenutaka bio je taj u kojem sam saznala za ishod operacije nakon čega je slijedila faza negiranja, neprihvaćanja, odbijanja, plakanja.. To je trajalo svega nekoliko minuta, ali meni se činilo kao vječnost. Odvijalo se na operacijskom stolu, vodila sam borbu sama sa sobom, ali nakon što sam shvatila da ishod ne mogu izbjeći koliko god moja želja bila velika, prepustila sam se, pomirila se s trenutkom i odlučila prihvatiti situaciju. Generalno, strah nastaje zbog nepoznate situacije tako da sam već u bolničkom krevetu počela istraživati vrste proteza, mogućnosti, sportove za osobe s invaliditetom, materijale od kojih se izrađuju. Proteza je postala moja realnost i htjela sam o tome znati što više.
Kakav je bio osjećaj kad ste prvi put u novim okolnostima krenuli u utrku?
Prva utrka u kojoj sam sudjelovala bila je 2018. Wings for life u Zadru, godinu dana nakon amputacije. Odabrala sam nju jer nema određenu kilometražu koju morate pretrčati nego trčite dok vas ne sustigne službeno vozilo, nakon čega za vas utrka završava. Tada sam istrčala 7 kilometara, a godinu nakon toga 10 kilometara. Posebno volim humanitarne utrke tako da je za mene sudjelovanje imalo više značenja. U tom slučaju vodim se time da puno ljudi zbog stanja ili bolesti, nažalost, može samo sanjati o trčanju. Samim time sam više cijenila što imam mogućnost staviti svoju posebnu protezu za trčanje, i biti na stazi kao nekad.
Tada je vaš sin Liam imao tek dvije i pol godine... Odustajanje nije dolazilo u obzir?
Svakako premalo da bi ostao bez majke, tako da je on bio najveći razlog moje borbe. Odustajanje nikako nije bila opcija. Život mi je visio o koncu no izbjegavala sam uopće pomisliti na to, imala sam puno vjere, nade i motiva za ostanak uz sina, i nekako sam duboko u sebi znala da ću se izboriti.
Ove godine sudjelujete na tradicionalnoj i kostimiranoj Zagreb Advent Run.
Kao što sam već spomenula, volim humanitarne utrke i nije mi trebalo dugo da me prijateljica Maja nagovori na sudjelovanje u Zagreb Advent Run utrci. Priča mi se odmah svidjela, trči se za udrugu 'Veliko srce malom srcu' - kojoj je cilj, između ostalog, razvijanje svijesti o potrebi ranog utvrđivanja srčanih grešaka. Ako mogu svojim sudjelovanjem utjecati na razvijanje jednog lijepog projekta, rado ću to učiniti i sada i sljedeći put. Voljela bih pozvati i što veći broj ljudi da se prijave na utrku, naprave par koraka, podignu malo svoj puls i aktiviraju svoje veliko srce.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju magazina Story koji na kioske izlazi u srijedu, 30. studenoga!
Zahvaljujemo caffe baru OLD MINER na ustupljenom prostoru.