unčano jutro. U automobilu se osjeti miris sijena dok se vozimo prema slavonskom selu Vrbica, nedaleko od Đakova. Prolazeći kroz ravnu Slavoniju, susrećemo se s autentičnostima tog podneblja. Pogled nam se svako malo zaustavlja na ženama s maramama na glavi koje sjede ispred kuće i srdačno mašu svakom prolazniku. Slavonske kuće, traktori na cesti, djeca koja trčkaraju... sve podsjeća na neka davna vremena. Zaustavljamo se ispred kuće na kraju sela. Na ulazu, prvo što primijetite su velika crveno-crna slova koja ispisuju Ne – ovisnost. Na prvi pogled izgleda kao obiteljska kuća. Ona to i jest, samo što u njoj borave 34 člana jedne velike, ali posebne obitelji. Stigli smo u komunu u Vrbici. Na samom ulazu dočekuje nas Tomislav Mišetić. Predsjednik udruge za borbu protiv ovisnosti „Ne – ovisnost“ i voditelj terapijske zajednice. „Dobro nam došli! Danas imamo čobanac za ručak, s veseljem nam je rekao. Jedan od štićenika ljubazno mi pruža ruku. Ulazimo u prostrani dnevni boravak. Dečki su posvećeni poslovima za koje su zaduženi. Radna i obiteljska atmosfera. Dok jedni pripremaju objed i brinu se oko kuhinjskih aktivnosti, drugi se brinu o životinjama, a neki o imanju. Neki su, pak, tog dana otišli na rad u obližnju šumu. Često pomažu nemoćnim i starim susjedima. U ovoj zajednici upravo rad najviše pomaže. Okućnica s vrtom izgleda poput lijepog mjesta za odmor. Sigurno vam je poznat onaj osjećaj kad želite pobjeći negdje gdje vlada tišina, oko vas lijepa priroda, domaće životinje… Upravo tako je u ovoj komuni.

Sjela sam u hlad ispod sjenice, a jedan od štićenika odmah mi donosi sok od naranče. Nekoliko trenutaka poslije prilazi mi dvadesetdevetogodišnji štićenik Ivan H.. U komuni je nešto dulje od godinu dana. Pitam ga kako se osjeća. „Dobro, hvala na pitanju. Ugodno mi je ovdje, osjećam se zaštićeno. Stalno nešto radimo, nema praznog hoda. Međusobno se jako dobro slažemo, poput obitelji smo“, priznaje i nastavlja: „Iz Vinkovaca sam. Jako rano sam izgubio oca i majku, a nakon toga smo brat i ja tražili utjehu u heroinu. Već sa 13 godina počeo sam se drogirati. Na samom početku to je bio alkohol, a potom hašiš, marihuana, tablete. Kako bismo mogli nabaviti drogu, radili smo razne kriminalne radnje. Trenutak kad sam odlučio učiniti preokret je smrt mog brata“, nakratko zastaje, pogled mu se spušta dolje. „Brat mi se predozirao. To me potaknulo da pronađem pomoć. Danas maštam o obitelji, poslu i o tome da se uključim u svakodnevni život. Te me misli održavaju stabilnim. Jednostavno sam morao dotaknuti dno da bih se ponovo počeo uzdizati. Ali, vjerujte mi, to je pakao koji nikome ne želim“, optimizam mu se najednom javlja u glasu. Zapravo, svi su štićenici optimisti. No prije svega moraju se pridržavati određenih pravila. Svatko od njih ima svoje zadatke koje mora besprijekorno obavljati. Tako, prostorije za spavanje uvijek moraju biti čiste i pospremljene. Sve je uredno kao u ljekarni. Red, rad i disciplina. Ali dečki se ne žale, naprotiv. „Moramo se pridržavati određenih pravila i pristojnosti. Onaj koji nije spreman na to odmah može otići. Ovo je pravi trening za živce“, priča nasmiješeni Ivan koji trenutačno radi kao kuhar u kuhinji. „Izmjenjujemo se na svim poslovima kako bismo svi sve mogli proći, a zadaci ovise i o vremenu koje smo proveli ovdje. Što si dulje u zajednici, to postaješ odgovorniji. Odgovornost nam pomaže da se osjetimo bitnima i potrebnima. Sve je to dio cijelog programa.“
Nova prilika za dečke koji su zaglibili u paklu ovisnosti ukazala se 2003. godine, kada je pokrenuta udruga za borbu protiv ovisnosti „Ne – ovisnost“, nastala na inicijativu rehabilitiranih ovisnika. Bavi se svim oblicima borbe protiv ovisnosti. Goran Kezić, operator u terapijskoj zajednici, rehabilitirani je ovisnik koji je danas zaposlenik komune. „Ovo je jako odgovoran posao. Brinem se o dečkima 24 sata i zna biti izrazito naporno, ali to je ono što me ispunjava. Droga je obilježila moj privatni život, ali i odredila moju profesiju. Radim svaki drugi tjedan, 24 sata na dan. Tu sam ako netko od štićenika ima neki problem, razgovaramo, oni rješavaju međusobne nesuglasice, a ja sam njihov koordinator. Navodim ih kako što kvalitetnije riješiti određen problem. Pazim da sve bude u najboljem redu. Ovdje imamo i stručne osobe. U našem timu su socijalni radnik, psiholog te rehabilitirani i educirani ovisnici. Rad naše udruge podupiru i brojni volonteri raznih zanimanja i struka. Mislim da je dobro da dečki imaju osobu koja je prošla kroz sve što oni sada prolaze. Pomažem im savjetima i podrškom jer znam na koje će probleme naići tijekom liječenja. Apstinencijske krize ovisnika o heroinu i kokainu traju oko mjesec dana, a ovisnosti o sintetičkim drogama traju puno dulje. Na samom početku skidanja jako je teško. Snažni bolovi tijela gotovo su neizdrživi.“ Kako biste opisali te osjećaje? „Bolovi su takvi kao da vas je pregazio vlak. Ja bih to tako opisao iako ne znam kako je to kad te pregazi vlak. Uvijek tako opisujem te snažne bolove. Na početku je stalno prisutan jak duševni nemir, ali puno razgovora i ulijevanje nade je ono što svima pomaže. Trudim se biti strpljiv i uliti im nadu da samo upornošću i snažnom željom mogu uspjeti u toj borbi. Bitno je da osvijeste svoj problem i odluče promijeniti svoj život. Naravno, tu su zastupljene i stručne osobe koje imaju znanje i to se pokazalo kao jedna savršena kombinacija prakse i znanja“, ponosno govori 37-godišnji Goran. Iza sebe ima bolnu prošlost.
„Kad sam imao 13 godina, majka i ja smo se zbog rata odselili u London. Kao tinejdžer počeo sam eksperimentirati s lakim drogama. Povezao sam se s društvom iz bivše Jugoslavije. Bili smo ekipa. Na samom početku drogu, alkohol i tablete kupovao sam vikendom i za to mi je bio dovoljan džeparac. Nakon dvije godine postao sam ovisnik o heroinu. Zanimljivo je da obitelj i roditelji u većini slučajeva posljednji saznaju. Odnosno, emocija roditelja prema djeci je toliko jaka da to ne mogu vidjeti. To je bio slučaj i s mojom majkom. Već sam daleko zaglibio kad se suočila s mojim problemom. Bio sam izgubljen. Majka i otac su se nadali da će mi povratak u Hrvatsku pomoći da se riješim loše navike. Smatrali su da će promjena okoline dobro utjecati na moj neuredni stil života. I vratili smo se. Bio sam u potpunoj letargiji. Samo sam ležao i gledao televiziju. Glavna okupacija bila mi je kako ću doći do Heptanona. Tada sam bio na terapiji medikamentima. I vrijeme je prolazilo, roditelji su se pomirili s činjenicom da njihov sin samo preživljava“, zamišljeno se prisjeća Goran te mu se boja glasa odjednom mijenja. „I onda sam odjednom primijetio da moji vršnjaci rade, stvaraju obitelj i razvijaju se. Ja sam ostao zakopan u mjestu. To je bio okidač koji me potaknuo na ozbiljno liječenje. Otišao sam u komunu, prošao program i uspio sam. Naši štićenici se susreću sa svim problemima s kojima sam se i ja u tom razdoblju života susretao. Najteže je vratiti povjerenje obitelji i prijatelja. Narkomani u svojim stanjima postaju sebični. Vrlo je teško uključiti se u svakodnevni život. Zato pripremamo dečke na sve osude okoline na koje mogu naići. Pokušavam im objasniti kako da razumiju svoje roditelje, supruge, djecu i zašto oni nemaju povjerenja. Mi smo odgovorni zašto je to tako“, realan je ovaj mladić koji na ružnu prošlost gleda kao na neugodno iskustvo koje je prošao, ali i kao na svoju najveću životnu pobjedu.
„U sklopu naše komune postoje i mnoge druge aktivnosti“, nastavlja razgovor operator Goran Kezić koji se posebno ponosi savjetovalištem u obližnjem Osijeku. „Još dok sam bio u Londonu, upoznao sam jednu englesku aktivisticu. Njoj danas mogu biti zahvalan što sam zdrav. Česte bolesti narkomana su hepatitis i HIV. U Londonu smo imali mjesta gdje smo se okupljali. Tako mi je jedan dan prišla jedna djevojka, odvela me u savjetovalište i objasnila mi sve o bolestima od kojih mogu oboljeti. Od tada sam uvijek pazio da imam čiste igle. To me je potaknulo da nešto takvo napravimo i u Osijeku. U naše savjetovalište može doći tko želi. Omogućili smo im tuševe, čiste igle i šprice. Želimo da se ljudi osjećaju dostojanstveno. Omogućili smo im kutak u koji uvijek mogu doći bez osude. Trudimo se educirati ljude da bismo smanjili štete nastale kao posljedica ovisnosti te ih potaknuti da se odluče na liječenje.“ A na liječenje se odlučio i 34-godišnji Ivan S. iz Osijeka. Iza njega je 17 godina ovisnosti o heroinu. Kako je počeo? „Nisam imao neki poseban razlog. Našao sam se u takvom društvu i ubrzo se i sam priklonio takvom eksperimentiranju narkoticima. Ovo mi je treća komuna. Svaki bih put iz komune izlazio i nastavljao s ovisnošću. Ne znam. Nisam bio dovoljno jak, odlučan. Neka neobjašnjiva sila prevagne i vrati me na stari put. Ovdje sam već 14 mjeseci i čvrsto se nadam da ću ovaj put uspjeti. Uskoro ću izaći. Planiram živjeti u Zagrebu. Nakon završenog programa u komuni imamo mogućnost odlaska u stambenu zajednicu u Osijek. Tamo možemo biti godinu i pol dana da bismo se postupno priviknuli na stvarni život. Još ne znam hoću li otići u stambenu zajednicu ili ću se odmah preseliti u Zagreb“, iskreno govori štićenik o svojim planovima. Dok on planira novi život, 27-godišnji Marin tek se privikava na ovaj u komuni. Dečko iz zagrebačke Dubrave ovdje je došao prije nekoliko mjeseci. „Ne znam što bih, totalni mi je kaos u glavi. Oduvijek sam volio novac i zabavu. Dilao sam drogu i tako se povezao s ozbiljnom mafijom. Imam puno kaznenih djela. Prije nego što sam došao ovdje skrivio sam tešku prometnu nesreću i totalno uništio automobil. Bio sam pijan i drogiran“, zastaje nakratko. „Te večeri tulumario sam u Vodicama. Pokupio sam svojim automobilom dvije nepoznate djevojke i zajedno s njima sletio s ceste. Sva sreća da smo preživjeli.“ Imate djevojku? „To su bile djevojke samo za noć ili dvije. Imao sam dugu vezu, ali nisam bio u stanju imati nikakav ozbiljan odnos. Moja bivša djevojka nedavno se udala“, iskren je Marin. „Tada sam totalno ‘puknuo’. To me strašno pogodilo. Jedan prijatelj poslao mi je njezinu fotografiju sa svadbe. Mislio sam da ću poludjeti“, iskreno govori. „Nikad nisam bio redoviti narkoman. Konzumirao sam kokain vikendom ili nekim posebnim povodom. U jednom trenutku mi se sve zgadilo. Odlučio sam da je dosta. Imao sam dug od dva milijuna kuna koji sam nekako uspio isplatiti. Prvi dani u komuni su teški, ali brzo se navikavam. Ponekad imam krize. Odjednom samo poželim otići. I stalno je prisutan neki strah hoću li moći biti ustrajan. Prisutno je nepovjerenje prema samom sebi.“ Da sad izađete, biste li mogli funkcionirati? „Gdje sam ja još od izlaska?! Iskreno, bojim se same pomisli na život izvan komune. Muči me s kim ću se družiti kad izađem. Cijelo moje društvo je problematično. Ne znam još što ću i kako ću. Vrijeme će pokazati. Nastojim ići dan po dan...“, zaključuje mladić koji je iskreno progovorio o razdoblju zbog kojeg je morao potražiti stručnu pomoć.
Dok smo sjedili i razgovarali, vrijeme nam je brzo prolazilo. U jednom trenutku prišao mi je jedan od štićenika i pozvao nas na ručak koji je svakoga dana u isto vrijeme. Dok posljednji ne stigne za stol, nitko ne sjeda i dok posljednji ne pojede, nitko se ne diže – samo je jedno od pravila kojih se cijela zajednica mora pridržavati. Nitko nema pravo na pogrešku. To je ono što ih jača, održava želju za izlječenjem, pomaže im u trenucima slabosti. Dok ulazimo u dnevni boravak, primjećujemo dva dečka. Jedan svira gitaru, a drugi pjeva. Sjedam pokraj njih na sofu. Dok zajedno pjevušimo „Ne dirajte mi ravnicu“, 29-godišnji Marko počinje uzdisati. „Opet sam sve uništio. Izašao sam u 12. mjesecu, a vratio sam se prije pet dana. Rastao sam se, imam dijete staro godinu dana“, priznaje koliko mu je teško. „Nakon rastave pronašao sam djevojku i sve je bilo super – do petog mjeseca kad sam sve ponovo upropastio.“ Bio si čist pet mjeseci? „Ja sam ovisnik o kocki. Dizao sam kredite, upao u teške dugove i jedva se izvukao. I sad sam opet sve ponovio.“ Upravo je ovisnost o kockanju jedna od najtežih. „Ova je ovisnost najgora. Obitelj ne primijeti što se događa do posljednjeg trenutka. Fizički izgledam odlično, a istovremeno sam psihički totalno rastrojen. Kada sam digao kredit i posudio veliki novac, tek onda su moji saznali da imam problema. Kockanje je poput napasti koja vas sažvače u trenu“, suznih očiju priznaje Marko. U tom trenutku sve je utihnulo. Pogledi štićenika kao da su bili usmjereni prema budućnosti o kojoj su maštali. U svima njima sukobljavaju se razne emocije; od bijesa, ljutnje, gnjeva preko kajanja, srama, straha, tuge pa sve do snažne volje da svojim odlukama i postupcima ispišu neke nove stranice kojima će se ponositi. Ponovo su se začuli zvuci gitare. Dečkima su i toga dana ulijevali nadu za još jednom prilikom da krenu u novi, bolji svijet. Napisala: Una Zima Fotografije: Dražen Kokorić