Pstoji izreka da svakoj djevojčici kojoj su nekad rekli da je šefica, trebali su reći da je lider. Bilo bi to puno bolje i produktivnije i poticalo bi u ženama mogućnost da razviju svoje menadžerske sposobnosti i odlike vođe, a kada žene to realiziraju, svijet je bolje mjesto za život. Dubravka Vrgoč odrasla je u obitelji gdje se poslovi nisu dijelili na muške i ženske i isticale su se vrline poput borbenosti i odricanja. To je bilo dovoljno da nastane jedna velika karijera u svijetu kojim naizgled vladaju žene, a zapravo im je taj svijet vrlo neprijateljski nastrojen. Postati ravnateljicom Hrvatskog narodnog kazališta u trenutku kad ono ima preko 8 milijuna kuna duga i 520 zaposlenih vrlo je hrabra i rizična odluka, ako ste učvrstili svoju poziciju u ponajboljem kazalištu u zemlji, ZKM-u, pa možete mirno docirati ostatku svijeta o tome što jest i što nije. Dubravka Vrgoč ne krije da je ambiciozna i da voli izazove, napustila je sigurnost svoje pozicije i ponovo krenula u borbu za dokazivanjem i priznanjem. Ovoga puta je puno teže, a ona ima više za izgubiti, no kako stvari nakon godine dana njezinog mandata stoje, ponovo imamo priliku gledati jednu tešku i mukotrpnu pobjedu – kazalište je puno, dug do pola vraćen, a ansambl pojačan najvećim glumačkim imenima. Kako joj to uspijeva, objasnila je u ovom razgovoru, samo za čitateljice “Storybooka”.

Book: Izjavili ste u jednom novinskom razgovoru da se bojite predstave nakon koje će, poslije svih uspjeha, stvari krenuti nizbrdo. Posljedično se da zaključiti da postoji predstava od koje su stvari u vašoj karijeri krenule uzlaznom putanjom i vi ste tada učvrstili svoju poziciju. Na samom početku bila je to predstava “S druge strane” Bobe Jelčića i Nataše Rajković, moja prva koprodukcija u životu, iza koje je uslijedilo još mnogo drugih. Bila je to koprodukcija s Hebbel-Theatrom iz Berlina, predstava s kojom smo se kao kazalište predstavili u Europi, a koja se još uvijek izvodi, iako je premijeru imala 2006. godine. Obišla je gotovo sve festivale, sve velike europske kazališne kuće, gostovali smo s njom u malim i velikim gradovima. To je predstava o nama, ljudima koji žive svoje obične živote, ali je se može iščitavati i iz različitih perspektiva. Naime, u različitim sredinama u kojima smo je prikazivali, ljudi su se smijali na različitim mjestima. Nakon te predstave sve je bilo puno lakše. Book: U kojem trenutku ste prepoznali da imate tako jaku predstavu? Prvo smo gostovali na jednom festivalu, pa na drugom i onda su krenuli brojni pozivi.
Book: Jeste li to osjetili dok ste čitali tekst? To je jako smiješna priča. Naime, ja Bobu poznajem godinama i jako cijenim njegov rad, sve što je dotada napravio. On i Nataša Rajković radili su tu predstavu pomalo tajno, nekih 4 do 5 mjeseci, i onda su me pozvali na njenu prezentaciju. Bilo je tu nešto publike i svi su se jako smijali, a njih dvoje su bili nesretni. “Pa nismo radili komediju, što je ovo”, čudili su se. No, po reakcijama publike tog dana u toj dvorani shvatila sam da je riječ o uspješnoj predstavi. Mene je spasila još jedna predstava. U ZKM sam došla kao kazališna kritičarka, a vi znate da su u našoj sredini ljudi poprilično zatvoreni, tako na početku nisu imali povjerenja u mene. Bila sam im potpuni autsajder. Došla sam na dug, što mi je izgleda sudbina, da ispravljam tuđe dugove. Dakle, u kazalištu s dugom i bez publike, i baš tada dogodila se “Ana Karenjina”. Trudila sam se naći naslov koji će privući publiku, u tom očaju sam tražila koje se knjige najbolje prodaju uz dnevne novine i došla do toga da je nabolje prošla Tolstojeva “Ana Karenjina”. Dovela sam mladog redatelja iz Moskve, Vasilija Senjina, koji je također bio zbog svog neiskustva rizičan izbor, tek je završio Akademiju. Ta je predstava uspjela, iako je imala dvije pauze i trajala gotovo četiri sata. S tom smo predstavom vratili publiku u teatar i gostovali čak u Puškin Teatru u Moskvi. To je bila predstava koja me spasila, njome sam dokazala da mogu. Veliki intervju u cijelosti pročitajte u aktualnom broju Storybooka koji je na svim kioscima. Razgovarala: Milana Vlaović Fotografije: Mara Bratoš