Tijekom karantene doslovno nije bilo zemlje u kojoj nije bio zabilježen porast obiteljskog nasilja. U Francuskoj je prijavljeno 36 posto više slučajeva, u Kini se taj broj utrostručio, a patile su i brojne žrtve u Hrvatskoj.
Svaka treća žena u Hrvatskoj, odnosno svaka četvrta u Europi, žrtva je nasilja u obitelji
Zbog obiteljskog zlostavljanja policija u Hrvatskoj intervenira 45 puta na dan, a vikendom čak 60
U posljednjih deset godina u Hrvatskoj je više od 300 žena ubijeno od strane svojih partnera
Prema podacima istraživanja Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA) svakog tjedna u Europi od posljedica nasilja u obitelji koje prakticiraju muškarci umre 50 žena
95 posto ukupnog nasilja u obitelji usmjereno je na žene, jedna od tri žene doživi fizičko ili seksualno zlostavljanje od 15. godine, a jedna od četiri tijekom trudnoće
Istraživanje Agencije za ljudska prava iz Austrije pokazalo je da je gotovo svaka treća žena na razini Europe suočena s nekim oblikom nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a njih samo 14 posto prijavi policiji nasilje od strane partnera
O obiteljskom nasilju razgovarali smo u jednom broju Storybooka s mr. sc. Željkom Barić, ravnateljicom doma za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja “Duga - Zagreb”, a ovom prilikom prenosimo razgovor u cijelosti.
Book: Ravnateljica ste doma “Duga - Zagreb” koji pruža stručnu pomoć žrtvama obiteljskog nasilja. Što žrtve nasilja mogu očekivati kod vas?
Smještaj je moguće dobiti bez obzira na spol žrtve, prema tome se ova ustanova izdvaja u Hrvatskoj. Važno je znati, bez obzira na to naziva li se ustanova sklonište, prihvatilište, sigurna kuća, autonomna kuća – jedno im je zajedničko: pružiti žrtvi pomoć i sigurnost u akutnoj kriznoj situaciji eskalacije nasilja u obitelji. Pritom nastojimo vrijeme koje žrtva provede u skloništu što kvalitetnije iskoristiti za poboljšanje žrtvine konkretne životne situacije u cilju ostvarenja različitih prava te psihološkog osnaživanja i planiranja pozitivnih promjena.
U skloništu pružamo psihosocijalnu pomoć i pravnu podršku. Nastojimo pomoći žrtvi da u sebi pronađe snagu za izlazak iz nasilnog odnosa te točno definira što može pravno-formalno i logistički poduzeti kako bi se osamostalila i samopouzdano krenula u nov i humaniji način življenja za sebe i svoju djecu! To nije lako postići i često se spotičemo na tom putu jer izlazak iz emocionalne veze nije tako jednostavan kako se čini onome tko takav odnos promatra “sa strane”.
Tijekom smještaja provodimo i karijerno savjetovanje, što uključuje intenzivno i ciljano traženje posla za žrtvu ako je došla kao nezaposlena osoba. To podrazumijeva našu uhodanu mrežu kontakata s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje te poslodavcima s kojima imamo zajedničkih ranijih iskustava zapošljavanja naših korisnica.
Boravak u našem skloništu za žrtve je u cijelosti besplatan pa žene koje rade mogu uštedjeti više plaća kako bi imale novčanu zalihu kada budu unajmljivale stambeni prostor i za druge životne potrebe.
U našem skloništu žrtve mogu očekivati kvalitetnu psihološku potporu u cilju podizanja samopouzdanja i, što je najvažnije, samopoštovanja koje je kod njih prilično narušeno uslijed višegodišnjeg uvjeravanja koliko su loše osobe, majke, supruge... Posredujemo zatim u ostvarenju različitih prava iz sustava socijalne skrbi, pomažemo kod upisa u novi vrtić ili osnovnu školu na našem terenu, pružamo pravne savjete i pratimo ženu u svim njezinim konkretnim potrebama za pravnom zaštitom: od tužbi za razvod braka, podjele bračne stečevine, prava na skrb o djetetu, pomoć u sudskim sporovima dokazivanja nasilnog ponašanja za koje je partner procesuiran...
Važno je znati da imamo i odvjetničku pomoć koja je za žrtve besplatna pa u kompliciranim situacijama koje se mogu razviti tijekom sudovanja naš odvjetnik prati žene kao opunomoćenik u tim postupcima.
Book: Tko najčešće zatraži pomoć?
Postoje istraživanja koja pokazuju da i žrtve i nasilnici imaju “poteškoće” u nekim područjima ljudske spoznaje ili ponašanja. Primjerice, ustanovljeno je da velik broj nasilnika, ali i žrtava ima tradicionalne stavove o muškoj superiornosti u obitelji. No češće se radi o dijametralno suprotnim “poteškoćama”. Na primjer, nasilnici narušavaju tuđe osobne granice i ne preuzimaju odgovornost za to, dok žrtve polako gube osjećaj vlastitih osobnih granica te prihvaćaju dio odgovornosti i za tuđe nasilničko ponašanje. Upravo zato vidimo taj moment “ostajanja u odnosu”. Žrtva samu sebe uvjerava da ona snosi dio odgovornosti za nasilnikovo ponašanje jer je “brbljava, neuredna, lijena, ružna, nesposobna i sl.”. No prava istina jest da je svatko odgovoran za svoje ponašanje u odnosu te da za nasilno ponašanje nema opravdanja i nije nam kriv nitko drugi! Žrtve kažu: “On je divan muž i otac. Samo kada popije poludi, a onda mu se djeca i ja moramo maknuti s puta jer ujutro će opet biti dobar muž i otac!” To je strašno zavaravanje i preuzimanje odgovornosti za tuđu ovisnost zbog koje pati cijela obitelj. Žrtva i njezina djeca razvijaju zbog toga različite, uglavnom loše mehanizme obrane kako bi uspjeli opstati u takvom disfunkcionalnom okruženju.
Stoga je čvrsta odluka o izlasku iz nasilnog odnosa uvijek proces, i to dugotrajan. Podaci o korisnicima naše sigurne kuće govore da ih je približno 30 posto trpjelo nasilje više od deset godina prije nego su odlučili tražiti pomoć. Puno je manji broj onih koji su nasilje prijavili odmah ili u roku od nekoliko mjeseci.
Često se žrtve nasilja odlučuju prijaviti nasilje i napustiti nasilnika nakon zadnje epizode nasilja u kojoj su osjetile strah za vlastiti život ili život svoje djece i bijeg iz takvog odnosa je tada borba za vlastiti život. Takve situacije često obilježavaju izrazito grubo fizičko nasilje i/ili prijetnje smrću. Za neke, proces odlučivanja traje dulje, nakon što žrtva spozna da se situacija neće poboljšati.
Book: Može li se nasilništvo izliječiti?
Nasilno ponašanje nije bolest! Ponekad se radi o posljedičnom ponašanju uslijed duševnog oboljenja. U većini slučajeva to je naučeni obrazac ponašanja. U Hrvatskoj se temeljem Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji provodi zaštitna mjera, a temeljem Kaznenog zakona sigurnosna mjera Psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji (PSTPN). Naša iskustva u provođenju PSTPN potvrđuju da su promjene moguće, ali ne na način da mijenjamo osobu. Radimo isključivo na promjeni dijela ponašanja u smislu usvajanja nenasilnih obrazaca ponašanja, poboljšanja samokontrole, primjerenog izražavanja emocija i slično.
Prema evaluaciji naših voditeljica tretmana, statistički od ukupnog broja osoba koje su uključene u psihosocijalni tretman oko 75 posto završi tretman s ocjenom uspješan ili djelomično uspješan. Kao neuspješne ocijenimo približno oko 5 posto. Oko 20 posto uključenih u tretman ne završi ga zbog neredovitog pohađanja, akutnog oboljenja ili odustajanja.
Evaluacija koju provodimo kroz kontakt sa žrtvama nakon završetka tretmana upućuje na zadovoljstvo promjenama koje su osobe postigle tijekom tretmana u najvećem broju slučajeva. Trebate znati da ovaj tretman nije dobrovoljan, aktivira ga Prekršajni ili Kazneni sud svojom odlukom nakon utvrđivanja nasilnog ponašanja u obitelji. Stoga, počinitelj nasilja nema izbora hoće li ili neće dolaziti redovno na tretman koji traje pet i pol mjeseci.
Nažalost, u slučajevima kada se kod nasilnika radi o psihopatskoj strukturi osobnosti, žrtva zaista nema mira ni sigurnosti tijekom života kamo god da ode. To su one situacije kada on kaže: “Naći ću te i na kraju svijeta i ubiti; jer ako nisi moja - nećeš biti ničija...” Takvi nasilnici su opsesivno orijentirani na svoju partnericu (sadašnju ili bivšu) te su spremni poduzeti krajnje mjere kao što su sustavno praćenje, prijetnje pa nažalost sve do pokušaja ubojstva. U tako ekstremnim slučajevima sustav mora funkcionirati vrlo umreženo i brzo kako bi nasilnik bio što prije uhvaćen i procesuiran. Tu ima puno zamki jer psihopat je vrlo prilagodljiv, umiljat i obično vrlo cijenjen u svojoj mikrozajednici tako da treba vremena dok se ne povjeruje žrtvi da je kod kuće potpuna suprotnost svom javnom djelovanju.
Imamo srećom i dobrih primjera kako su neke od naših korisnica nakon više mjeseci rada na sebi uspjele izaći iz nasilne veze. Uvijek istaknem primjer jedne naše korisnice smještaja u skloništu koja je u kasnim sedamdesetim godinama svog života prvi put odlučila da joj je dosta i te hladne noći, u sitne sate, nakon višesatnog maltretiranja izašla iz svoje kuće u spavaćici i otišla pješice u policijsku postaju. Došla je i rekla je: “Pomozite mi! Ja se kući više ne vraćam!” Svima je mogla biti baka, pa i prabaka. Možete zamisliti kakav je dojam ostavila na ljude u policijskoj postaji. Rekla nam je nedavno: “Tek sada živim punim plućima! I svim mlađim ženama poručujem da ne čekaju kao ja...”
Book: Što vam pokazuje iskustvo, zašto neke žene ne napuštaju svog partnera ni nakon godina zlostavljanja? Zbog financijske ovisnosti o partneru ili “zbog djece, da sačuvaju obitelj na okupu”? Koliko time u isto vrijeme nanose štete djeci?
Iz pozicije osobe koja nije žrtva obiteljskog nasilja, koja ima samopouzdanja i vjeru u sebe, uvijek se rješenje čini vrlo jednostavno: okrenuti se i zauvijek otići od nasilnika. U početku žrtve vrlo često ne prepoznaju pojavu nasilnog ponašanja koje se manifestira kroz povremeno iskazivanje ljubomore, prigovaranja zbog izgleda i ponašanja, zatim prelazi u emocionalne ucjene, vrijeđanje, praćenje, nadzor, kontrolu, pa na uništavanje stvari i imovine, šamaranje, prisiljavanje na seksualne odnose... S vremenom, partner sustavno i kontinuirano uspostavlja kontrolu i moć nad žrtvom obiteljskog nasilja koristeći razne oblike nasilja: fizičko nasilje, izoliranje, ponižavanje, zastrašivanje, seksualno i ekonomsko nasilje... Primjerice, nasilnik polako s vremenom traži od žrtve da prestane raditi “jer će se on brinuti za nju i djecu”, pa da prekine prijateljstvo s najboljom prijateljicom “jer se ona vrlo nepristojno ponaša, a i pokazuje da njega baš ne uvažava”, pa traži da prestane tako često ići roditeljima i/ili bratu ili sestri, pa pita “tko ti je važniji?”. Na taj način žrtva postupno prestane raditi, izgubi prijatelje, poremeti odnos s roditeljima i drugom rodbinom... ostaje ekonomski i socijalno vezana isključivo za nasilnika. To je sve psihičko nasilje koje se s vremenom razvija u zastrašivanje: “Nemaš posao pa će ti sud oduzeti djecu ako se budeš htjela rastati”, “Vidiš kako si nestabilna, nijedan sud ti ne bi dao djecu”, “Uništit ću te ako me prijaviš”... Sve to je vrijeđanje, kritiziranje i omalovažavanje. Osoba se počinje osjećati bespomoćno i ima uništeno samopouzdanje te vjeruje da za sebe ne može ništa učiniti. Osim toga, vrlo su česte eksplicitne prijetnje smrću zbog kojih se osoba jednostavno ne usudi tražiti pomoć. Svakako bi bilo lakše izaći iz nasilničkog odnosa u samom početku, ali i tu je život kompliciraniji od teorije.
Naravno da sve ovo o čemu govorim vrlo loše djeluje na psihički razvoj djece u takvim obiteljima. Gotovo uvijek su djeca indirektne, a ponekad i direktne žrtve nasilja. Odrastaju u strahu, neizvjesnosti, u potisnutoj agresiji prema nasilniku koja može odrastanjem prerasti u direktan sukob s njime. Sve to može prerasti u bježanje od kuće, skitnju i druge neprimjerene oblike ponašanja pa u konačnici i određene delinkventne aktivnosti. S druge strane, djeca iz takvih obitelji mogu biti vrlo introvertirana, nepovjerljiva, plašljiva te kasnije u životu imati teškoće u uspostavljanju prisnijih odnosa s ljudima.
Book: Tko su najčešće nasilnici?
Počinitelji nasilja nisu isključivo muškarci, ali oni to jesu u većini slučajeva. Naš prosječni počinitelj nasilja u obitelji je muškarac, i to u 75 posto slučajeva, a žene se pojavljuju u 25 posto slučajeva. Kod nas u psihosocijalnom tretmanu su klijenti uglavnom srednje dobi i srednjeg stručnog obrazovanja. Ovaj tretman je orijentiran na promjenu stavova, ponašanja i znanja koja su prisutna kod počinitelja nasilja, a neprimjerena su. Tretmanom se poboljšavaju komunikacijske vještine, iskazivanje vlastitih očekivanja na primjeren način bez ponižavanja i zlostavljanja člana obitelji. Proširuju se uvidi u to što čini zdrav partnerski odnos, a to su: partnerska fleksibilnost, prilagodljivost, naizmjeničnost, vremenska ograničenost, međusobna nenametljivost i slično.
Book: S obzirom na to da su nasilnici svuda oko nas, koliko smo kao društvo senzibilizirani za tu problematiku? Zašto ljudi najčešće okreću leđa tome i prave se da susjedovi problemi nisu njihovi problemi? Što možemo učiniti kao promatrači, društvo u cjelini?
Upravo ta formulacija “društvo u cjelini” može biti moćna platforma ako se u zajednici njeguje globalna i ukorijenjena svijest o neprihvatljivosti nasilnog ponašanja, o obvezi svih nas da nasilje prijavimo! Najgora opcija je reći: “To nije moj problem, ne želim se miješati, oni će to riješiti sami...” Na taj način postajete zapravo suučesnici u nasilju. Nasilje moraju prijaviti i liječnici ako postoji ikakva sumnja da se ono događa u obitelji pacijenta. Moraju ga prijaviti i svećenici kada za to saznaju. Stoga, morate ga prijaviti i vi i ja.
KOMU SE OBRATITI ZA POMOĆ
Dom za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja “Duga - Zagreb”
www.duga-zagreb.hr
telefon: 01 6383 503 (svaki radni dan od ponedjeljka do petka, od 8 do 16 sati)
e-mail: info@duga-zagreb.hr
Besplatan savjet možete dobiti u Savjetovalištu u Ninskoj 10/2 u Sesvetama - osobnim dolaskom; na besplatni telefon 0800 88 98; na mirna-zona@zagreb.hr (ponedjeljkom, srijedom i petkom 16:30 - 19:30)
Nazovite policiju na broj 192 ili nadležni Centar za socijalnu skrb ako ste životno ugroženi i trebate se skloniti, sami ili s djecom
Sklonište “Duga” je otvoreno 24 sata svaki dan u godini za žrtve iz cijele Hrvatske, a smještaj je moguć isključivo preko policije ili nadležnog Centra za socijalnu skrb
