Odbacili ste zonu komfora i stigli u Namibiju...
Naša avantura počela je u proljeće 2016., provele smo je na farmi Koiimasis na jugu zemlje. Namibija je golema te se krajolik znatno razlikuje od sjevera prema jugu, jug je izrazito pustinjski s vrlo malo, ili nimalo, padalina i 365 sunčanih dana u godini. Farme se protežu cijelom zemljom. Naša prva farma Koiimasis protezala se na 30 tisuća hektara, a naš je posao bio trenirati konje. Na farmi je bilo između 250 i 300 konja koji su, iako su se uzgajali planski, odrastali i živjeli na nepreglednim pašnjacima bez ikakvog kontakta s ljudima. Prvi kontakt s čovjekom je oko četvrte godine, kada su zreli za trening za jahaćeg konja. Ukratko, to znači da su ti konji posve divlji, a naš posao više nego izazovan. I ne samo što je posao bio krajnje zahtjevan nego je život kakav smo vodile tu prvu godinu bio sušta suprotnost pitoresknom Samoboru, gdje smo odrasle. U Namibiji postoji samo jedan pravi grad – glavni grad Windhoek, koji je od farme udaljen 600 km. S obzirom na udaljenost, u grad smo išle jednom u četiri mjeseca po zalihu hrane. Dane smo provodile sa sinom vlasnika farme, pod čijim smo vodstvom više ili manje sigurno preživjele prvi dodir s tim posve divljim konjima.
Nakon godinu dana život na farmi postao nam je previše ekstreman te smo uz pomoć prijateljice iz Namibije pronašle novi. Posljednjih godinu i pol živimo u luksuznom eko kampu Wolwedans, smještenom u prirodnom rezervatu među pješčanim dinama najstarije pustinje na svijetu Namib. Lodge je luksuzni “šatorski” hotel/kamp smješten u zabačenom dijelu zemlje. Naš posao je bio pokrenuti novu aktivnost koju je vlasnik poželio ponuditi svojim dobrostojećim gostima – jahanje. A to je za nas značilo - pronaći adekvatne konje, kupiti i odabrati svu opremu, savjetovati i sudjelovati u izgradnji infrastrukture, te istrenirati konje da budu pogodni i za one koji nikada nisu sjeli u sedlo. Wolwedans Lodge nalazi se u prirodnom rezervatu Namib, i sa svojim crvenim dinama jedno je od najljepših mjesta u Namibiji, a gosti su uglavnom bogati do iznimno bogati zapadnjaci, od kojih nemali broj dolazi vlastitim zrakoplovima.
Samobor vs. Namibija
U usporedbi s Hrvatskom, Namibija i Windhoek su jedan paralelni svemir, tako da nam je dolazak ovdje bio kulturološki šok. Namibija je druga najnenaseljenija zemlja na svijetu, površine Francuske i Njemačke sa svega 2,2 milijuna ljudi. Od toga je bijelaca oko 100 tisuća, od kojih 60 tisuća Afrikanera (tzv. Boera) i 40 tisuća Nijemaca. Afrikaneri su potomci Nizozemaca doseljenih u 16. stoljeću, dok su se Nijemci doselili nešto kasnije, u 18. stoljeću, i očuvali njemački jezik kao materinski. Iako je engleski službeni jezik, neslužbeni službeni jezik je ipak afrikaans. A lokalno stanovništvo dijeli se na nekoliko plemena, svako sa svojim specifičnim jezikom: ovambo, herero, nama, damara, himba, te starosjedioci južne Afrike - Bušmani. Kulturološke razlike između crnaca i bijelaca su, nažalost, velike te gotovo da nema miješanja. Plemenski ustroj zajednice u Namibiji i dalje je vrlo jak te se veći dio stanovništva loše prilagodio kapitalizmu, što je odraz visoke stope nezaposlenosti. Iako posla ima za one koji su voljni raditi, bijelci su ti koji su uspješni poslovni ljudi. Ono što Namibija kao destinacija može ponuditi su neviđene prirodne ljepote i divlje životinje, što su počeli prepoznavati i šminkeri pustolovi diljem svijeta. Turizam je trenutačno najbrže rastuća ekonomska grana s 3,6 bilijuna kuna prihoda godišnje.
Uobičajeni radni dan
Počinje u 7:30 sati doručkom koji se servira za oko 120 zaposlenika Wolwedansa. Budući da je kamp od grada udaljen 500 km, mora biti samoodrživ s kompletnom infrastrukturom. Struja se dobiva putem solarnih panela, a za vodu se iskapaju podzemni bunari, nerijetko i do 160 metara dubine. Naše dužnosti se sastoje od cjelokupne brige oko konja, vođenje jahačkih tura, koje variraju od jednosatnog jahanja za početnike do višednevnih safari jahačkih avantura za iskusnije jahače, te posla koji najviše volimo - treniranja mladih divljih konja. Radimo osam sati s trosatnom pauzom poslije ručka zbog nesnosne vrućine.
Strahovi i izazovi
Odlazaku Namibiju za nas je definitivno značio odricanje udobnosti, strahovi su svakako postojali. Nismo znale kako će izgledati ova avantura, a budući da smo u Hrvatskoj obje imale posao, bio je to velik iskorak u nepoznato, na trenutke do granica preispitivanja zdravog razuma. S obzirom na to da je radnu dozvolu teško dobiti, a mi smo oduvijek željele raditi s konjima, dogovorile smo se - ako je dobijemo, odlazimo u Afriku. Drugi izazov s kojim smo se suočile bio je kako ćemo povesti našeg border collija Vilmu. Rješavajući taj problem, prvi put smo se suočile s nonšalantnim afričkim mentalitetom te smo zahvaljujući vlasnicima farme Koiimasis na kraju u tome i uspjele. Vilma je nakon nekoliko mjeseci imala papire i jednosmjernu kartu Frankfurt – Windhoek.
Za uspjeh su potrebni predznanje i kvaliteta
Ovdje je iskustvo u radu s konjima neophodno. Postoji razlika između treniranja konja i treniranja konja na konju prihvatljiv način. Naravno da nitko od nas nije očekivao iskustvo u radu s divljim konjima jer to kod nas ne postoji, no trebalo je brzo učiti i napredovati. U tome su nam pomogli Mark i Miranda Lyon iz Teksasa, profesionalni treneri divljih mustanga iz Sjedinjenih Država, s kojima smo imale sreću provesti prvih mjesec dana na farmi Koiimasis. Iskustvo s divljim konjima dalo nam je sasvim nov pogled na psihologiju rada s konjima. Sada nam je bitno da konj, kao voljan partner, točno razumije što se od njega traži te da izvodi manevre s minimalnom sugestijom jahača.
Odnos prema ženama i ravnopravnost u poslu
Draga Vanja, na ovo pitanje nismo imale što odgovoriti. Neravnopravnost u poslu je ovdje osobito izražena, ali isključivo po rasnoj osnovi, tako da se nitko ne opterećuje muško-ženskim odnosima. Mi smo poslovnu arenu zamijenile jahačkom.
Hedonizam na namibijski način
Zbog velikih udaljenosti na ranču smo šest tjedana i svaki dan je radni, a onda slijede dva slobodna tjedna, plus godišnji odmor od 24 dana. U grad putujemo autobusom, s time da pola puta do glavnoga grada Windhoeka, udaljenog 500 km, putujemo makadamom pa autobusu treba i do 10 sati. Malo je reći da to i nije baš ugodno iskustvo. Najbolja je zamjena, kada upali, jednosatni let u malom zrakoplovu. Većina pilota koji slete kod nas spremni su pomoći ako imaju mjesta. Ljudi u ovom izoliranom dijelu svijeta vrlo su opušteni i iskreno uživaju u prirodi, kampiranje je jedan od omiljenih načina kako provode slobodne dane. Na sreću, i mi smo dobile priliku iskusiti dio te kulture kada smo nedavno bile pozvane na takav put u Bocvanu i Zimbabve. Prošle smo godine također posjetile i Cape Town u Južnoafričkoj Republici. Još jedna specifična aktivnost ovdje su i takozvani - sundowneri – kult uživanja u zalascima sunca u društvu prijatelja uz gin-tonic, a vikendi su nezamislivi bez roštilja koji se po afrički zove - braai, to je vrlo vjerojatno i jedna od prvih riječi koju stranci ovdje nauče.
