Kaže se „Nomen est omen“, a Vi ste svoje ime 2007. promijenili u Samuel, dok ste novom bendu dali i prezime. Koje od ta tri imena vas najbolje označuje?
Sva tri. I dalje me ljudi zovu Srđan, još više njih me zove Sacher, a Samuel je moje privatno ime, samo meni za veselje. "Srđan" mi zvuči kao da je netko stao na plastičnu čašu. Nije baš muzikalno. Trebao sam se zapravo zvati Sergej jer je tata bio profesor ruskog i volio je Jesenjina, no službenik u općini je čini se bio rusofob pa me upisao kao Srđana, a moji to nisu provjeravali. Dobro da me nije nazvao Anica. U mnogim kulturama postoji običaj da kada prelazite iz jedne dobi u drugu, ili nakon nekog važnog događaja, dobijete nadimak koji vam postane novo ime, i to mi se sviđa. Tako je Samuel ime kojeg ću kad dođe vrijeme zamijeniti sa Santiagom. A što se benda tiče, shvatio sam da budu nas i ovako zvali Sacheri pa sam digao ruke od izmišljanja naziva za bend.
Osim imena brojne su vam i adrese, gdje sada živite?
Ovog časa u Zagrebu. U 26 godina braka sam promijenio 21 adresu. Zajedno sa suprugom živio sam na dva kontinenta i pet država. Posljednje vrijeme smo dosta živjeli u Istri. Mene to zabavlja i to mi je kao opet neko novo ime ili atonalitetnost u glazbi. Nema "otkuda", nema sidra. Preseliš se i sve ti je novo. Ne znaš ništa, kao neka mlada obitelj u praznom stanu iz reklame za kredit, no već nakon šest mjeseci ste domaći. U Istri se zapravo najugodnije osjećamo, no zbog benda smo evo ipak u Zagrebu.
U jednom intervjuu ste izjavili da ne možeš imati bend i biti slobodan. Napustili ste Vještice i godinama uživali u slobodi, a sada ste opet u Zagrebu i to zbog benda. Kako objašnjavate taj zatvoreni krug?
Neke stvari ne možeš bez "neslobode". Grad, komforni stan, auto, dobri zubari, veterinari… to ide u paketu s tom "neslobodom". Ali ako hoćeš biti sam i igrati se s glazbom, bez namjere da ju prodaješ, ne treba ti bend. No čovjek bi rado sjedio na dva stolca. Misliš da je uvijek bolje raditi ono nešto drugo, a ne ovo što upravo radiš. Idealno bi bilo da si bend svakih nekoliko godina uzme studijsku godinu. Žao mi je što to nisam uspio organizirati u Vješticama pa je jedini način bio da odem. Mislim da je potrebno odvojiti vrijeme da se napune baterije, promijeni okoliš i steknu neka nova iskustva, da bi pjesme bile doživljena vlastita a ne pročitana tuđa priča. Naravno, postavlja se pitanje kako će ljudi u bendu to vrijeme preživjeti ekonomski.
Intervju u cijelosti možete pročitati u najnovijem broju časopisa StoryBOOK koji je u prodaji na kioscima.
