Često sam u životu bila zamorena, zbunjena, a nekada čak i sablažnjena svojom kognitivnom (hiper)aktivnošću. Uvijek sam imala osjećaj da mi je u glavi disko od informacija, analiza, ideja, misli, sjećanja… Ujedno sam svijet oko sebe doživljavala sa svih pet osjetila – svaki doživljaj imao bi i zvuk i miris i okus i opip i vizualni dojam. Hipersenzibilnost koja je pratila tu sinesteziju strašno me zamarala. Cijeli život iritirala sam nekoga s pitanjima „zašto?“ i pretjeranom iskrenošću, zbunjivali su me sistemi i pravila, a sporost tuđeg procesuiranja informacija bolno iritirala… Iskreno, nije neka sreća bilo živjeti kao kognitivna divljakuša. Tijekom odrastanja nisam živjela ni u vrijeme ni na mjestu gdje se otvoreno i konstruktivno pričalo o neurodiversificiranosti. Prve samodijagnoze, najčešće inspirirane filmovima, koketirale su s graničnim poremećajem ličnosti, a tuđe su varirale od iznimne darovitosti do neke od brojnih etiketa s prefiksom „dis-“. Ukratko – većinom se ni dandanas ne osjećam baš prilagođeno, već kao da nisam s ovog planeta.
I onda sam nedavno ušetala u neku zagrebačku knjižaru i na koricama knjige „Kako manje misliti – za one koji beskonačno analiziraju“ Christel Petitcollin pročitala opis same sebe! Žena je od riječi do riječi opisala moju „dijagnozu“! No ova francuska psihoterapeutkinja, autorica, predavačica i trenerica meni sličnima i meni nije dala neku ružnu medicinsku etiketu, nego nas je nazvala „iznimnomislećima“ i neurološki to objasnila činjenicom da nam je desna polutka mozga razvijenija od lijeve! A otkrila mi je i da nas u općoj populaciji ima nekih 10 - 15% te da u Francuskoj postoji i društvo za zaštitu nas takvih!!! GAPPESM (Groupement d' Aide et de Protection des Personnes Encombrées de Surefficience Mental) u slobodnom je prijevodu Grupa za pomoć i zaštitu osoba opterećenih pretjeranom mentalnom efikasnošću koja je osnovana zahvaljujući svijesti da život s takvim iznimnim načinom razmišljanja može biti patnja kad je svijet skrojen za one i od onih uobičajenomislećih, one kojima je lijeva polutka mozga razvijenija.
S Christel sam za Storybook razgovarala o spomenutoj knjizi nedavno objavljenoj u Hrvatskoj u izdavačkoj kući Poetika, ali i čudnim vremenima u kojima živimo i nekim novim generacijama koje drugačije kognitivno stasaju… Knjige ove autorice, kao i slična literatura iznimno su bitne u ova čudna „novonormalna“ vremena kao pomoć za navigaciju svojim ili tuđim mentalnim sklopovima.
Nisam mogla vjerovati da ste napisali knjigu o meni, a nikada se nismo upoznale. Vjerujem da ste to više nego jednom čuli od svojih čitatelja. U svakom slučaju, puno vam hvala što ste mi pomogli da uvidim da se moj mozak može opisati i kao izniman i zadivljujući, a ne samo kao disfunkcionalan.
Da, mnogo je čitatelja fascinirano koliko znam o njihovim mozgovima. Jedan mi je čak i napisao da nije pristojno što sam mu zavirila u um i sve pročitala! Ali uz to, moji su čitatelji bili naučeni da ih se stalno krivo shvaća pa je onda veliki kontrast kad vas netko konačno potpuno razumije.
Kažete da ste kod svojih pacijenata primijetili neke uzorke pa da vas je to navelo da napišete knjigu, no ima li netko poseban tko vas je inspirirao da nama s čitavim nizom dijagnoza s prefiksom „dis-„ i drugih žešćih pristupite na ovako nježan i konstruktivan način?
Nisam napisala ovu knjigu nikome posebno. Napisala sam ovu knjigu jer mi je nedostajala u literaturi, trebao mi je materijal da objasnim taj fenomen svojim klijentima. Knjige koje su već postojale o temi „iznimnomislećih“ zadavale su mi tri problema:
1. Sve su bile bazirane na idejama temeljenim na darovitosti i rezultatima na testovima inteligencije. No u principu oni koji imaju preefikasne mozgove loše prolaze na tim testovima jer su preemotivni i previše koriste desnu polutku mozga. Također mislim da je upitno da ti testovi dokazuju ono što tvrde da pokazuju.
2. Te knjige bile su depresivne – pretjerana kognitivna aktivnost je bolna i naporna i nema nikakve nade da se to može promijeniti. To nije istina! Život s pjenušavim umom može biti vrlo radostan.
3. Nisu sadržavale rješenja. Moj moto je: „Ne problemima, samo rješenja!“. Zato u mojoj knjizi ima puno solucija za izazove „iznimnomislećih“.
Stoga sam u biti napisala svojim klijentima poruku: „Ne, to što si nije problem. Da, možeš biti ponosan i sretan što imaš blistav um. Možeš se dobro zabavljati s takvim mozgom ako znaš kako njime pilotirati. Ali ono što su čitatelji našli u mojoj knjizi razlikuje se od mojih očekivanja. Pisali su mi s ogromnim olakšanjem: „Uf, nisam luda! Uf, nisam jedini!“
Za one koji nisu (još) pročitali vašu knjigu, kako biste ukratko sumirali razlike između one većine koja razmišlja lijevom polutkom mozga u odnosu na one puno rjeđe koji to čine desnom?
Ukratko? To je prekomplicirano. Bolje je pročitati knjigu. Mogu vam reći da ljudi koji previše misle imaju dvije različite neurološke karakteristike – prva se zove hiperestezija. To znači da je njihov senzorni sistem (vid, sluh, miris…) puno osjetljiviji, rafiniraniji i otvoreniji nego što je uobičajeno. Hiperesteziju prate hiperosjetljivost, hiperemotivnost, hiperafektivnost i hiperempatija.
Druga je kompleksno razgranato razmišljanje. Većina ljudi misli linearno. Zamislite to kao prugu ili uže s čvorovima i onda se misao kreće progresivno od stanice do stanice ili od čvora do čvora. Ljudi koji previše razmišljaju, s druge strane, imaju kompleksni razgranati kognitivni sustav gdje je sve povezano sa svime. Zamislite to kao 3D paukovu mrežu. Zato „iznimnomisleći“ kažu da im u glavi nikad nema pauze i odmora. Svaka ideja, misao, otvara vrata za 10, 15 novih ideja.
Inzistiram da je riječ o čisto neurološkim postavkama! Ljudi koji previše razmišljaju ne rade to hotimice, ali mogu naučiti kako upravljati tim kompleksnim sustavom.
Knjigu ste napisali 2010. godine. U međuvremenu su milenijalci odrasli kao prvi digitalni urođenici, a mlađe generacije odrastaju kao kiborzi – gotovo od rođenja „spojeni“ su na neku digitalnu spravu – primjećujete li neke različite uzorke razmišljanja, korištenja lijeve i desne polutke mozga kod tih novih generacija?
Nadam se da će i moja knjiga „Moje dijete previše razmišlja“ također jednog dana biti izdana u Hrvatskoj. U obrazovnom sustavu nisam primijetila da se puno mijenja za djecu koja previše razmišljaju. U razredu od 30 učenika uvijek su 2 ili 3 „iznimnomisleća“ i oni su jednako neshvaćeni i od odraslih odbačeni pa se muče sa školskim zadacima i zlostavljani su od drugih učenika…
Nova patologizacija je u tome što se neuspjeh u školi medikalizira. Ja to zovem valcerom etiketa: darovit, disleksičan, ADHD, autističan… svi bez rješenja.
Kad je riječ o manjim neurotipičnostima uviđam da su novije generacije uznemirenije, u nemogućnosti se primiriti (izgleda da je to posljedica korištenja pametnih telefona). Radila sam s učenicima od 17 godina radionice relaksacije. Prvih godina nakon radionice razred bi bio potpuno miran i nakon završetka još dosta dugo ostajao u zen modu. Posljednjih godina kada bih vodila tu radionicu razred bi se vratio u užurbanost i uznemirenost nalik košnici isti čas nakon što bi relaksacija završila.
Živimo u čudnim vremenima – smatrate li da smo svi (pomalo) traumatizirani i senzibiliziraniji pa su svima aktivnije desne polutke?
Za znanstveni odgovor trebalo bi nam MRI mjerenje. Činjenica je da svi primjećujemo da su u lockdownu ljudi počeli mijenjati svoje ponašanje. Ali smatram da se osnovna mehanika ne mijenja: samo kao da smo promijenili kat, elevaciju. Umjesto da koristimo cerebralni korteks (racionalni dio našeg mozga, centar našeg razmišljanja), više nam je aktivirano područje limbičkog mozga gdje su locirane naše emocije, pa čak i naš reptilski mozak gdje su naši refleksi za preživljavanje spremljeni ako nas svlada strah od smrti.
Svi su pod stresom; neki se osjećaju toliko sirovo da imaju nasilne reakcije, mnogi se pokušavaju hvatati za pouzdane informacije u cijelom ovom kaosu neizvjesnosti i kontradikcija. Takve dramatične situacije na neki način jesu mjesto susreta onih koji imaju preefikasne mozgove i onih koji imaju normalne. Posttraumatski stres je u svojoj bazi isti za sve. Svi želimo naći neki smisao u ovome što se događa. Dramatični događaji potiču ljude da stvaraju veze po svaku cijenu. Zaboravljamo sve nesloge, regrupiramo se. A COVID-19 nas sprečava da budemo zajedno, da se zagrlimo, da se priljubimo nekome sada kada nam je to najviše potrebno.
Čime će rezultirati te obaveze da se ponašamo suprotno od svojih prirodnih refleksa? Strašno sam zabrinuta za budućnost kvalitete naše ljudskosti i ljudske topline.
Ali to ne mijenja našu prirodu. Ako slušate ljude, onda ćete čuti da ova dva tipa imaju različita očekivanja. Neurotipični ne traže duhovnu poruku u ovome što se događa. Prije svega oni samo žele sve to preživjeti što sigurnije, vratiti se „normalnom“ životu što prije i zaboraviti na ovu ružnu životnu epizodu. „Iznimnomisleći“ pak ne žele zaboraviti, oni žele naći značenje ovoga, naučiti iz toga i promijeniti stvari.
Ovdje u Zagrebu gdje živim, usred pandemije, jednog ledenog nedjeljnog jutra probudio nas je snažan potres, najsnažniji ovdje zabilježen u zadnjih 140 godina… Od toga jutra još akutnije osjećam svoju hiperesteziju. Nose li se oni koji primarno koriste desnu polutku mozga drugačije s traumom i kako?
Žao mi je zbog tog iskustva s potresom. To je vrlo šokantno. I sama sam to doživjela 1997. u Annencyju. Treba dugo da se čovjek smiri i zaboravi. Mehanizam upravljanja traumom je jednak za sva ljudska bića. Žlijezda koja se zove amigdala upravlja stresom i našim reakcijama na opasnost. Ona odlučuje hoćemo li pobjeći ili se boriti ili glumiti da smo mrtvi u stresnoj situaciji. S obzirom na to da su „iznimnomisleći“ hiperestezičari, njihova amigdala reagira brže, snažnije i dulje. Ali opasnost uzbuni sve vrste mozgova. No ja nisam neuroanatomičar. Ja zapravo ne bih trebala odgovarati na ovakva pitanja.
Je li (P)C19 svijet mjesto pandemije PTSP-a? Puno razgovaram s bližnjima kako nam se čini da su seoba online i „novo normalno“ offline, pa onda i taj potres rezultirali s brojnim mikroagresivnim ponašanjima. Jesu li te povećane agresije samo neka poplava strahova koji se dižu u ovim našim krhkim suvremenim egzistencijama?
Stres je svakom pritisak. Primjećujem to što opisuješ i kod ljudi u Francuskoj. Većina ljudi pokušava živjeti tako da zaboravlja da je smrtna. A onda ima situacija koje ih akutno na to podsjete. Tijekom egzistencijalističke terapije naučiš da je bolje da se suočiš sa svojim egzistencijalnim anksioznostima kako bi njima mogao upravljati, a ne bježati od njih. Volim šalu Woodyja Allena na tu temu: „Dokle god je čovjek svjestan da je smrtan, on ne može biti potpuno opušten.“
