Već drugu sezonu u žiriju reality showa ‘Supertalenta’, od čijih komentara strahuju mnogi kandidati, sjedi Martina Tomčić Moskaljov. Ova 42-godišnja operna pjevačica za sebe kaže da nije stroga nego se ne libi izgovoriti istinu. Negativne komentare zbog brutalne iskrenosti nimalo ne doživljava, a kad se ugase svjetla reflektora, nagrađivana operna mezzosopranistica i suvlasnica Škole pjevanja ‘Husar & Tomčić’ prije svega je majka i supruga. Martina neizmjerno cijeni zajedničke obiteljske trenutke prepune veselja i toplih zagrljaja.
Story: Ovogodišnja sezona ‘Supertalenta’ jedna je od zanimljivijih. Što vas je dosad najviše oduševilo, odnosno šokiralo?
Ne bih rekla da me nešto šokiralo. Osoba sam vrlo snažne ekspresije, mimike pa možda neki talent s kojim se svakodnevno susrećem po mojim reakcijama izgleda kao da to nikad nisam vidjela. Mediji nam svakodnevno serviraju stvari koje promatram sa zgražanjem, dakle nije da sam prvi put u životu vidjela neke stvari koje mi se nisu svidjele u ‘Supertalentu’. Međutim, moje su reakcije uvijek jako iskrene. Prijatelji mi u šali vole reći da mi na čelu sve piše i prije nego što to izgovorim. Nemam problem s jasnim pokazivanjem emocijama i vjerujem da sam zbog toga pozvana u žiri već drugu godinu.
Story: Često vas nazivaju najstrožom članicom žirija. Smatrate li se strogom ili samo pravednom?
Mene epitet strogoće prati već deset godina, još od showa ‘Zvijezde pjevaju’ koji je slične tematike, ali ipak znatno drukčiji. Više volim reći da sam brutalno iskrena, što je zapravo bolnije nego biti strog. Strogoću smatram vojničkom disciplinom, treniranjem discipline bez obzira na posljedice i bez mnogo analiziranja. Ona je svrha samoj sebi, a stavove koje izražavam u showu ne bih tako opisala. Mislim da bi nas u životu trebala voditi istina. Trudim se živjeti istinu, koja je ponekad lijepa, romantična i afirmativna, no ponekad je razbuđujuća, ona nam je potrebna da se ponovno centriramo. Volim i jednu i drugu istinu, stoga smatram korektnim ljudima na pozornici, koji su došli u show zbog samo njima znanih razloga i motiva, reći istinu onakvu kakva jest.
Story: Neki vam zamjeraju oštre komentare na izvedbu nekih kandidata, o tome se raspravlja na društvenim mrežama… Smeta li vam to?
Društvene su mreže trend koji omogućuje svakom čovjeku da iskaže svoj stav. Problemi nastaju kad ih ljudi počnu shvaćati kao relevantnu činjenicu iskazivanja stavova. Najbolji primjer za to jest kad se na društvenim mrežama počne razgovarati o znanstvenim pitanjima a da pritom pojedinci nisu primjereno obrazovani, što može biti jako opasno. U kontekstu ‘Supertalenta’ to nije opasno, može biti eventualno zaglupljujuće. Prosječan čovjek može se osjetiti jednako vrijedan kao član žirija, koji iza sebe ima školovanje, životno iskustvo i karijeru, kada osuđuje izjave članova žirija, s kojima se i ja ponekad ne slažem. Svaki član žirija ima određeno pokriće za izjavu kojom komentira nastup. Kad prosječan gledatelj iskazuje stav, radi to zbog subjektivnog doživljaja, što je opravdano. To znači da ljudi gledaju nešto s emocijama, da nešto strastveno doživljavaju, no uz taj subjektivni dojam važna je i struka. Društvene mreže promatram kao fenomen koji je doživio svoj vrhunac i sad je u laganom padu. Stoga ne samo da ih ne doživljavam nego ih i ne pratim.
Story: Kako se vi nosite s kritikom? Povrijedi li vas ponekad loš komentar na vašu izvedbu?
Cijeli se život nosim s kritikama. Naučila sam ih slušati, analizirati i donositi zaključke na osnovu kritika. To je bio sastavni dio mog školovanja i profesije. Češće sam za nastup čula ‘ne’ nego ‘da’. Češće sam na audicijama bila odbijena nego što sam prolazila. Nepodnošenje kritike pitanje je emotivne nezrelosti ili možda mladosti i neiskustva. Kritika meni bliskih ljudi, do čijeg mi je mišljenja stalo, na moj jasno definiran stav svakako bi me potaknula na razmišljanje. No kritiku širokih masa bez pokrića uopće ne doživljavam. Primjerice, ako 80 posto ljudi za nešto kaže da im je super ili grozno, vjerojatno će se osobe bez vlastitog stava složiti s time. To ne smatram ni kritikom ni pohvalom. Ako mi suprug, roditelji ili prijateljice ukažu na nešto što sam pogrešno napravila, o da, to će me svakako dirnuti.
Story: Što bi za vas morao imati pobjednik ‘Supertalenta’?
To je sklisko područje s obzirom na to da zapravo ne možemo dobiti savršen uvid u nečiji supertalent i osobnost. Naime, talent je ono što nas izdvaja iz mase u prvih nekoliko sekundi. Talent se ogleda u vještini, izvrsnosti, posebnosti, različitosti, strastvenosti i u uvjerenju u ono što živimo. To je ono što tražim. S druge strane, sve te supertalentirane karakteristike ne moraju polučiti uspjeh ako iza toga ne stoje disciplina, rad, požrtvovnost, strpljivost i marljivost. Taj se drugi segment, nažalost, ne može odmah prepoznati. Upravo zato samo rijetki uspiju izgraditi karijeru nakon takvih emisija. To ne moraju nužno biti pobjednici natjecanja. Svi mi na pet minuta možemo odraditi nemoguće stvari, ali tijekom godina otkriva se koliko tko ima borbenosti i ustrajnosti u želji da uspije.
Story: S obzirom na količinu pjevačkih talent showova, mislite li da bi upravo taj talent trebalo izbaciti iz ‘Supertalenta’ i dati priliku nekim neistraženima?
Isključivanje jednog talenta diskriminira nešto u čemu se čovjek najlakše može izraziti i ostvariti. Tu se definitivno ubrajaju pjevanje i ples. Ostalih neobičnih talenata kandidata nema dovoljno da bismo mogli ispuniti emisiju i programski napraviti zanimljivu sezonu. Postoje razni svjetski specijalizirani showovi za pjevanje i plesanje u kojima sudjeluju već formirani i uskoprofilirani talenti, a njima to služi kao platforma za ostvarivanje karijere u toj grani umjetnosti. Mislim da ljudi ‘Supertalent’ ne doživljavaju kao platformu za ostvarivanje karijere, nego dolaze pobuditi interes za osobni talent.
Story: Da se vaša djeca prijave u talent show, kako biste reagirali?
Kad sam prošle godine prvi put bila članica žirija, osvijestila sam činjenicu da ću morati ocjenjivati i djecu koja su možda došla u emisiju zbog želje, odnosno neostvarene ambicije roditelja, trenera, učitelja... To mi je bilo jako teško i zato nijednom djetetu nisam mogla stisnuti crveni gumb. Razgovarala sam sa sinom koji je tada imao 12 godina. Rekla sam mu: “Hajde ti sad meni reci kako razmišlja tvoja ekipa i time ćeš pomoći mami. Zašto bi se ti, recimo, prijavio u ‘Supertalent’?” Odgovor mi je puno pomogao. Prema manjoj djeci trudim se biti iznimno blaga i upakirati iskrenost. Inače reagiram spontano, ali kad su djeca u pitanju, usporim reakcije i mozak mi izvodi kojekakve algoritme u strahu što bi moja riječ mogla izazvati u djetetu. To mi je najteži dio ‘Supertalenta’.
Story: Kakvi ste u odgoju? Jeste li strogi?
Odgoj je potpuno druga kategorija. Ako netko shvaća odgoj kao žiriranje, onda je promašio roditeljsku zadaću. Djecu odgajam bez mikrofona, umjetnih trepavica, frizure i upaljenih kamera. Moj privatni život nije pod svjetlima reflektora. Ako smo na početku intervjua definirali strogoću koja je svrha sama sebi, onda nisam nimalo stroga. Ako ćemo pak strogoću definirati kao jasno zadane okvire koje djeci daju jasne smjernice što smiju, a što ne smiju, onda ću reći da sam mama koja ima jasno zadane okvire i koja unutar i izvan tih okvira često ponavlja djeci koliko ih voli, koliko je sretna što je njihova mama, koliko voli provoditi vrijeme s njima. Mi se iznimno mnogo grlimo i mazimo.
Story: Kakvi ste u svoja četiri zida?
Zbog britkog jezika i beskompromisnosti u iskazivanju stavova, mediji su me odlučili prikazati strogom i osobom koje se treba bojati. Uvijek je nezahvalno govoriti o sebi. Ali bilo bi zgodno čuti što o meni misle polaznici moje škole, suradnici, prijatelji, ljudi s kojima se susrećem... Ta bi me slika puno uvjerljivije opisala kad se ugase svjetla pozornice.
Story: Kažu da djeca s godinama sve više počinju nalikovati roditeljima. Čiji ste karakter vi naslijedili - očev ili majčin?
U životnoj energiji, temperamentu, načinu razmišljanja i intelektu nalik sam tati. Preuzela sam apsolutno sve njegove obrasce ponašanja; što sam starija, sve više vidim tatu u sebi. To doživljavam s iznimnim simpatijama i ljubavlju. Često se uhvatim da govorim evo opet Zlatko progovara iz Martine.
Story: Jednom ste rekli da ste hedonist. U čemu uživate?
Veliki sam hedonist, a i bavim se hedonističkim poslom. Iznimno sam sretna što su me roditelji podržali u životnoj strasti koju sam otkrila relativno kasno, u dobi od 11, 12 godina. Glazba pruža manje mogućnosti da si čovjek osigura bolji život nego, primjerice, ekonomija, pravo, građevina... Imati podršku roditelja u življenju strasti je blagoslov i ne znam kako bi moj život izgledao bez toga. Kad jednom živite glazbu, onda život postane izložen hedonističkim trenucima, od šarolikog načina druženja, do popratnih estetskih i vizualnih detalja. Kazališne predstave počinju i završavaju uz dobru hranu i vino. Na svakoj premijeri ljudima se darivaju parfemi, fina čokolada, lijepi buketi... Jako volim život i da se ne bavim glazbom, opet bih znala uživati u životu. Podjednako uživam u velikim stvarima, kao i najmanjim sitnicama. Inzistiram na promatranju života s njegove ljepše strane. Takav pogled na svijet suprug i ja, koji smo slični po tome, uspjeli smo prenijeti i na djecu. Uživamo u svakom trenutku, ali znamo da neki dani mogu donijeti i određene teške trenutke koji se isprva čine nerješivima, ali naučili smo se strpjeti da dođe ono lijepo.
Story: Pokazuju li vaša djeca afinitete prema nekom umjetničkom zanimanju?
Da. Oboje su iznimno verbalni, što je logično, jer naša obitelj vodi vrlo verbalan i šarolik život. U našem domu nijedan dan nije isti. Uvijek se nešto događa i uvijek smo negdje. Djeca pokazuju afinitete, ali zasad ne idu u maminu glazbenom smjeru, ali umjetnost bi mogla biti sastavni dio njihova života. Ako oni to odluče, imat će bezrezervnu podršku supruga i mene.
Story: S obzirom na to da je Noa tinejdžer, kako se slažu brat i sestra?
Između Noe i Rebeke razlika je šest i pol godina pa jedno drugome ne ulaze u osobni prostor. Zanimljiv su spoj dječaka i djevojčice. Re-beka je osnovnoškolka, a Noa tinejdžer pa uspiju pronaći vrijeme u danu kad među njima postoji sinergija i imaju svoje interesantne zajedničke trenutke.
Story: Noa ima 13, a Rebeka sedam godina. Koliko ima istine u tome da što je dijete veće, to su veći i problemi?
Baš sam s prijateljicom neki dan razgovarala o tome i ne slažem se s time. Emotivno sam se najteže nosila s djecom kad su bila jako mala. Kad gledamo fizički, onda mi je to bilo manje naporno. Većina roditelja ima problema s neprospavanim noćima, neki kažu da izgube komadić sebe, a meni nikad nije bio problem imati ih pokraj sebe u krevetu. Tad smo si suprug i ja kao obitelj osigurali lijepe noći. Oboje sam dojila što ih je, usudila bih se reći, činilo zadovoljnima i volim vjerovati da zbog toga nisam imala cendravu djecu. Puno sam ih nosila. Svugdje su išli sa mnom i trudila sam se ne isključivati ih iz svakodnevice. Emotivno sam se teže nosila sve dok nisu dosegnuli razinu razumnosti da se s njima mogu dogovarati. Što su djeca veća, meni je lakše, imam manje briga i usudila bih se reći da uživam s njima na drukčiji i konkretniji način.
Story: Znači li to da imate odličan odnos s djecom?
Imamo jako lijep odnos. Teško bih se nosila s tim da nije tako. Ponekad su me mučile razvojne faze djece kad nemaš osjećaj da ste kompatibilni, ali to se nije dogodilo i istinski uživam zbog toga. Mama sam koja se trudi baš svaki trenutak provesti s djecom.
Story: Kćer Rebeku rodili ste kod kuće u vrijeme kad se o tome nije govorilo. Da se ponovno odlučite za dijete, biste li to ponovili?
Iako ne razmišljamo o trećem djetetu, apsolutno bih ponovila porođaj kod kuće.
Story: U televizijskoj emisiji izjavili ste da nosite samo najljepša sjećanja na taj porođaj. Zašto je to kod nas takav tabu, a u zapadno-europskim zemljama normalna odluka?
Rekla bih da smo još malo postsocijalistička zemlja, gdje nam je vodstvo strahovito nametalo neke stvari, a osobno propitkivanje nije dolazilo u obzir. Općenito propitkujem životne odluke, volim biti informirana i slušati struku. No kada spoznate da struka u nekim stvarima nije slijepo jednoumna, nego postoje različiti stavovi i promišljanja koji dovode do novih znanstveno-medicinskih otkrića, tada shvatite da postoje i druge opcije koje su možda meni prihvatljivije. Tako postoji i dio struke koji porođaj kod kuće i za majku i za dijete smatra znatno manje rizičnim u zdravim trudnoćama nego u bolnicama.
Story: Jeste li prije ili tijekom porođaja pomislili da ste donijeli pogrešnu odluku?
Kategorički ne. Ta je ideja u meni sazrijevala tri godine. O tome sam počela razmišljati dok suprug i ja i nismo planirali drugu trudnoću.
Story: Suprug Ženja Moskaljov i vi u braku ste 14 godina. Izjavili ste da je u bračnom krevetu najdosadnije. Kako održavate sretan brak?
U braku sam od 2003., a u vezi sa suprugom od 1996. i moram reći da nam je danas ljepše nego prije 21 godinu. Nedavno je suprug rekao da smo mi dulje zajedno nego što sam uopće sama živjela. To dovoljno govori o tome. Pronaći kompatibilnog partnera doista je pitanje sreće. Kad pronađeš tu sreću, onda je zgrabiš i ne puštaš, ali svakodnevno se trudiš njegovati je i raditi na njoj. Ideja da će brak biti ekvivalent prvih šest mjeseci, godinu dana veze strašno je nezrelo emotivno razmišljanje. Na nama je da braku pristupimo odgovorno, promišljeno, a ne egocentrično, dječje i emotivno nezrelo. Danas parovi naginju ovom drugom i na prvoj stranputici odustanu.
Story: Unatoč poslu i djeci, pronađete li vremena samo za vas dvoje?
Malo. Rebeka je donedavno bila jako mala pa nismo imali priliku naći vremena isključivo za nas dvoje, ali u posljednjih godinu dana sve više ponovno uživamo jedno u drugome. No svjesni smo da ženji i meni predstoji druga mladost tek kad Rebeka dođe u Noinu dob. Kad osvijeste potrebu za osamostaljivanjem, onda ćemo ih suprug i ja uz osmijeh promatrati sa strane. Mi ćemo tada krenuti u našu novu mladost i tome se već sad veselimo.
Story: Željeli ste izgraditi plantažu povrća. Jeste li to ostvarili?
Imala sam mali povrtnjak u kojemu sam neko vrijeme intenzivno radila, ali plantaža je zbog drugih obaveza pala u drugi plan. Posvetila sam se djeci koja su bila mala, počeli su novi poslovi i angažmani, no i za to će doći vrijeme.
Story: Imate li još neku neostvarenu želju?
Trenutačno živim sve što sam ikada htjela. Trebalo bi mi neko vrijeme da se prisjetim. Ostavit ćemo to za idući intervju.
Razgovarala: Klara Modrić
Fotografije: Matea Smolčić Senčar; Robert Gašpert: Press Nove TV
