NIKO KOVAČ: 'Ne bih volio promijeniti svoje vrijednosti'

Hrvat na čelu jednog od najuspješnijih svjetskih nogometnih klubova - Bayern Münc-hena - itekako je vijest koja je kao bomba odjeknula ovim prostorima. Budući da je Niko Kovač trenerskim radom u klubu Eintracht Frankfurt, koji vodi posljednje dvije godine, dokazao da itekako može konkurirati za ovu funkciju, ne čudi što mu je ta čast naposljetku i ukazana. Kada ga je preuzeo, klub iz Frankfurtu nije imao blistav rezime, no zahvaljujući Kovačevoj agresivnoj strategiji, nametnuli su se kao ozbiljan konkurent na europskoj nogometnoj sceni. Bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije sposobnosti je pokazao i na domaćem terenu te, neovisno o završetku, Hrvatsku ipak 2014. poveo na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil. Bavarski klub koji je prošle godine osvojio 27. naslov prvaka Bundeslige, a za koji je i sam igrao od 2001. do 2003., vodit će od 1. srpnja.

Rođen sam u Berlinu 1971., u razdoblju kada je svijet bio drukčiji. Wedding je malena radnička četvrt, malo područje na kojem je puno došljaka, ali i Nijemaca. Neki su, prema mom mišljenju, krenuli pogrešnim putem, ali većina je ostala na pravom kolosijeku. Morao si paziti, naravno. Često smo igrali nogomet na betonu, u kavezima. Kako sam uglavnom bio najmanji, morao sam smisliti način kako se suprotstaviti razvijenijim i starijim dečkima - ispričao je nedavno za njemačke novine Frank-furter Allgemeine Zeitung. Dane je uglavnom provodio igrajući se loptom, a njegov je talent prepoznat vrlo rano.

- Moji su prijatelji, kad su imali 17 - 18 godina, redovito izlazili subotom navečer. Meni je bilo drukčije. Utakmice sam igrao uglavnom nedjeljom. Kad mi je bilo 12, igrao sam utak-mice u 8.40, kad sam imao 15 godina, utakmice su bile u 9.40, a sa 17 godina u 10 ili 11 sati. Naravno da nisam mogao izići u subotu i u petak navečer, provoditi se do 2, 3 ujutro i sutradan igrati utakmicu i biti među boljima. U početku mi je bilo teško jer moji su prijatelji izlazili, a ja nisam. No kad pogledam gdje sam sada, mislim da sam donio ispravnu odluku. Ne može se istodobno sjediti na dva stolca. Uvijek sam se toga držao - ispričao je jednom prilikom. Kako bi svojoj djeci osigurali pristojan život koji im nisu mogli pružiti u domovini, otac je naporno radio kao stolar, a majka je bila čistačica. Trudili su se sinove izvesti na pravi put i usaditi im ispravne vrijednosti.

- Odgojeni smo kršćanski, religija je u našem domu imala veliku ulogu. Ako pokušate živjeti u skladu s Biblijom, u životu ćete imati sve što vam je potrebno: iskrenost, otvorenost, prijateljstvo, poštovanje, toleranciju i još puno toga čega u današnje vrijeme nedostaje. Vrijednosti su danas malo izmijenjene. Kaže se da je sport odraz situacije u društvu i obrnuto. Napetosti koje se događaju u svijetu su ekstremne. Stoga sve više pozornosti treba posvetiti razumijevanju drugih, poštovanju, tome da svaki dan širimo ljubav - objasnio je Niko koji i danas često odlazi na misu i slavi Boga. - Od 52 tjedna u godini na misu uspijem otići čak četrdeset nedjelja. Mislim da svatko odlazi tamo jer ima potrebu za mirom, želi komunicirati s Gospodinom i jer tamo ima mogućnost razmisliti o svemu što se oko njega događa. Iz Biblije možemo čuti samo dobro. Postoje i oni koji će neke stvari iz Kurana i Biblije drukčije interpretirati. No kada bi se svi držali onoga što uistinu piše, bili bismo puno sretniji - napomenuo je za spomenute novine i priznao da puno kršćanskih vrijednosti unosi i na teren, među igrače. - Nastojim svakome pristupiti otvoreno, iskreno i prijateljski. Mi smo tim. Kao trener moram donijeti odluke od kojih će neke i razočarati igrače. Ali jedno je jasno: nikada ne sudim nekomu na osnovi njegove osobnosti nego isključivo sportske izvedbe. Postoji jedna poteškoća: kao trener radiš s igračima iz raznih zemalja i kultura, svatko od njih je odgojen na svoj način, nisu svi jednakog obrazovanja i, naravno, imaju drukčiji karakter. Stoga sam se u Njemačkom nogometnom savezu upisao na seminar na kojem se, među ostalim, govori o tome i kako se nositi s međukulturnim razlikama. Želim znati kako kao trener mogu na najbolji mogući način pristupiti svakom pojedincu - ispričao je Niko te otkrio što radi kada se ne slaže s nekim igračem.

- To se često događa. Prvo ga pokušam razumjeti. Imam svoje stavove, svoje mišljenje, ali ono nije uklesano u kamenu. Pa i ja griješim. Dogodi se da se ipak razumijemo. Ako na kraju ne ide, moramo se rastati. No to mi se još nije dogodilo. U momčadi ima jednostavnih karaktera, ali i teških tipova. No i s njima se može pronaći zajednički jezik. Ali morate biti spremni na kompromise, inače ne ide. Čak i trener mora biti spreman na to da će jednom možda morati zažmiriti na jedno oko, iako je on najviši po hijerarhiji - ističe jedan od rijetkih trenera koji igrače naziva prijateljima. - Ne govorim to tek tako, to uistinu mislim. To se vidi i iz načina na koji se pozdravljamo: dajemo si pet ili se pozdravimo šakom o šaku. Meni je 46 godina, mom bratu i sutreneru 43, i dalje smo generacijski bliski s igračima, što nam svima olakšava odnos - kaže Niko koji je profesionalnu karijeru počeo prije dvadeset godina, a od tada se, kaže, mnogo toga promijenilo u nogometnom svijetu. - Danas je sve veće, kompleksnije. Potrebno je puno stručnjaka jer samo jedna osoba više ne može voditi tim. Tada smo uz trenera imali samo asistenta, trenera vratara i fizioterapeuta. Danas imamo fizioterapeute, nutricioniste, učitelje joge... I to je još malo u usporedbi s onim što imaju neki drugi klubovi. Sve se brzo razvija, ima novih znanstvenih spoznaja koje su našle mjesto u našem društvu, odnosno u sportu. Bilo bi glupo ne iskoristiti ih. Znanje je moć - kaže.

Kako se mijenjao njegov profesionalni okoliš, a i kako je sam sazrijevao, Niko je također bio izložen mijenama. Ali ono bitno, tvrdi, i dalje će ostati isto. - Kao čovjek, to sam već nekoliko puta rekao, ne bih volio promijeniti svoje vrijednosti. Ali naravno da čovjek i dalje uči, s tim neću prestati. Zahtijevam puno i od sebe i od igrača, ali i dajem zauzvrat. To nikada ne smijemo zanemariti jer se mi u nogometu nalazimo pod neprestanim pritiskom - napominje. Stoga je vrlo važno imati dobar oslonac, a on ga je pronašao u obitelji. Suprugu Kristinu upoznao je tijekom školovanja i odmah je, kako je rekao, znao da je ona ta. - Morao sam se mnogo toga odreći, no dragi me Bog nagradio: ne samo što sam postao profesionalac nego sam i upoznao svoju suprugu. Jer u današnje vrijeme to ide tako da najprije postaneš profesionalac, a potom upoznaš prvu curu. Sada je pitanje je li to zbog ovoga ili onoga. Ja sam svoju Kristinu upoznao nakon završetka škole dok još nisam potpisao ugovor. Naša veza traje od 1991., a u braku sam od 1999. godine. Kći nam se rodila u Hamburgu, baš one godine kad sam prešao iz Bayerna u Hamburg, tako da sam prezadovoljan. Kad nešto želiš steći u životu, moraš se odlučiš za nešto. Ja sam se odlučio za ono pravo... - ispričao je jednom za Glas koncila. Ni Kristinu, a ni njihovu 18-godišnju kćer Lauru ne može se vidjeti na nogometnim tribinama u navijačkim dresovima, u svečanim ložama ili bilo gdje drugdje gdje bljeskaju blicevi fotoaparata.

Kristina i Laura Niku prate gotovo potiho, sa strane, iz topline njihova obiteljskog doma koji su prije dvanaest godina svili u Salzburgu, gdje je Niko, tada još nogometaš, potpisao ugovor za austrijski klub Red Bull Salzburg. Mnogi u Hrvatskoj i ne znaju kako Kristina izgleda, čak ni na fotografiji, a osobe koje se kreću u nogometnim krugovima i bliske su s tim miljeom nikada je, kako kažu, nisu upoznale. Kako doznajemo, skromna Berlinčanka hrvatskog podrijetla nikada se nije željela javno eksponirati, a toga se drži i danas. Nekoliko su nam puta istak-nuli da je nikada nećemo vidjeti na nogometnim utakmicama ili raz-nim eventima, no unatoč tome, priča se, ima veliku ulogu u njegovoj karijeri. Navodno je, kako su nam jednom rekli, prilikom razmatranja odluke o funkciji izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Kristina dala podršku suprugu, ali pod uvjetom da obitelj gotovo u potpunosti izuzme iz medijske priče.

Kada je 2007. Niko razmatrao mogućnost prelaska u Hajduk, navodno je, prema pisanju sportskih medija, konačna odluka bila na Kristini. Sportske novosti tada su donijele kako je ponudu definitivno stopirala Nikina supruga kojoj se očito nije svidjela ideja obiteljskog transfera iz Salzburga u Split. Priča se čak kako je, kada je Niko 2001. počeo igrati u Münchenu, s kćeri odlučila ostati u Berlinu, no u Salzburg se ipak 2006. preselila jer je to grad u kojem će, kako je navodno smatrala, moći živjeti mirnije i povučenije. Ondje će obitelj do daljnjega i ostati, pogotovo zato što Laura pohađa tamošnju školu. - Moju kćer malo dijeli od mature, do kraja ove školske godine. A u mom poslu nema planiranja. Zbog loše igre moram snositi odgovornost i mogu ostati bez ugovora. Bilo bi previše tražiti od obitelji da ostavi poznato okruženje, preseliti ih negdje gdje bi morale počinjati ispočetka. Stoga smo odlučili da je ovako najbolje. Nije jednostavno, ali ide nam. Znam da moja supruga sve kod kuće drži pod kontrolom. Kada sam i ja kod kuće, uglavnom vikendom nakon utakmica, onda mnogo toga radimo zajedno i mogu se isključiti - otkrio je za frankfurtske novine jedan od najtajanstvenijih hrvatskih trenera koji je jednom prilikom istaknuo kako, unatoč svemu, supruga i kći, moglo bi se reći, žive njegov život!