Kada se spomenu avantura, istraživanje i pomicanje vlastitih granica, jedno od prvih imena koje pada na pamet svakako je ono 44-godišnjeg Davora Rostuhara. Putopisac, fotograf i pustolov proputovao je najudaljenije dijelove svijeta, osvojio Južni pol i inspirirao brojne ljubitelje putovanja. No njegova posljednja avantura bila je posebna i po mnogočemu drugačija od prethodnih. Na francuski otok Réunion, poznat po spektakularnim vulkanima, strmim planinskim stazama i netaknutoj prirodi, koji se nalazi u Indijskom oceanu, istočno od Madagaskara, otputovao je u društvu trogodišnje kćeri Ree. Kod kuće u Zagrebu su ih čekale mama Anđela i dvogodišnja sestra Mia. Zajedno su prošli osmodnevnu planinarsku turu, spavali u planinskim skloništima i dijelili iskustva koja će postati važan dio njihove obiteljske priče. Kako izgleda ovakva avantura iz perspektive roditelja, koliko je zahtjevna organizacija puta s malim djetetom, i to na afrički kontinent, i što su putem naučili jedno o drugome, otkrio nam je...
Kako je pala odluka da na ovako zahtjevnu avanturu povedete trogodišnju kćer?
Budući da sam oduvijek vrlo aktivan u prirodi, hodam, planinarim, trčim, penjem se, skijam, bicikliram..., bilo mi je normalno da i nakon što sam postao otac djecu uključim u vanjske aktivnosti, koliko i kad je to moguće. Često planinarim s njima - sve do prosinca nosio sam obje cure, jednu na leđima, drugu na prsima, ali onda je to postalo preteško i one su previše porasle pa sad mogu nositi samo jednu u ruksaku na leđima. Svjestan sam da ni to razdoblje neće još dugo trajati, možda samo ovu godinu, pa sam poželio otići na neko veće putovanje sa starijom kćeri Reom. Htio sam otići malo dalje, negdje gdje još nisam bio, po mogućnosti u trope, ali da je sigurno, bez tropskih bolesti i drugih opasnosti za dijete, pa sam tako odabrao Réunion. Budući da to nije nezavisna zemlja, nego francuski prekomorski teritorij, dakle i teritorij Europske unije, sve je isto kao u Francuskoj, standard života i usluge, čistoća, sigurnost, vrijedi naše zdravstveno osiguranje, plaća se eurima, roaming radi kao da ste u EU... Drugi razlog zašto sam odabrao Réunion bio je taj što preko cijelog otoka prelazi planinarska staza GR R2 koja je uređena kao i staze u francuskim Alpama. Budući da je otok visok, planinski, vulkanski, teren je takav da u jednom danu možete skupiti dosta visinske razlike. Htio sam malo intenzivniji hike u kojem dnevno mogu savladati do 20 kilometara i 2000 metara uspona. Obično ljudi koji idu bez djece taj put prolaze u 12 - 13 dana, a ja sam ga isplanirao proći u osam. To mi se činilo dovoljno.
Jeste li se bojali ili imali dvojbe prije puta, posebno zbog kombinacije dugih hikeova i malog djeteta?
Koliko god se dobro pripremim, uvijek me prije puta opere nervoza, ali ne bih rekao da je to strah. Mnogi ljudi koji ne planinare s djecom, ili oni koji planinare malo, misle da je za dijete mučenje biti toliko dugo u ruksaku. I ja se ponekad pitam je li to previše, pretjerujem li. Ali onda potegnem u dosadašnje iskustvo - onu riznicu koju mi nitko ne može oduzeti - te tamo pronađem odgovore i inspiraciju. A to iskustvo kaže da se čovjek na sve navikne, a dijete još lakše te da je to što ćemo biti zajedno 24 sata, prolaziti nove pustolovine i skupljati nova iskustva puno vrednije nego što je za dijete štetno biti pet-šest sati dnevno u nosiljci. Uzgred, ta je nosiljka vrlo kvalitetna i udobna, a ostatak budnog vremena i ona hoda, trči, skače, penje se i radi sve ono što druga djeca rade.
Koliko je logistički zahtjevno organizirati osmodnevno planinarenje s djetetom koje se još nosi u ruksaku?
Još jedan važan faktor pri odabiru Réuniona za naše putovanje bio je taj što je na toj GR R2 ruti moguć ‘hut-to-hut’ oblik planinarenja. To znači da svaku večer možete doći do smještaja gdje imate tuš, WC, večeru, postelju i doručak, a često dobijete i ‘lunch paket’ pa ne morate nositi sa sobom ništa od kamperske opreme (šator, vreće za spavanje, prostirke, kuhalo, suđe), a od hrane nosite samo ono malo što vam treba tijekom dana. Zbog toga smo cijeli put mogli proći samo s 15-ak kilograma stvari za oboje. Kad se doda još težina nosiljke i Ree, a ovisno o tome koliko sam hrane i vode imao sa sobom, ukupna težina koju sam nosio kretala se između 30 i 32 kilograma. Već je i to dosta pa zato nema puno ljudi koji to rade, ali očito volim patiti i čeličiti se pa me takvi izazovi vesele.
Kako je Rea reagirala na prve dane puta i život u potpuno drukčijem okruženju?
Ma super. Bilo joj je jako zabavno letjeti avionom. Letjeli smo s Air Franceom preko Pariza. I sad nakon povratka, kad je netko pita kako je bilo na putu, prvo kaže da je letjela avionom. A na putu sve isto kao i doma. Moje je mišljenje i iskustvo da je maloj djeci posve svejedno gdje su - doma, vani, na putu, na drugom kraju svijeta. Gdje ih staviš, tamo rastu.
Réunion opisujete kao spoj spektakularne prirode i francuskog standarda života, što vas je tamo najviše iznenadilo?
Velik sam ljubitelj prirode, posebno planina i aktivnog života, a obožavam i francuski jezik i kulturu koja je na tom otoku izmiješana s lokalnom, kreolskom. Više od 25 godina putujem svijetom i vidio sam razna čuda prirode, ali ovakav teren kakav je na Réunionu nisam baš često viđao, barem ne tako spektakularan. Riječ je o golemim vulkanima koji su se urušili sami u sebe, a to znači da imate stijenke nekadašnjih vulkana koje još stoje i obrasle su u džunglu. Ponekad hodate kao po nekom golemom zidu koji je visok kilometar, a širok možda desetak metara, kao da ste na golemom mostu između oblaka. Ludo. Rea i ja popeli smo se na najviši vrh otoka, 3069 metara visok Piton de la Neige, koji je i najviši vrh Indijskog oceana.
Kakvi su bili susreti s lokalnim stanovništvom i koliko ste uspjeli osjetiti kreolsku kulturu otoka?
Mještani su srdačni kao i ljudi u ruralnim područjima diljem svijeta. Kreolci su, prema mojemu mišljenju, vjerojatno najljepši ljudi na svijetu. Koža im je zbog vlage nježna i glatka, prekrasne svjetlosmeđe nijanse, imaju guste kovrčave kose i često svjetlozelene ili plave oči. Osim toga, nema tu puno egzotike, ne bave se tradicionalnim zanimanjima, sve je planinski turizam, kao da ste došli u francuske Alpe.
Je li bilo trenutaka kada ste pomislili: “Možda smo ipak zagrizli previše”?
Bilo je, jednom, šesti dan kad je padala kiša. Prvih pet je bilo super vrijeme, birali smo najpovoljniji dio godine za naše putovanje. Ali šesti dan je od jutra cmoljila kiša i hodali smo pet sati po kiši. I dalje smo većinu vremena bili super, ali Rea je malo negodovala pa me to rasturalo jer dotad nije prigovarala. Imali smo opremu za kišu i bila je suha, ali zato što smo prolazili kroz gustiše pa ju je mokro lišće dodirivalo mislila je da je mokra. Teško mi je palo njezino negodovanje pa sam odlučio skratiti zadnji dan planinarenja. Nakon sedmog dana koji nas je odveo na vrh aktivnog (ali sigurnog!) vulkana Piton de la Fournaise otišli smo dan više na obalu, na kupanje i odmor uz more.
Kako je izgledala vaša svakodnevica na turi, od buđenja do večernjeg odmora?
Jeli smo u prenoćištima, finu kreolsku kuhinju, a danju bismo ponijeli kruh i namaze, nareske, konzervu tune, voće... Hodali smo od pet do sedam sati dnevno, bez pauza, a od toga bi ona sat, dva odspavala i barem pola sata do sat hodala. Dogovor je bio da je vadim iz nosiljke kad god želi hodati. A kad bi joj bilo dosta, sama bi tražila da je vratim u nosiljku.
Što je Rei bilo najzanimljivije?
Mislim to što je s tatom cijelo vrijeme jer me svaki dan barem tisuću puta pitala: “Tata... Tata...” Mi smo cijelo vrijeme razgovarali. Ona neprestano brblja, a sad je ušla u fazu i da postavlja tisuću pitanja pa sam joj na sva odgovarao. Osim toga, učili smo francuski, pjevali pjesmice, blebetali bedastoće i svašta. A u planinama joj se najviše svidjela mistična oblačna šuma prepuna patuljaka koje, doduše, nismo vidjeli, ali dobro smo ih izmaštali. Uz obalu ju je najviše fascinirao posjet utočištu za morske kornjače u kojem je bio golem akvarij s onom najvećom vrstom morskih kornjača na svijetu.
Koliko vam je bilo emotivno dijeliti ovakvo iskustvo upravo s njom, u dobi kada će joj možda ostati samo fotografije i priče?
Divno, zato smo i išli! Nema veze hoće li se ičega sjećati, ali nešto će joj sigurno ostati, ako ne na svjesnoj, onda na nesvjesnoj razini. Na Facebooku i Instagramu, gdje sam objavljivao priče, fotke i videe s putovanja, pisao sam kako ne radim to zbog nje, da bih joj usadio ljubav prema prirodi ili putovanjima, nego zato što sam to ja, to je moj život pa je normalno da i nju uključujem. Ne rade li to svi? A što će ona htjeti raditi i biti kad odraste, to je njezina stvar.
Supruga i mlađa kći ostale su kod kuće, kako su one doživjele vašu avanturu i je li bilo teško otići bez cijele obitelji?
Nedostajali smo si, ali zdravo. Bojao sam se da će Rei puno više faliti mama, ali nije bilo strašno. Putovali smo puno i putovat ćemo još zajedno, ali i ovaj oblik - jedan roditelj s jednim djetetom - ponekad je dobar. A kako su se Rea i Mia zagrlile kad smo se vratili, to je bilo nešto najslađe na svijetu. Prvo se nekoliko minuta nisu odvajale iz zagrljaja, a onda su počele skakutati od sreće!
Nakon Réuniona, imate li osjećaj da ste pomaknuli vlastite granice kao roditelj i putnik?
Ma ne, ovo je bilo ‘soft’ putovanje. Rea je bila predivna suputnica. Da ste čuli kako me je bodrila kad je bio neki težak uspon: “Hajde, tata, možeš ti to!” Pa uz takvu podršku samo je nebo granica!