Postoje destinacije u koje se toliko zaljubimo da nas iznova pozivaju da im se vratimo. Za 44-godišnju glumicu Csillu Barath Bastaić Andaluzija je upravo takvo mjesto. Ovu čarobnu regiju na jugu Španjolske nedavno je posjetila treći put, a svaki joj je boravak donio nova otkrića, od živopisnih gradova i skrivenih povijesnih dragulja do autentične gastronomije i opuštenog mediteranskog ritma života. U razgovoru nam otkriva zašto joj je Sevilla i dalje najdraži grad, što ju je ovog puta najviše oduševilo te otkriva gdje pronalazi najbolje tapase.
Treći put ista destinacija, što vas stalno vraća toj regiji?
Prvi sam put posjetila Andaluziju prije 15-ak godina. Krenuli smo na road trip od dva tjedna krenuvši iz Seville. Prošla sam Cádiz, Jerez, Tarifu, Gibraltar, Marbellu, Málagu, Bijela sela ili Pueblos Blancos, Rondu, Granadu, Córdobu, Úbedu, Baezu i još puno manjih mjesta. Nakon tog iskustva nisam imala izbora nego vraćati se uvijek iznova i istraživati još meni neistraženo. Ovaj sam put, osim Málage i Marbelle, posjetila Esteponu, Antequeru i predivni prirodni rezervat El Torcal nastao prije 150 milijuna godina.
Kakav je bio dojam Andaluzije kada ste je prvi put posjetili, je li se mijenjao s godinama?
Prvi je put bilo dosta intenzivno jer smo u dva tjedna zaista prošli nevjerojatno puno gradova i gradića. Najviše me se dojmila Sevilla koja mi je i danas najdraži grad. Taj sam put, kao i svaki sljedeći, bila fascinirana ljepotom regije, prekrasnom maurskom arhitekturom, jednostavnošću i tradicijom malih mjesta i sela, pristupačnošću ljudi te, naravno, hranom. I danas me taj spoj tradicije i modernog života inspirira.
Što vam se konkretno najviše sviđa u andaluzijskom načinu života?
Osjeća se neka radost življenja. Doima se kao da sve rade s lakoćom, bez grča, nema one histerije koja se osjeća u velikim gradovima. Ljudi su, iako ne vladaju najboljim engleskim, vrlo ljubazni i pristupačni.
Kako biste usporedili Málagu, Marbellu, Esteponu i Antequeru, po čemu je svako mjesto posebno?
Málaga je sad već postala moj andaluzijski dom, tamo se osjećam ispunjeno i nekako živo. Marbella je slatka, kao s razglednice, epicentar okupljanja ultrabogataša, ali taj mi aspekt nije bio osobito privlačan. Ovaj su mi put prijatelji u Marbelli otkrili fantastičan japanski restoran pa je bila više gastronomsko nego turističko iskustvo. Estepona ima prekrasne pješčane plaže koje se protežu unedogled, dok je Antequera najtradicionalniji grad s prekrasnim prirodnim rezervatom El Torcal u blizini.
Koji vas je grad ili mjesto ovog puta najviše iznenadio ili oduševio?
Kamo god putujem, a to je, eto, slučaj i s Andaluzijom, pokušavam uhvatiti neku srž, bit, nešto esencijalno, tradicionalno. Nešto što se nije izgubilo unatoč modernizaciji društva i urbanističkom razvoju. Neki gradovi, unatoč svakakvim urbanističkim rješenjima, uspijevaju zadržati ono najvrednije, staro i tradicionalno. Dušu grada. U Španjolskoj, naravno, postoji trend rasta i razvitka urbanizma, ali ima tih gradova, gradića, sela koja se bore svim silama ostati romantično zarobljena u nekom prošlom vremenu. Antequera je jedno od takvih mjesta. Zovu je ‘srce Andaluzije’ zbog njezina strateškog položaja između Málage, Granade, Córdobe i Seville. Poznata je po Alcazaba Antequeri, utvrdi iz razdoblja maurske vladavine s prekrasnim pogledom na grad. Nedaleko od Antequere uzdiže se nestvaran prirodni rezervat El Torcal de Antequera, impresivan krški krajolik poznat po neobičnim, gotovo izvanzemaljskim vapnenačkim stijenama.
Više ste vremena provodili istražujući stare ulice i lokalnu kulturu nego uživajući u plažama i noćnom životu?
Imam malo dijete pa sam iskoristila ovo putovanje da se malo odmorim i uživam solo s prijateljicom koja već neko vrijeme živi u Málagi. Noćni život me ionako više ne zanima previše, a nemam ni snage za cjelonoćna tulumarenja. Zato su mi dani bili ispunjeni obilascima i izletima, a mirne večeri uživanjem uz tinto de verano na plaži.
Jeste li probali neko tradicionalno andaluzijsko jelo koje vas je posebno oduševilo?
Kad dođem u Málagu, prvo odem u svoj omiljeni tapas bar La Tranca. Bučno, veselo mjesto gdje se stoji uz bačvu ili šank, jedu se, prema mojemu mišljenju, najbolji tapasi u gradu, ispija se lokalno vino ili vermut iz bačve, konobari pjevaju stare španjolske pjesme, a interijer je prepun starih plakata, gramofonskih ploča i predmeta koji stvaraju autentičnu malgašku atmosferu. Tamo obavezno naručim svoje omiljeno jelo: pil-pil škampe, jedan od najpoznatijih andaluzijskih tapasa. Priprema je kratka, na maslinovu ulju u maloj glinenoj posudi, i poslužuje se dok još cvrči. Naziv ‘pil-pil’ odnosi se na način pripreme u kojem glavni okus čine maslinovo ulje, čili i češnjak. Ove godine uživala sam i u ‘espetu’, tradicionalnom načinu pečenja ribe na žaru u Málagi. Srdele, lignje ili neka druga riba nabodu se na dugački štap od trske te peku iznad žara u ribarskim čamcima napunjenim ugljenom i pijeskom. Espeto je jedan od zaštitnih znakova Coste del Sol, tradicionalno se jede prstima i poslužuje u barovima na plaži zvanim chiringuito. To su te neke gastronomske specifičnosti regije koje začine cijelo putovanje.
Više fotografija pogledajte u galeriji: