Jedan od najuspješnijih hrvatskih glazbenika u svijetu, pijanist Maksim Mrvica, na sreću brojnih obožavatelja, prošli je tjedan izdao album ‘New Silk Road’. Osim toga, Maksim je najavio tri koncerta u Lijepoj Našoj, od kojih je jedan u njegovu rodnom Šibeniku, gdje se pred omiljenu publiku vraća nakon tri godine. Jedinstvena ljetna pozornica Tvrđave sv. Mihovila ugostit će ovog klavirskog virtuoza koji će ondje nastupiti u sklopu velike turneje kojom predstavlja album. Dulji boravak u Hrvatskoj odlična mu je prilika i za druženje sa 13-godišnjom kćeri Leeloo koja mu, kaže, najviše nedostaje. Osim što je Leeloo od oca naslijedila ljubav prema umjetnosti, dijele i strast prema putovanjima pa tako svaki slobodan trenutak koriste za bijeg u neke nove avanture.
Story: Koliko se album ‘New Silk Road’ razlikuje od vaših prethodnih uradaka?
Mogao bih reći da se prilično razlikuje jer donosi potpuno drukčiji zvuk. Nastojao sam ići više prema klasičnom zvuku. Album je sniman s Budimpeštanskim festivalskim orkestrom tako da ima taj prizvuk. Na njemu sviram i pop pjesme kao što su ‘All of Me’ Johna Legenda, ‘Clocks’ grupe Coldplay koji je također kao neka mala orkestralna simfonija, ‘Orašar’... Na albumu je osam stvari, a neke traju dulje - po osam minuta. ‘New Silk Road’ iznimno je težak i pijanistički vrlo zahtjevan album.
Story: Najavili ste i dva koncerta u Hrvatskoj. Gdje će se održati?
Bit će ih zapravo tri - u Medulinu, Splitu i Šibeniku, što me posebno veseli jer su prošle tri godine od posljednjeg koncerta u rodnom gradu. Primjerice, Azijci su dinamičniji. Zapravo, sve ovisi o dvoranama u kojima sviram. Ako sviram u klasičnoj koncertnoj dvorani u Aziji, onda su ljudi rezervirani, a ako sviram na stadionima i u sportskim arenama, zna biti dinamično i burno. Kod nas je drukčije, pogotovo u Šibeniku, gdje me ljudi poznaju.
Story: Često kažete da vam je najdraža domaća publika. No je li zahtjevnije svirati u svom gradu na manjoj pozornici ili u nekom svjetskom gradu na većoj pozornici?
Hrvatska publika svakako je posebna, a meni je uvijek doživljaj svirati pred njom jer sam u većini hrvatskih gradova često nastupao, a nastojim svaki put unijeti nešto novo, posebno. U Lisinskom ponekad zna biti malo napetije i teže jer je znam da su u dvorani ljudi koji me poznaju i imaju velika očekivanja. Naravno, i u nekim svjetskim velikim dvoranama i pozornicama ponekad je tako.
Story: U povodu proslave kineske Nove godine imali ste čast nastupiti na središnjoj kineskoj televizijskoj postaji CCTV, čime ste ušli među nekoliko stranih izvođača koji su nastupili na tom prestižnom događanju. Kakav je osjećaj stati na pozornicu pred toliko ljudi?
Vrlo sam počašćen što sam imao priliku sudjelovati u programu Spring Gala Showa kao samo jedan od nekoliko stranih izvođača u povijesti koji su bili pozvani da sudjeluju u programu. Izveo sam aktualni singl ‘New Silk Road’, a u izvedbi mi se pridružio i kineski pijanist Muye Wu. Činjenica da nas je gledalo više od milijardu ljudi u prijenosu uistinu je nevjerojatna. Show je bio spektakularan, s nevjerojatnim vizualnim efektima, a sudjelovalo je stotinu glazbenika, pjevača i plesača. Divno je bilo biti dio toga golemog i nezaboravnog događanja.
Story: Jeste li imali tremu?
Nisam, zato što smo se zaista pripremili. Uvježbavali smo te tri minute šest dana jer velika je to produkcija i sve je iscenirano. Nikad nisam sudjelovao u tako velikom projektu s takvom organizacijom.
Story: Kad nastupate na takvoj pozornici, vidite li išta oko sebe ili ste usredotočeni samo na svoj performans?
Ovdje je pozornica bila toliko velika, pa sve i da sam želio, nisam mogao nikoga vidjeti. Tek kad smo gledali snimke, imao sam priliku vidjeti kako je sve to izgledalo i koliko je zapravo bilo ljudi. Onda uočiš i neke stvari za koje nisi imao pojma da su ti bile tako blizu i da su se odvijale tijekom tvog nastupa.
Story: Vrlo ste disciplinirani i organizirani, jeste li oduvijek bili takvi?
Nisam, ponekad u šali kažem da sam bio lijeni Dalmatinac. Morao sam se disciplinirati, naučiti na odricanje i rad jer drukčije ne bih uspio. Prije sam znao kasniti i čak ne stići na avionski let, a sad na aerodrome dolazim puno ranije. Sve mora biti na vrijeme.
Story: Sviranje se ne čini fizički zahtjevno i iscrpljujuće, no znamo da to nije tako, posebice kad je riječ o višesatnim koncertima. Kako izgleda priprema prije koncerta?
Mišići mi se često ukoče od višesatnog sviranja, gornje tetive, a to je najopasnije pa moram biti jako oprezan da osim sviranja nemam nikakav drugi napor s rukama. Ne smijem nositi ni najmanje težine jer se ti mišići dosta istežu. U opuštanju mišića ruku zato najbolje pomaže plivanje. Ne jedem ništa začinjeno, ništa masno i imam posebnu prehranu na dan koncerta. Prije izlaska bend je pokraj mene pa se uvijek opustimo. Onda na koncertu dam sve od sebe. Toliko se iscrpim da budem sav mokar, ponekad se čak toliko zanesem da ozlijedim prste pa krvi bude i po klavijaturama. To jako boli, pa odmah nakon koncerta ruke stavim u led zbog modrica koje nastanu. Ali kad vidim da je klavir krvav, to je znak da je koncert bio dobar. Poslije koncerta čekaju me čaša šampanjca i cigareta.
Story: Sjećate li se svog prvog honorara koji ste zaradili sviranjem?
Moji honorari davno prije iznosili su 170 kuna. Bilo je to poslije rata, pa taj novac tad nisi mogao trošiti na luksuz nego na osnovne potrepštine.
Story: Put do statusa koji danas uživate bio je poprilično težak. Jeste li ikada pomišljali odustati?
Moj glazbeni život krenuo je u boljem smjeru tek kada sam imao 26 - 27 godina. Dotad sam puno radio, trudio se, bio jako uporan. Na početku se mnogo toga nije realiziralo jer je u tom poslijeratnom razdoblju bilo zaista jako teško. Nisu bile ni osmišljene stipendije za moj studij, ministarstva također nisu davala stipendije. Teže je kad ste osuđeni na samoga sebe i morate se nekako snaći. Naravno da sam se nekoliko puta zapitao isplati li se to sve, hoće li jednog dana sav taj trud doći na naplatu. I onda se dogodilo to što se dogodilo.
Story: Unatoč svjetskim uspjesima, ostali ste skromni. Što vas drži čvrsto na zemlji?
Obitelj i prijatelji moj su oslonac. Sretan sam i ponosan što imam iste prijatelje kao i prije 20 godina, ljude koji su me poznavali i prije nego što sam počeo svirati. Mislim da je jedan od razloga što ne letim u visine i to što nemam potrebu nekoga impresionirati. Zadovoljan sam onim što sam postigao, no ne želim to koristiti na taj način.
Story: Živimo u vremenu u kojem je stres postao dio svakodnevice. Kako se nosite s time? Nedostaje li vam ikad malo samoće?
Naravno da ponekad nedostaje, posebice kad sam na turneji jer tada nisam sâm nego sam okružen mnoštvom ljudi. Nikad nemam mira. Čim dođem na aerodrom, dočekaju me fanovi i ljudi koji cijene moj rad, žele autogram i fotografiju. Na koncertima je pak pravo ludilo, imam čak i zaštitare. Uvijek je mnogo ljudi oko mene, ali na to se pripremim.
Story: Često putujete. Je li vam ponekad naporno stalno se pakirati i raspakiravati?
I da i ne. Obožavam putovati i vjerojatno previše putujem. Kad god nemam posla, privatno nekamo otputujem, maknem se malo od svega. Ne znam jesam li posljednjih godina boravio u Zagrebu dulje od desetak dana u komadu. Ne drži me mjesto, a za to je zaslužan moj nemiran duh. Volim istraživati mjesta, mislim da nema ljepšega od toga. Putujem s prijateljima i jako volim putovati s kćerkicom jer ona je također velika putnica.
Story: Postoji li neko mjesto koje biste posebno željeli posjetiti?
Mnogo ih je, kad bih počeo nabrajati, ne znam kad bih završio. Idem uskoro u Australiju i to me jako veseli. Volim Latinsku Ameriku pa bih volio posjetiti Argentinu.
Story: Što je vama najljepši čar putovanja?
Volim prirodu, obožavam otkrivati neke nove ljepote. Smiruju me zelenilo i šuma. Volim i muzeje.
Story: Imate mnogo tetovaža. Jeste li si nedavno priuštili neku novu?
Moram reći da se već dvije godine nisam tetovirao. Posljednju sam napravio na vratu. To mi dođe impulzivno, odlučim u trenutku i odmah to napravim, ne volim planirati. Moda je uvijek bila važna u mom životu i intrigirala me. Mislim da ona pridonosi identitetu glazbenika, ali naravno, nije presudna. Ne volim koristiti usluge stilista, sam biram što ću nositi, ali ponekad potražim pomoć ili savjet. Najviše kupujem u Londonu, a od poznatih brendova nosim Dior i YSL.
Story: Biste li ikad odjenuli nešto što vam se ne sviđa, što nije dio vašeg modnog identiteta?
Nema šanse. Novi smjer mode uopće ne razumijem i ne sviđa mi se. Nisam pomodan jer danas su svi jednaki. Ne treba slijepo pratiti nekoga i nositi komade koje diktiraju trendovi.
Story: Početkom svibnja navršili ste 43 godine. Slavite li još rođendane?
O, da. Proslavio sam ga triput. Izišli smo i dobro se zabavili.
Story: Volite izlaziti?
Volim, to se nije promijenilo. Volim dobre tulume i izlaske. Imam mnogo prijatelja DJ-a pa ih odem poslušati, ali volim i kućne partyje.
Story: Često vas nema kod kuće, što vam najviše nedostaje?
Kći Leeloo, naravno. Kad sam u Hrvatskoj, najviše vremena provodim s njom.
Story: Kako se nosite s kćeri tinejdžericom?
Zasad je još dobra, ali vidjet ćemo kako će biti s vremenom. Ona je vesela i pametna curica. Dugo je trenirala balet, no prebacila se na drugu vrstu plesa. Voli umjetnost, valjda je tu ljubav naslijedila od bivše supruge i mene.
