Ako postoji itko kome mediji ne trebaju, onda je to Oliver Dragojević. Manje nego njemu, čini se, trebaju još samo njegovoj supruzi Vesni. Trebalo ih je stoga ‘zaskočiti’ s dobrim povodom, a od 30 godina ljubavi i braka, koliko proslavljaju ove godine, boljeg nema. Ovaj put glavna uloga pripala je Vesni Dragojević, a Oliver je, ne buneći se, ‘mikrofon’ prepustio svojoj supruzi.
“Neka ona to ispriča iz ženskog ugla”, pao je dogovor koji smo zdušno prihvatili. Rođena Dubrovkinja, odrastala je na otoku Lokrumu, doslovno u šumi, nedaleko od radnog mjesta njezina oca u Biološkom institutu. Za životni poziv odabrala je medicinu i zaposlila se u bolnici za djecu astmatičare u Cavtatu. To nije dugo potrajalo, tek do 1973., kada je srela Olivera, a ostalo je, kaže, povijest.
Treba reći i to da je Vesna dobro odvagala hoće li pristati na intervju. Proteklih trideset godina učinila je to samo jednom, 1995. godine, i zbog toga gorko zažalila. Deset godina poslije štošta je sjelo na svoje mjesto pa se rado odazvala na razgovor zakazan u splitskom restoranu Jugo. Djelomično zbog toga što se ondje osjeća kao kod kuće pa je, očekivano, s dolaskom mladolike i atraktivne 51-godišnje crnke, zasvirao i Oliverov album. Motive koji su presudili da prihvati poziv rastumačila je otprilike ovako: “Sjedim ja sa svojim prijama i mislim si kako su pune novine ljudi iz Zagreba, a nas Dalmatinaca nigdje nema. Domaće žene iz Dalmacije nikoga ne zanimaju! E, pa nećemo tako, uvijek je istih pet ženskih po novinama. Ajmo malo razbit tu monotoniju.” Četiri sata poslije, uz neumorno pućkanje biljnih cigareta, uspjela je u dvije stvari: razbiti monotoniju i učiniti lako shvatljivim zašto je najveća zvijezda hrvatske estrade provela 30 godina upravo s Vesnom.
Story: Što vam je suprug darovao za 30. godišnjicu braka?
Lančić i narukvicu od bijelog zlata, u pli-ša-noj plavoj kutijici u obliku srca.
Story: A vi njemu?
Ništa.
Story: Ništa?
Ma, ne voli on to. Ne nosi prstenje, sat, nakit..., ne zanimaju ga mobiteli, naočale. Tom čovjeku ne možeš ništa pokloniti.
Story: Jeste li, rezimirajući vaših zajedničkih 30 godina, ikada pomislili da vam je život prošao u suprugovoj sjeni?
Nisam osoba koja mora biti u prvom planu.
Story: Kako je izgledao vaš prvi susret? Je li istina da se Oliver najprije zaljubio u vašu stražnjicu?
Istina je. U to doba svirao je u Dubrovačkim trubadurima i praktično živio u mome Dubrovniku. Imao je djevojku s kojom je sve vrijeme provodio na Stradunu, gdje me je prvi put i ugledao. Oliver je, zamislite, dva tjedna s djevojkom pod rukom hodao nekoliko metara iza mene i pratio me u stopu. Kad god bih se okrenula, bio je iza mene. A onda smo 13. svibnja 1973. sjeli u isti kafić, gdje sam ga pozdravila. Nije me uopće prepoznao, pa sam mu rekla da nije čudo jer me ionako samo gledao tamo, odozada.
Story: Jeste li se odmah zaljubili?
Hm, on je imao 26, a ja 19 godina i najviše na svijetu mrzila sam muzičare i pomorce, a s Oliverom sam dobila i jedno i drugo. Mrzila sam te cure od muzičara, bila sam alergična na njih i zato ga u to vrijeme uopće nisam željela slušati dok svira. Tada je imao 62 kile, tanke nogice i dioptriju plus pet s debelim staklima pa su mu oči bile velike kao i okviri naočala. Tko se ne bi zaljubio?
Story: Jesu li ga vaši roditelji otprve prihvatili?
Malo im je bio ‘nerazvijen’, ali ubrzo su shvatili koliko je drag. Zapravo su ga odmah prihvatili.
Story: A vi, što je vas tako privuklo njemu da ste zbog njega napustili svoju obitelj, svoj posao i svoj grad, zavoljeli ga i s njime proveli idućih 30 godina?
Fascinirao me njegov humor. Slaba sam na humor, a on se tako rado šalio na svoj račun. Znate ono, kad vas netko ‘kupi’ otprve. S druge strane, nisam voljela ljepotane. Sviđali su mi se muškarci s kojima nisam vidjela perspektivu. S Oliverom stvarno nisam vidjela nikakve budućnosti i to me privuklo. Jako smo puno šetali jer on nije imao za kino. Ja sam nam platila dvije-tri večere, a ostatak vremena proučavali smo zidine oko grada.
Story: Je li vam ispričao štogod o svojim burnim mladenačkim vezama prije vas?
Je, je, ništa nije tajio.
Story: I ništa vam nije smetalo?
Pa momak je sa 17 godina otišao u Njemačku i tamo ostao četiri godine. Što je trebao, Boga moliti? A ja sam si mislila: “Prošao je svašta, ali sad je moj!”
Story: U vrijeme vaših prvih susreta Oliver je bio anonimni glazbenik. Jeste li na bilo koji način mogli ‘nanjušiti’ da će jednog dana postati tolika zvijezda?
Ha, baš mu je neki dan stigla poruka na mobitel od neke obožavateljice. Poruka je bila zapravo upućena meni i glasila je: “Ma kako te je samo nanjušila?!” No, ako ćemo pravo, nije meni bilo na kraj pameti da će imati veze s glazbom, a kamoli da bi se moglo dogoditi sve ovo. Mislila sam, ja ću dovijeka raditi u bolnici, a on, tu i tamo neka hotelska terasa vikendom, i to je to. Ali propjevao je on sa mnom...
Story: Kako vas je zaprosio?
Zaprosio?! Priča je tekla otprilike ovako: “Hej, mala, nema smisla da više ideš busom gore-dolje, Dubrovnik-Split, a da se oženimo? Kad imamo slobodno?” To mi je tada sve bilo ne-kako normalno. A bila sam, čujte, i šest mjeseci trudna...
Story: I kako je izgledalo vaše vjenčanje?
Bilo je to uoči tadašnjeg praznika 8. marta. Stigla sam iz Dubrovnika u neki ponedjeljak, a u srijedu su došli moja mama Dragica, tata Miljenko i sestra Sonja. U četvrtak, sjeli smo u tri auta i otišli se oženiti. Prstenje smo kupili u Splitu. Oliver je imao crno odijelo od pliša, bijelu košulju i crnu kravatu na bijele točke, možete misliti, a ja u bijeloj haljini. Srećom je cijela stvar bila pred maturu pa je bilo za kupiti gotovih haljina. Izgledali smo baš lipo. Kad smo došli doma, moja i Oliverova mama su kuhale, stavili smo stolove u jednu sobu i bilo je super. Moj tata je platio fotke.
Story: Kako su protjecali vaši prvi dani u Splitu?
Bila sam u visokoj trudnoći, ali često smo odlazili u Velu Luku koja mi se strašno dopala. Jednom prilikom, put do Splita je potrajao pa sam se dosta nadrmala u tom autobusu. Tada još nisam znala da mi je pukla pupčana vrpca, no ujutro sam osjetila da s bebom nešto nije u redu. Otišla sam u rodilište i tada sam saznala da mi je dijete umrlo. Bila je djevojčica.
Story: Je li Oliver bio s vama u tom trenutku?
Ne, on se nalazio u Splitu na probi, a festival samo što nije počeo. Javila mu je moja majka. Odmah mu je pozlilo, povratio je i želio odustati. Molila sam ga da ostane, da pjeva za moju ljubav, jer mi ionako u tom času i nije mogao pomoći. I nastupio je, s pjesmom ‘Copacabana’, i pobijedio! U najtežem trenutku naših života, on je doživio prvi svijetli trenutak u svojoj karijeri, nakon čega se za njega i pročulo.
Story: Kako ste podnijeli gubitak djeteta?
Toga se perioda jako slabo sjećam. Poslije mi je suprug govorio da sam bila jako ljuta, pa i na njega. Valjda nisam znala pokazati koliko mi je teško, pa sam grizla. Bio je to strahovit šok za mene. Znala sam da to ludilo može zaustaviti samo rođenje drugog djeteta pa sam opet zatrudnjela. Nekoliko mjeseci poslije, spontano sam pobacila. To me dotuklo. Počela sam razmišljati da sa mnom nešto nije u redu.
Story: Kako se Oliver nosio s tim strahotama?
Nadala sam se da neće toliko patiti jer to dvoje djece nije ni vidio, ni opipao pa sam vjerovala da će njegova bol biti manja nego da smo izgubili dijete od, recimo, nekoliko mjeseci ili, nedajbože, godina. No s njim je bilo drugačije, jako je patio. Bol je trajala dok se 1975. nije rodio naš sin Dino, a 1978. naši blizanci Damir i Davor. Zapravo, ja sam prvih pet godina braka bila neprestano trudna!
Story: Je li vaš suprug bio prisutan na porodu?
Nije. Došao je s turneje po Rusiji kad je Dino imao mjesec dana. Čudno je gledao sina, ali se brzo uklopio u tu priču.
Story: Kada ste Olivera prvi put čuli kako pjeva?
Tri mjeseca nakon vjenčanja.
Story: Ne prije?
Ma kakvi. Snimio je demo-snimku ‘Copacabane’ i donio je kući, stavio je u kazetofon i pitao što mislim tko to pjeva. A ja kažem: Zlatko Golubović. Bio je to tada vrlo popularan pjevač iz Beograda. Komentar je bio: “Ma vrag odnija i tebe i njega.” Mjesec dana poslije, s tom je pjesmom pobijedio na Splitskom festivalu.
Story: Gdje ste živjeli nakon vjenčanja?
U stanu Oliverove obitelji na Gripama. U tom stanu živjelo je nas 11-ero: Oliverovi mama i tata, njegov brat sa ženom i dvoje djece, Oliver i ja i naše troje djece. U našem domu servirala su se dva doručka, dva ručka i dvije večere jer nismo svi mogli stati za stol u isto vrijeme. Tako smo živjeli osam godina, dok se naša obitelj nije preselila u stan u Tolstojevoj ulici.
Story: U to ste vrijeme vi hranili obitelj?
Tako je. Oliver bi svirao vikendom u Solinu za današnju vrijednost od 100 kuna. Nakon svirke taj bi novac, naravno, pojeo i popio, a doma, dakle, ne bi donio ništa. Radila sam ja, a da je trebalo, radila bih sve do danas.
Story: Čija je bila ideja da prestanete raditi?
Oliverova. Shvatili smo da se uopće ne vidimo. On bi svirao vikendom, ja dežurala druge i treće smjene. Jedne me noći nazvao na dječji odjel splitske bolnice, gdje sam tada radila, i rekao mi da bi bilo lijepo da me nađe kod kuće kad se vrati. Prihvatila sam.
Story: Nakon što ste shvatili da vam zajednički život neće proći kako ste to zamislili, u idili anonimnosti, kako ste prihvatili tijek događanja?
Njegova je popularnost rasla tako polako, da nisam ni opazila da je sve krenulo nekim drugim smjerom. Tada su vladali Mišo, Tereza, Kićo, bilo je mjesta samo za deset pjevača, ma kakav Oliver, nisam ni sanjala da će uspjeti. O karijeri je počeo razmišljati tek nakon ‘Galeba’. Hm, valjda zato i ovoliko traje jer je sve u životu radio tako sporo.
Story: U kojoj ste mjeri uopće pratili svojeg supruga po turnejama, koncertima?
Nekoliko puta pridružila sam mu se na nekim važnijim koncertima. A lijepo mi je rekao: “ženo, nećeš me ni vidjeti”, i bio je u pravu. Takav je on, dok sve ne pozdravi... Svi misle da imaju pravo nešto ga pitati, stvarno ne znam kako to Oliver podnosi, ja bi si sve živce pojela. Najgori su muški u srednjim godinama. Bio je jedan tip koji je tako silno želio do Olivera da me izgurao, prignječio i sjeo mi u krilo da bi pročavrljao sa svojim idolom. žene nisu tako naporne, još kad vide mene, zaobilaze ga. Na svim dočecima Novih godina, zadnja osoba koju je poljubio, oko dva ujutro, bila sam ja. Naučila sam školu pa ga radije pričekala dva sata u garderobi, ako sam već pristala da idem. To vam je tako s Oliverom. Kad ga vidite, imate osjećaj da mu možete prići. Da mu nisam žena i ja bih mu prišla. Ljudi misle da ga oduvijek znaju, on je takav tip. To se ne može glumiti, možda godinu-dvije, ali ne trideset.
Story: Je li vas vodio sa sobom na putovanja?
Bili smo pet puta u Americi, jednom u Meksiku i Parizu. No, Oliveru se od putovanja već povraća. On to više ne može i ja sam tu zakinuta pa danas putujem sa svojim prijateljicama.
Story: Tko mu je tijekom godina pakirao kovčege?
Ja, jer da se njega pitalo, ne bi ponio ništa. Samo bih pitala na koliko dana odlazi i gdje je koncert i sve bi mi bilo jasno. Strpala sam cipele, čarape, mudante, neseser. Jedne hlače uvijek su na njemu, a druge u kovčegu, za slučaj da ga netko prolije vinom. Kad se vrati, uvijek ista priča: na vrhu kofera vrati nešto sitno nečistog, a ispod je sve kako sam i poslala, netaknuto.
Story: Dok je putovao, kako je bilo čekati ga?
Strašno, nikad nisam znala gdje je i dokle je stigao. S izumom mobitela sam se spasila. Znao je, recimo, krenuti iz Ljubljane, a ne-ma ga već 12 sati. Gdje je zapeo, je li prošao kroz mećavu ili nije? Koliko noći nisam spavala, neću ni misliti. Svaki put sam mislila da je upao u provaliju i da ga nitko ne može pronaći. Ti su me strahovi stvarno dugo držali.
Story: A kad bi se konačno pojavio na vratima, je li bio pričljiv ili je tražio mir?
Znalo se uvijek: “Pusti me” i “Daj mi juhe.” Cijeli život na stol je dobivao četiri tanjura juhe. Jednom je zvala neka gospođa iz Slovenije i rekla da moj muž sutra dolazi k njima pa pita čime da ga ponudi. Rekla sam da mu daju juhe i kiselog kupusa. žena nije mogla vjerovati, mislila je valjda da on kući jede kavijar i losos... I tako, kad dođe kući, on ništa ne govori, ja ništa ne pitam. Kad pojede juhu, pokaži mu kauč i upali televiziju. Dva sata spava pa tri ne spava. Cijeli život nije odspavao osam sati ‘u komadu’.
Story: Je li vam s putovanja donosio darove?
Nekoliko puta je donio neku garderobu pa sam ga zamolila da to više ne radi. Nisam to imala kome ni dati, nitko nije htio uzeti. S vremenom je naučio koji parfem koristim pa ga uvijek donese.
Story: Dok je suprug putovao i pjevao, kako ste vi provodili svoje vrijeme?
Otkako mi se dogodilo majčinstvo, dvanaest godina nisam izišla ‘u život’. Bila sam cijelo to vrijeme u kući i već se znalo da “ona ne može van zbog dice”, pa su se kod mene slavili rođendani, naši i tuđi, dočekivale Nove godine, održavale sjedeljke. Oliver je u prosjeku radio pet mjeseci godišnje. Od trideset godina, mi smo u braku samo deset, toliko smo se vidjeli. Kad bismo se mi svađali? Mislim da u tome leži tajna našeg uspjeha...
Story: Je li popularnost mijenjala vašeg supruga?
Nimalo. Iako je u nekim stvarima trebalo. Oliver je toliko skroman da mi nekad ide na živce. Njemu je neugodno kad ga netko pohvali, misli da je pretjerano. Misli da nije zvijezda pa se tako i ne ponaša.
Story: Tretirate li ga vi kao zvijezdu?
On je meni muž, a ne zvijezda. Ali on se tako ne ponaša vani, a kamoli kod kuće. Zato mi svi nismo ni osjetili taj njegov posao jer se o tome u kući ne govori.
Story: Kako su vaša djeca rasla s Oliverovom popularnošću?
Djeci baš nije bilo najjasnije od početka. Kad je Dino imao tri godine, pitao je tatu: “Jesi ti Mišo Kovač?” Mišo je za njih bio pojam pjevača, pa su slutili da tata radi nešto tako. Odrastali su s tim, ali nikad nisu bili izdvojeni iz mase niti su živjeli glamurozno. Nikada nisu imali nešto pretjerano, nekakve statusne simbole. Mi nemamo kuće ni bazene, Oliver i ja nemamo čak ni auto. Jedino što imamo je ribarski brod od 11 metara, na kojem živimo četiri mjeseca godišnje.
Story: Tko je odlazio na roditeljske sastanke, vi ili suprug?
Oliver je bio samo jedanput i cijela se škola skupila oko njega po autogram pa mi je rekao da više ne može ići. Škole i liječnike sam obavljala ja. Sad sve nadoknađuje pa s djecom ide i na balun, i na tenis, i na ribe.
Story: Jesu li djeca strahovala od neiskrenih prijateljstava samo zato što su djeca poznatog pjevača?
Ima tu istine. Stariji sin Dino godinama niko-me nije htio reći tko mu je otac. Sjećam se kad je jednom došao u kafić s našom Hondom; jedan njegov jako bliski prijatelj rekao mu je da isti takav auto ima i Oliver Dragojević, a Dino je na to samo rekao: “Znam”. Jednom ga je također neki vrlo bliski prijatelj ‘ulovio’ na rivi, dok je šetao zagrljen s ocem. Prišao mu je i pitao što radi s Oliverom, i Dino je tada ‘priznao’ da mu je on otac. U pitanju su bili, ponavljam, bliski prijatelji. Nakon toga su krenule molbe poput: “Ajd’ mi nabavi kazetu ili sliku”, no to je izbjegavao. Bilo mu je lakše prešutjeti.
Story: Kako ste se vi osobno nosili sa silnim publicitetom oko supruga?
Nisam ja bježala od toga, svjesna da je to dio njegova posla. Znali su novinari doći doma, rekla sam i ja pokoju, ali intervjue nisam davala. Sve do 1995., a kamo sreće da nisam ni tada. Naivno sam povjerovala u poštenje tog novinara, a u naslovu su me prikazali kao slabu ženu, jadnicu, koja bi zauvijek ostala sa svojim muškarcem koji ima ljubavnicu. A ja sam jako ponosna žena.
Story: U tužbi ste naveli da ste se zbog zaprepaštenja morali obratiti psihijatru. Što ste zapravo proživljavali tih dana?
Uznemirenost kakvu nisam znala da postoji. Uzimala sam dvije-tri tablete prije spavanja. Povukla sam se u sebe. Bila sam toliko potištena da nisam izlazila iz kuće. Imala sam napadaje panike pa sam se obratila psihijatru. Nisam ja netko tko ne razumije što se događa, ali imala sam osjećaj da me svi žale, a to je za mene najgori osjećaj na svijetu. Proučavala sam knjige za samopomoć, nabavila sve naslove iz popularne psihologije, proučavala međuljudske odnose, dok ih nisam sažvakala. Sada više ne postoji ništa što me može slomiti, samo bolest i smrt mojih bližnjih.
Story: Koliko vam je trebalo da se izvučete iz depresije?
Vjerovali ili ne, trajalo je sve do nedavno. Deset godina radila sam na sebi i uspjela. Nije svako zlo za zlo.
Story: Što vas može ‘podići’? Slušate li Olivera?
Samo lagane me dirnu. Ali nemam vam ja njegovih CD-a. Dobijemo par komada, pa podijelimo. Ja vam više slušam Gibonnija, Tedija Spalata i Marijana Bana.
Story: Udijelite li kakav savjet Oliveru oko njegove glazbe?
Nikad se nisam miješala u to, samo za jednu pjesmu. Od prijatelja iz Vele Luke dobio je dvije pjesme i jako mu se dopala jedna od njih, ‘Samo ti’. Druga pjesma bila je ‘Kad mi dođeš ti’, koja mu baš nije legla, ali ja sam bila uporna. Znala sam je slušati po cijele dane i na kraju sam ga zamolila da je snimi meni za ljubav. Pjesma se kasnije rado slušala, koliko znam.
Story: Oliver nikada nije pisao pjesme, no je li vam koju posvetio?
Vjerujem da se publika pronalazi u tim pjesmama, u tim stihovima, i da svaka žena koja ga sluša pomišlja da Oliver pjeva baš njoj. Bilo bi sebično da ja mislim kako je te pjesme pjevao baš meni. Dovoljno je što sam ja njegova žena. Hm, nisam nikada o tome razmišljala.
Story: Baš nikada?
Nikada. Sad kad već pitate, pjesma ‘Ostav-ljam te samu’ je vrlo blizu mojoj priči. Naslov govori sve.
Story: Jeste li primjećivali poglede drugih žena na svome suprugu, je li vam to bilo bolno?
Zapinje on za oko svima, ne samo ženama. To je normalno i ja ne bježim od toga. S moje strane ne postoji ni ljubomora ni posesivnost, to sam morala riješiti sa sobom. ©to sam mogla, unaj-miti nekoga da ga prati? To je primitivno. Nisam time opterećena i nisam time željela opterećivati ni muža. ©to je meni preostalo, nego biti još bolja žena? Trudim se biti nezamjenjiva.
Story: A kako je Oliver živio s činjenicom da, odlazeći na put, u Splitu ostavlja svoju mladu i lijepu ženu?
S tim se znao opterećivati dok je bio mlađi, i to u većoj mjeri od mene. Nekad sam dobila komplimente pokraj njega živog pa se koji put osjećao pogođenim i mislio da ga netko time želi poniziti. Čovjek je nesiguran kad je mlad, no čim prije promijeniš stav, lakše ti je u životu.
Story: Kako zovete svog Olivera?
Lovre. Ne znam zašto, tako ga zovem odavno. Delfini ga zovu Tonči.
Story: Što volite kod njega, kakav je kao bračni drug?
Prenježan je, preemotivan. Uvijek sam imala taj osjećaj da me neće iznevjeriti. Osjećam se si-gur-no uz njega. U životu je uvijek donosio ispravne odluke. Držao se riječi, nema šanse da pogazi riječ. Kad kaže da nešto neće, od toga ne odstupa. Mnogi su se iznenadili, ali Oliverovo ‘ne’ znači ‘ne’.
Story: Naprimjer?
Pa, evo, Beograd. Nudili su mu takvu lovu da je mogao zbrinuti sebe, mene i našu djecu da više ne moramo ništa raditi dok smo živi. Oliver je rekao da tamo ne može ići dok god su po Hrvatskoj razasute nagazne mine od kojih ginu djeca. Ne mrzi on taj narod, ali odlučio je da tamo neće ići još onda kad je vidio Dubrovnik kako gori. I zato se zgrozi svaki put kad vidi naše izvođače na TV Pinku.
Story: Pamtite li u vašem braku kritične trenutke zbog kojih ste poželjeli spakirati kovčege i pobjeći?
U trideset godina braka nakupi se svega. Ali, u meni se nije javljala takva želja, prije bih rekla u Oliveru. Nisam imala kriza, ja se savladam prije svake krize. On je možda imao više takvih poriva od mene.
Story: Kako ste podnijeli aferu oko navodnog Oliverova sina Kristijana?
To je bilo ono kad su slikali malog Duju, prijatelja moje djece, i napisali da je to Oliverov sin. Ma, dobro je dok se javljaju ‘Oliverova djeca’ od 33 godine, prije nego smo se sreli. Problem bi bio da naiđe neko dijete od pet.
Story: A kako ste preživjeli moždani udar koji je Oliver ne tako davno pretrpio?
Svi su se tome iznenadili, svi osim mene. Petnaest dana čekao je da iz Amerike stigne neki dio za brod, da može krenuti na more, ali taj dio nikako da stigne. Bile su velike vrućine, a Oliver je već bio na kraju sa živcima. Ludovao je po najvećem suncu, a noću nije mogao zaspati. Ja sam točno znala što će se dogoditi.
Story: Imali ste predosjećaj?
Da, tu noć sam nešto čudno sanjala. I inače kad čudno sanjam, uvijek se ispostavi da je oprez bio potreban, pa sam par puta upozorila supruga neka se pazi i možda mu time spasila život. Toga dana sanjala sam da se pakira i da ne-ka-mo ide, a ja ga u snu zaustavljam da ne ode. Probudila sam se s osjećajem da me Oliver zauvijek napušta, ostavlja. Zatekla sam ga u prednjem dijelu broda, na kauču uz televiziju, poljubila ga i rekla mu da sam sanjala da je umalo umro. Pitao me je: “Dok si to noćas sanjala, je l’ ti znaš da je meni bilo zaista loše?” Kad je to izgovarao, primijetila sam da mu je lijeva strana usta bila spuštena, ali nije se odmah dao kod doktora. Na-ve-čer su mi prijatelji u Veloj Luci rekli da pretje-ru-jem, da na njemu nisu primijetili ništa neobično. Rekla sam im: “Vi njega smatrate besmrtnim, a ja na njega ipak malo drukčije gledam.” Natjerala sam ga u splitsku bolnicu, gdje je proveo osam dana. Bila je to teška opomena.
Story: Je li se dovoljno uplašio da promijeni neke svoje životne navike?
Očitala sam mu bukvicu: “Dragi moj, ti samo budi agresivan prema sebi i umri, a ja ću ti odmah prodati brod, i to smo riješili.” Na spomen broda samo se stresao i mislim da se do-zvao pameti. Svi znaju što mu brod znači.
Story: Jeste li na trenutak pomislili da ćete ga izgubiti? Kakav je to bio osjećaj?
Ma ja cijeli život znam da će mu se to dogoditi. On vam je benzinac od 400 konja, a ja sam dizelaš od 100 konja. Nije dobar prema sebi. On će sebe uništiti. Ali ne ide Oliver još nikamo.
Story: Kad se danas osvrnete unatrag, kako je bilo živjeti s četiri muškarca, suprugom i tri sina?
Puno bolje nego s četiri žene. Iako su Dalmatinci, moja djeca čiste, peru, peglaju. Evo, postigla sam da oni meni čiste ribu. Olivera, međutim, nikad nisam preodgajala. Ni danas ne zna skuhati ni ispeglati. Takvog sam ga dobila, takvog ga vraćam.
Story: Je li konačno nastupilo vrijeme o kojem ste sanjali 30 godina: da vam je suprug kod kuće, da pjeva tu i tamo...?
Da, dočekala sam to. Smanjio je koncerte, ne radi više po diskotekama od dva do šest ujutro, ide ranije leći. Ne nastupa u siječnju i pauzira četiri mjeseca godišnje dok smo na brodu. Konačno. Dočekala sam da se to smiruje. Ja sam vam se u životu najviše bojala hitova. To je značilo milijun ljudi oko njega, svi ga se od-jed-nom sjete. Uznemire se svi oko njega po tri-četiri mjeseca, cijeli šušur, mediji, televizija, promocije. To je bilo opće ludilo, to je bilo neiz-dr-živo. Mislim da Oliver više nikad neće imati hit jer to što danas radi i voli nisu hitovi nego lijepe pjesme.
Story: Kako danas prolaze vaši splitski dani?
Imam divne prijateljice: Vedranu, Jasminku, Jadranku, Snježanu i Mariju. Ujutro skupa pijemo kavu, popodne šetnja, navečer ćakule, a svaki petak odlazimo na večeru. To vam je pravi ‘Seks i grad’ na splitski način.
Story: Jeste li ikada požalili što ste život podredili obitelji?
Nikad. Vjerujem da majka mora biti s djecom barem dok ne krenu u školu. Nisam mogla dopustiti da moju djecu, u situaciji dok im je otac bio stalno izvan kuće, podižu tete i bake.
Story: Ali jeste li se ikada zbog toga osjetili neostvarenom?
Odavno osjećam da sam ostvarila sve svoje sno-ve i uživam u svojim ostvarenjima. Ja vam vi-še ni o čemu ne razmišljam, ni o djeci, jer znam da su ok, ni o mužu, koji je isto tako moje dijete. Tko mi brani da sada, recimo, upišem neki fakultet?
Story: U ovom trenutku, dok slušate njegov album, jeste li ponosni na Olivera?
Jesam, iako mislim da nije napravio ni pola koliko je mogao. Sve što mu se dogodilo, bilo je bez imalo plana i ambicije, iako neki misle da su se o tome radile studije.
Story: Naježite li se i danas kad čujete ‘Galeba’? Je li Oliver vaš galeb?
Ima on malo od galeba i malo od psa. Umiljat je kao pas i divlji kao galeb. Voli on slobodno letjeti. Voli taj osjećaj slobode.
Fotografije: Livio Andrijić, obiteljski album
