Taj 47-godišnji Cavtaćanin još je davne 1996. debitirao na daskama zagrebačkog HNK, čiji je i danas član Drame. Nakon niza odličnih glumačkih ostvarenja iznenadio nas je i glazbenim talentom. Najprije je 2008. pobijedio u HRT-ovu showu ‘Zvijezde pjevaju’, a potom je 2013. objavio debitantski CD ‘Berači soli’ i zbirku pjesama ‘Fleur de sel’. Njegova treća ljubav su režija i kamera kojima se posvetio u filmu redatelja Branka Ištvančića ‘Pouke o čovječnosti’ koji je nastao prema istoimenoj knjizi Veljka Đorđevića. Potresan i dirljiv dokumentarac govori o akciji hrvatskih branitelja koji su u rujnu 1991. uz pomoć medicinskog osoblja evakuirali u šest autobusa i spasili iz neprijateljskog okruženja više od 300 pacijenata iz psihijatrijske bolnice u Pakracu, od kojih je većina bila srpske nacionalnosti te tako stekli status heroja čovječnosti. Film je uvršten na ovogodišnji Pulski filmski festival koji se održava od 13. do 21. srpnja, i to u natjecateljski program u kategoriji Kratke Pule. Osim o radu na tom projektu, s Nikšom smo razgovarali i o najvećoj ljubavi u životu, njegovoj obitelji - fotografkinji Mari Bratoš i kćerkici Pavli koja će u listopadu navršiti dvije godine.
Story: U filmu ‘Pouke o čovječnosti’ nemate glumačku nego druge dvije važne uloge - onu asistenta redatelja i snimatelja. Možete li nam reći nešto više o filmu?
Neko se vrijeme družim s Brankom Ištvančićem, jednim od naših najnagrađivanijih i najboljih dokumentarista. Obožavao sam njegove filmove ‘Bunarman’, ‘Plašitelj kormorana’, ‘Od zrna do slike’, ‘Sve je bio dobar san’... To su filmovi koji su obišli svijet, pogotovo ova dva posljednja; on uistinu ima njuh za dobru priču. Ovu je našao slučajno, 30 godina nakon što se sve dogodilo, nakon što su se izredale sve priče potrebne da bi se održala promidžba. Ta priča nije se mogla iskoristiti na bilo koji drugi način, nije bila potrebna, ali divna je sama po sebi. Povezali smo se sa psihijatrima Veljkom Đorđevićem i Marijanom Braš koji su pokrenuli tu priču napisavši knjigu s ciljem da ta bolnica u Pakracu ponovno počne funkcionirati. I običnim ljudima koji žive u tom gradu bilo je u interesu da se nešto pokrene. Medicinska sestra Olivera Zelić nije bila ondje 30 godina, kao ni psihijatrica Tomislava Vidović. Ona je tad prvi put ušla u zgradu, imao sam kameru i bio nenametljiv, nisam želio ništa pitati, pravio sam se da se ne snima, prebirala je po tim uspomenama... To me dirnulo. Bio sam na mjestu na kojem se sve događalo.
Story:Kako je počela vaša i Brankova suradnja? Kamera i režija oduvijek su vas privlačile?
Sve sam vrijeme okružen filmskim ljudima. Moja je Mara po vokaciji snimatelj iako je fotograf, Branko je redatelj, Ivona Juka je redatelj i često vodimo duge razgovore, ne samo o filmu, o svemu... Tako da ovo nije izlet, to je nešto čime se bavim i što volim. Branko i ja već dvije godine radimo na projektu ‘O Antunu Gustavu Matošu’. Glumio sam ga u jednoj predstavi, nevjerojatan je, inteligentan... Pisao je divnu poeziju, feljtone, putopise, bio je glazbeno nadaren, svirao je čelo, govorio mnogo jezika. S druge strane, bio je jako nesretan, umro je mlad, na kraju nije mogao govoriti ni pisati. Privuče te tragika jednoga genijalca koji obilježava Zagreb u obliku u kojem ga najviše volimo zamišljati - istodobno profinjen i ciničan, šarmantan, ali distanciran. Snimali smo ga kao self movie, sâm sam se snimao kako izgovaram njegove rečenice, misli, uglazbili smo njegove pjesme, i to na tragu gypsy swinga - jer je volio ići u Francusku - tih nekih zagrebačkih starih melodija, čak i neke kombinacije s jazzom, šansonom... Skupilo se materijala koji ide u smjeru igranog, glazbenog, animiranog filma. Završili smo i osam pjesama. Uglavnom, tu smo se počeli nalaziti, družiti. Prije toga snimali smo njegov kratki film ‘Ponoćno sivo’, uistinu divno surađujemo.
Story: Film ‘Pouke o čovječnosti’ zagrebačka je publika već imala priliku vidjeti. Jeste li zadovoljni njime, načinom snimanja i prikazom priče?
Neke se stvari jednostavno dogode, mogu se popravljati, ali ponekad je najbolje pustiti ih da budu takvima kakve jesu. Nije to igrani film da se gradi i razgrađuje, to je nešto drugo. Cijela je ekipa bila zanimljiva. Mislim da Veljko i Marijana znaju dobro procijeniti ljude. Išao sam u srednju medicinsku školu, ali nije me puno toga zanimalo, osim psihologije, tako da sam je ovdje spojio s filmom. Odlična kombinacija, nitko sretniji od mene.
Story: Što ste iz te priče naučili o ljudima?
Sve već znaš, ali postoje mehanizmi prema kojima ljudi funkcioniraju i to je zanimljivo. U toj je bolnici bilo mnogo različitih dijagnoza i kod dosta se ljudi na prvi pogled ne može reći da nešto nije u redu, ali pomalo te počne zanimati i počneš prepoznavati. Fascinantno je bilo gledati kako oni govore o tome, kako procijene čovjeka... Sve se to događalo u trenutku kad počinje ludilo, na prvoj crti bojišnice, u bolnici u kojoj su ljudi svih narodnosti, ostavljeni i zaboravljeni, nitko nije želio preuzeti odgovornost za njih, neki su ondje bili i više od 30 godina, nitko ih nije zbrinuo. Ipak su to ljudi, životi. Lijepo je vidjeti kako su se pojedinci doveli u tu situaciju u kojoj riskiraju život kako bi učinili taj podvig i spasili ih. Pitanje je bismo li mi danas postupili tako, jer rijetki zastanu i kada je nekome zlo na ulici... Jedna lijepa priča koja se tad dogodila, a tad baš i nije bilo lijepih priča. Doduše, to je teška priča, ali sa sretnim završetkom. Ganula me ta priča, ti ljudi, ta trava koja je nikla oko bolnice, novi životni ciklus.
Story: I vaš je grad prošao rat i slične strahote, no Dubrovnik se oporavio, a Pakrac nije nastavio u tom smjeru...
To su dva različita područja. Dubrovnik je star tisuće godina, oduvijek je na raskrižju puteva, između Venecije, Bizanta, odolijevao, izdržavao, skupo je plaćao svoju slobodu. Nemoguće je zamisliti da su ljudi onda bili tako dovitljivi, inteligentni... Ima tu divnih priča. Primjerice, postojao je jedan od tih starih Dubrovčana koji se zvao Sekundo Gozze. Bio je poznat po tome što je znao jako dobro plakati. I koristio je to u situacijama kad bi se plaćala sloboda. Svi su željeli povisiti cijenu, ali on bi tada plakao: “Nemamo, gosparu”. Počeli su ga izbjegavati, Turci bi govorili: “Samo nemojte slati onoga što plače”. Nisu mogli vjerovati da netko može toliko plakati. U svom je gradu bio zvijezda, čudo, iznimno poštovan jer im je suzama uštedio puno novca. Eto, i to je tema za neki film. Dubrovnik je poseban, ima dosta paradoksalnih situacija, no to ne može umanjiti moje osjećaje prema njemu. Kad nekog voliš, znaš mu loše strane, ali zažmiriš. No tu su i neće nestati.
Story: Koliko se Dubrovnik vaše mladosti promijenio?
Oduvijek sam imao tu kombinaciju Cavtata, moga grada, i Dubrovnika gjd esam išao u školu. Mnogo vremena sam provodio ondje. No oduvijek sam imao i mogućnost bijega, što me spašavalo. Ne idem u gužve, ima još prekrasnih mjesta, Lapad primjerice. Sve doziram i to je onda u redu. Zbirka pjesama koju sam napisao, ‘Berači soli’, dosta govori o tome. Nekako se najbolje izražavam pjesmama, a pjesma ‘Ljetno kino’ posvećena je mom djetinjstvu. Osim vaterpola i glazbe, postojalo je i ljetno kino pod zvijezdama, nešto nezaboravno. To je bio moj prozor u svijet, a danas kad se time bavim, to je, zapravo, moj prozor u djetinjstvo. Volio sam ići u kino, najveća bi mi kazna bila kada bi mi to zabranili. Nismo plaćali ulaznice, postojao je zid pokraj kojeg bismo se postrojili i ako bismo bili tihi i dobri, pustili bi nas unutra. Potkraj 1980-ih počele su velike pretvorbe i jedan je čovjek kupio kino i ondje napravio teniski teren. A gradski redikul i dalje bi godinama stajao na rešetkama i mislio da gleda filmove.
Story: Godinama živite u Zagrebu, možete li zamisliti da prođe godina a da ne odete kući?
Prije ne, ali sad... Kako je došla Pavla, čovjek se promijeni, neke su druge stvari u fokusu.
Story: Danas ste drukčija osoba?
Svakako. To te mijenja. Otpada ono nevažno, dobiva se fokus, drukčiji od onoga koji si imao prije. Ali zapravo, bilo je i vrijeme.
Story: Imate li više briga otkako je ona tu?
Mislim da ne. Uživamo. Volimo slušati pjesme i gledati stvari za djecu na YouTubeu, ali pazimo da toga ne bude previše pa idemo van, na zrak i slično.
Story: Stvarate li i sami kćerkici Pavli priče i uspavanke?
Ponekad. To se događa samo po sebi. Evo sad se od njezine uspavanke stvorila jedna melodija, jedna dobra pjesma. Ima divnih knjiga, čitamo knjige, voli dirati instrumente, klavir. To mi je jako smiješno, iako se ne mogu smijati na sve, moraš nekad reći “ne” pa pazim da ne vidi koliko sam popustljiv. Ne smijem biti. Voli ići u knjižnicu, već ima svoju iskaznicu, glavna je tamo. Ponosan sam, ako i svi vjerojatno očevi, kad u njoj prepoznam svoje osobine.
Story: Ne vodite je u kazalište?
Volio bih da ga zaobiđe u širokom luku, barem neko vrijeme.
Story: Primijetila sam da ove godine ne nastupate na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Ne, snimam film s Brankom, davno sam to planirao. U Dubrovniku.
Story: Ipak ćete ljeto provesti kod kuće?
Da. Više su to radna ljeta nego odmor. No sviđa mi se to i odgovara mi jer nakon pet dana besposličarenja...
Story: Pišete li još?
Uskoro izlazi još jedna knjiga i CD koji su nastali dok je Pavla spavala.
Story: Jesu li posvećeni očinstvu?
Ne izravno. Ima tog utjecaja, ali još ni sam ne znam u kom smjeru ide.
Story: Što je vaša psihoterapija, kako se rješavate stresa?
Nedavno sam počeo trčati. No nekad mi je bilo stresnije, prije nekoliko godina kada sam vodio poprilično neuredan način života.
Story: Proživi li to svaki umjetnik, taj boemski način života?
Ne znam, netko i ostane na tome.
Story: Jesu li umjetnici zaista ekscentrici?
Teško je reći, ima tu svega. U ovom poslu, kao i u politici, postoji doza povišene osobnosti, da ne kažem narcizma, taštine. Spektra tih nekih ‘razbijača’, zavisti i slično, ali to ide uz ovaj svijet. Ovdje je to čak i dopušteno, umjetnost je jedna od rijetkih područja gdje to prolazi.
Story: Kako znate da ste prešli granicu narcizma?
Mislim da to svi znamo, ali nekima jednostavno nije žao.
