Da je skromnost vrlina velikih, dokazuje i 43-godišnja glumica Hana Hegedušić koja je u posljednje vrijeme itekako zaposlena. Osim predstave ‘Žuta minuta’, u kojoj je snage ponovno udružila s Igorom Barberićem, Hana u matičnom varaždinskom HNK, u klasiku ‘Tramvaj zvan žudnja’, glumi Blanche DuBois. Upravo ta uloga jedna joj je od najizazovnijih u karijeri, a s obzirom na to da izazove obožava i za njih živi, ne čudi što za istu ulogu dobiva same komplimente. Osim što joj je Varaždin donio velik kazališni naslov, upravo ondje Hana se zaljubila u umjetnika Tomislava Stipišića s kojim je već tri godine u sretnoj vezi, a u intervjuu za Story otkrila je i koliko je emotivna, kakva je kad se naljuti te zašto je do temelja promijenila način prehrane.
Story: Glumite u predstavi ‘Žuta minuta’. O kakvom je djelu riječ?
To je predstava sa songovima, više ih volim tako zvati nego reći da je to mjuzikl, u kojoj ima smijeha i dramskih elemenata. Cijeli je kazališni doživljaj integriran u ‘Žutoj minuti’ i svi koji pogledaju djelo, mogu se zabaviti i nasmijati. Igor Barberić i ja sami smo na sceni, a predstava ne traje dugo, što je danas velik plus. Kad kažem nekome da imam novu predstavu, svi prvo pitaju koliko traje. U takvom vremenu živimo i, nažalost, smo svi u stisci pa nam je svaka sekunda dragocjena. Dakle, što kraće, to bolje!
Story: Ponovno surađujete s Igorom Barberićem kojem ste se pridružili u redateljskom poslu. Je li to bilo planirano?
Baš i ne. To se samo dogodilo. Igor je godinama redatelj, koreograf i onaj koji smišlja predstave. Prema mom skromnom mišljenju, najbolji je na ovim prostorima jer ima nevjerojatan unutarnji ritam, sluh, pa savršeno objedinjuje sve što mjuzikl treba imati. Upoznali smo se prije 15 godina i na prvu kliknuli. Kada sam shvatila da imamo istu viziju kazališta, odlučila sam ga slijediti, zahvalna što sam se pojavila u isto doba života kao i on te da smo se spojili.
Story: Nedavno ste u varaždinskom HNK imali premijeru klasika ‘Tramvaj zvan žudnja’ gdje ste utjelovili Blanche DuBois. Jeste li se nadali tako velikom naslovu?
To je jedan od 20 najvažnijih svjetskih komada. Nikad nisam priželjkivala velike naslove, pa se valjda oni sami od sebe dogode. To je jedna od najboljih predstava varaždinskog kazališta otkad sam ja ondje. Presretna sam jer sam imala priliku surađivati s Valentinom Turcu, autoricom jedinstvenog kazališnog rukopisa, koja je osebujnim stilom otplesala, režirala i sukreirala više od 130 kazališnih produkcija. U sebi nosi sve kazališne zakone, ima nevjerojatnu žicu za rad s glumcima. Proglašena je jednim od dvadeset svjetskih umjetnika u nastajanju, a vjerujte mi, to je veliko postignuće. Uhvatila se zaista teškog i velikog komada, ‘Tramvaj zvan žudnja’.
Story: Koliki je izazov bio igrati veliku ulogu?
Obožavam izazove, oni su za mene hrana. Ne želim ni raditi ulogu u kojoj nema prepreka i izazova. Kada sam shvatila da ću imati glavnu ulogu, Blanche DuBois, bio je to velik izazov. Za ovu ulogu bili su potrebni mentalna snaga i izrazito dobra fizička kondicija, uistinu je bilo i emotivno i fizički iznimno zahtjevno. Na prvoj probi morala sam obuti štikle od devet centimetara i učiti hodati u njima kao da sam se u njima rodila. Za izazove živim i želim ih još. Iako imam boljke, probleme s kralježnicom i išijas, nisam željela da to bude izlika, nego sam to potisnula i ulogu odradila najbolje što sam mogla.
Story: Jeste li imali tremu na premijeri?
Ne, nikad nisam bila tako mirna, sretna i ispunjena. Valentina nam je dala mnogo slobode plivati u moru koje je oko nas stvorila. Ona me izliječila na puno polja jer sam se u životu susrela s toliko frustriranih redatelja koji bi nešto željeli, a ne znaju to predočiti, pa oni koji znaju, a ne mogu, pa redatelji koji bi se samo svađali. To je sve ostavilo na meni trag, a Valentina je to sve očistila malom vatom.
Story: Iako ste rođeni i odrasli u Zagrebu, život vas je odveo u malo mjesto pokraj Varaždina, a nedavno ste se preselili u Varaždin. Što vam je preseljenje donijelo?
Iz golemoga grada gdje sam provela 30 godina, gdje je odlazak u trgovinu izazov, velika je sreća doći u manje mjesto gdje ti je sve nadohvat ruke. Nisam mogla ni zamisliti da ću imati toliko slobodnog vremena. Mojoj je djeci sve blizu i njima je sad nezamislivo da do škole putuju 40 minuta, kao što sam ja putovala cijelo školovanje. Selidba mi je donijela to da se odmorim od te gužve, da udahnem, da dobijem vrijeme tijekom dana koje u Zagrebu nikad nisam imala. Puno sam profitirala. Sve je toliko lakše i neopterećenije. Višak vremena je nenadoknadiv, taman samo sjedila na klupi.
Story: Što je bio okidač da nakon toliko godina promijenite okolinu?
Zagreb kakvog sam poznavala kao dijete promijenio se i nisam bila time zadovoljna. Mentalno sam se trebala pripremati za svaki izlazak iz kuće. To me umaralo jer vjerojatno nisam ni osoba za život u takvoj sredini. Ovo mi je poslužilo kao svojevrsni bijeg. Kad se osvrnem, shvaćam da je to bio velik korak i golema odluka u životu, ali oduvijek sam bila sklona velikim odlukama. Volim kad se život okrene za 180 stupnjeva, kad se sve promijeni. Promijenila sam klimu, okolinu, udaljenost od roditelja, prijatelja.
Story: Nedostaje li vam i u kojim trenucima život u Zagrebu?
Ma, ne. Stalno sam u Zagrebu.
Story: Majka ste dvoje djece, 16-godišnje kćeri Petre i 14-godišnjeg sina Juriše. Kako najradije provodite vrijeme s njima?
Ne provodim vrijeme s njima. Bježimo jedni od drugih jer su oni sada u pubertetu, a ja sam u drugom pubertetu.
Story: Biste li voljeli nekad zaustaviti vrijeme da vam ostanu još privrženi ili se ne bojite njihova odrastanja s kojim dolazi i samostalnost?
Ne, ne, ne. Sjećam se s ljubavlju njihovih nogica, šlapica koje su tapkale po kući, ali ne volim ništa zamrzavati.
Story: Jeste li se pribojavali puberteta?
Jedva sam ga čekala. Moram reći da su moja djeca genijalna, pametna i dobra, otvoreni su pa o problemima otvoreno razgovaramo. Jasno obrazlažemo ako nas nešto muči, zajednički pokušavamo pronaći rješenje. Komunikacija je najvažnija, kao što je važno i ono što radiš, a ne ono što govoriš. Ono što radite, dijete gleda i upija. Ne mogu piti kavu, a na njih se ljutiti i prigovarati im zašto nisu doručkovali.
Story: Budući da više nisu maleni, imate više vremena za sebe. Kako ga najradije provodite?
Gledam serije na Netflixu i HBO-u. To me drži posljednje dvije godine i mislim da sam pogledala sve serije. Najviše volim kriminalističke.
Story: Bavite li se fizičkom aktivnošću?
Svaki dan nešto radim. Volim se provozati na biciklu 20 minuta. Ne pretjerujem jer ne trebam sagorjeti ni izgubiti kilograme, ali volim da se mišići malo napumpaju. Fizioterapeutkinja Jadranka Broz osmislila je odlične vježbe za leđa, volim jogu, ali svaki dan mora biti nešto drugo.
Story: Ne volite rutinu?
Ne, ne mogu je podnijeti.
Story: Kako provodite vrijeme s prijateljicama?
Volimo otići na džin-tonik. Valjda smo to zaslužile. Ponekad iziđem, ali ne prečesto. Imam sreću da se još družim s budalama, kako odmilja volim reći, iz osnovne škole. Mislim, i ja sam budala, da ne bi bilo da su samo one. Moje me prijateljice odmore, resetiraju i evo baš se pripremamo za odlazak na koncert Pink u München. Vjerojatno će biti hit. To je veselje kao da se spremamo za maturalac.
Story: Jeste li s godinama naučili bolje procjenjivati ljude? Jeste li dobri u tome?
Ne procjenjujem uopće ljude. Kad nekoga upoznam, za mene je on predivna dobrota koja mi je došla u život, a na njemu je dalje kako će se dokazati. Volim da me čovjek iznenadi i uvijek ostavljam sva vrata otvorena, a onda ta vrata počnem zatvarati ako je to potrebno.
Story: Djelujte kao snažna žena, jeste li slabi iznutra?
Snažno, to ste odlično rekli jer kada je mama gledala ‘Žutu minutu’ rekla je da je Igor plesač na štangi, a da sam ja štanga. Pokojni profesor na Akademiji dramske umjetnosti poslije jednog ispita rekao je mojim roditeljima da se na meni mogu drva cijepati. Možda djelujem snažno, možda tako želim djelovati kako bi se ljudi mogli osloniti na mene, da njima bude lakše. Kad vidim da je netko nesiguran i da se boji, postajem zaštitnički nastrojena.
Story: Volite li pokazivati emocije?
Vrlo sam emotivna. Sve me može rastužiti i nasmijati u istom trenutku. Rekao bi netko da sam shizofreno stvorenje. Znate nas žene, svaki dan može nas rastužiti nešto drugo.
Story: Kakvi ste kad se naljutite?
Užasna. Tada zavlada mrtva tišina koja reže sve redom. Kad sam bila mlađa, znala sam se ljutiti godinama na istu stvar, no to sam ispravila. Ne odstupam od svoga, zainatim se i guram po svome makar bila sama na svijetu. To je osobina dostojna toga da me se opali tavom po glavi.
Story: Što ste novo naučili o ljubavi?Ljubav je nepresušna tema i o njome bismo mogli ispuniti dvadeset brojeva Storyja. Treba naučiti da je ljubav u tebi, u svima oko tebe i da je sve što radiš ljubavno. Odlučila sam baviti se samo ljubavlju jer sam shvatila da je to najvažnije i najvrednije što imamo.
Story: Kad smo kod ljubavi, već tri godine u sretnoj ste vezi s varaždinskim umjetnikom Tomislavom Stipišićem. Kako provodite zajedničko vrijeme?
Pronašli smo divno mjesto na Dravi i ondje uživamo u zelenilu i samoći. Volimo prirodu i lokacije gdje nema nikoga. Obično bacam kamenčiće u Dravu, pa šetamo. Uživamo u dijelu prirode koji tad postaje samo naš, a kad dođemo kući, prisjećamo se žubora, grana i opijamo se prirodnim ljepotama. Varaždin i njegova okolica pružaju prekrasna mjesta za odmor i punjenje baterija. Uživamo u našoj vezi.
Story: Zbog partnera ste prestali jesti i meso.
Da. On mi je pomogao da se odlučim na to. Prestala sam jesti meso i zbog eksperimenta, iako ga volim. Kada sam upoznala Tomu i kada smo počeli izlaziti, on je prestao jesti meso, a ja sam mu se samo pridružila.
Story: Je li vam na početku bilo teško?
Nije, čak mi meso nije ni nedostajalo. Kad je doba zimskih praznika i kad sarma zamiriše, bježim iz kuće, kao što bježim i od špeka. Nisam to nametala djeci, oni su pravi mesožderi i ne pada mi na pamet išta im braniti.
Story: Što onda najviše jedete?
Proso, blitvu, puno povrća, humus, slanutak, soju. Imam kulinarski repertoar koji nije bogzna što, ali kad mi fino ispadne, iznimno sam ponosna na sebe. Volim i povrtne juhe s puno kurkume, papra, đumbira koje stavim u termosicu i onda to pijuckam na probi. Otkako sam promijenila način prehrane, više nisam krvoločno raspoložena, što je jako dobro.
