Jacques: 'Ispada da mi je posao na prvom mjestu'

Kako kaže za sebe: “I ptice na grani znaju da lijepo pjevam”. No manje je poznato da svestrani glazbenik Jacques Houdek iza sebe ima i glumačkog iskustva te da je autor brojnih pjesama. Glumačko umijeće iskazao je na subotnjoj premijeri rock opere ‘Jesus Christ Superstar’ u ulozi Heroda, a autorski rad na pjesmi ‘The Dream’ napisanoj za talentiranog 19-godišnjeg Splićanina Roka Blaževića, koja je uvjerljivo pobijedila na Dori i uskoro će nas predstavljati na Eurosongu u Izraelu. Između brojnih obveza 37-godišnji Jacques izdvojio je malo vremena i ispričao nam kako je proživio kazališnu premijeru, zbog čega je Blažević poseban i za što će uvijek podignuti glas, ali i otkrio detalje o privatnim trenucima s obitelji.

Story: Budući da niste glumac, koliki vam je izazov pjevati i glumiti?
Nisam glumac i doista nemam neko glumačko iskustvo. Zapravo, ono malo što ga imam stekao sam u dvije dječje predstave koje sam radio s Krešimirom Dolenčićem, on mi je tada rekao da sam stvarno talentiran. Bilo bi nepristojno u to ne povjerovati, ali isto tako znam, unatoč tome što intuitivno razumijem scenski posao, koliko toga ne znam. Mislim da se pojedinci danas previše igraju nekim profesijama i imaju angažmane kojima nisu dorasli. Jedno­stavno misle da mogu sve, a to često nije tako. Drago mi je što me Dolenčić ‘slomio’ za igranje u predstavama, jer bez tog iskustva teško bih prihvatio ulogu Heroda. Imam veliku odgovornost i tremu, izazov je i dat ću sve od sebe da ne razo­čaram. Već i ptice na grani znaju da dobro pjevam, a htio bih publiku razveseliti nekim novim aspektom svog talenta. Možda baš glumačkim.

Story: Kako ste vi doživjeli lik Heroda i na koji način ga donosite?
Kao pozitivnog negativca. Povijesno gledano Herod je negativan lik, ali u kontekstu mjuzikla odskače od svih drugih. Ima jedan song, jedan ali vrijedan. Kad on nastupa, dolazi do promjene slike, tona, sve bliješti, šljašti. On je ciničan, bezobrazan, arogantan i ruga se Isusu. Usto je i lud. Paralelno s time nevjerojatno je nesiguran. Uloga je jako kompleksna, ali olakšavajuća je okolnost što s Herodom ne možeš pretjerati. Svaku rečenicu koju izgovori možeš donijeti na milijun i jedan način. Uz sve to trudim se da je u svemu tome dopadljiv, u toj svoj ludosti, luckastosti i zloći.

Story: Igrate ga u alternaciji s Draženom Čučekom. Ima li zafrkancije na račun toga što ste fizički suprotnost?
Heroda igram u alternaciji s Draženom Čučekom koji je fizički potpuno drukčiji od mene. Izbor sam odmah pozdravio jer je to za obojicu jako dobra stvar. Heroda donosimo potpuno različito i kad govorimo o interpretaciji. Uživam gledati Dražena kako ga interpretira, nadam se i on mene. Uvijek sam se pitao kako to izgleda u kazalištu, padaju li izvođači pod utjecaj kolege. Međutim, to se nije dogodilo. Mislim da će se komad gledati nekoliko puta jer ima sjajnih pjevača alternacija, ne samo za Heroda nego i ostale uloge. I treba ga doživjeti iz tih različitih čitanja. Stoga ću nastojati doći pogledati izvedbe kolega. Čuček i ja se zezamo i baš smo neku večer prije probe odijevali kostime, i to je bio smijeh. I dok su Dražena razgolitili, mene su nakrcali odjećom zbog čega mi je bilo jako vruće. Zezamo se kako su me trebali skinuti. Među nama vlada odlična vibra i svi se zezamo na račun kostima.

Story: Kako su protjecale probe? Što je bilo najzahtjevnije savladati?
Korpulentan sam čovjek i nemam kondiciju kao kolege. Sjajno plešu, glume i kreću se. Probe se održavaju i ujutro i navečer, što se razlikuje od mog uobičajenog ritma pa polako hvatam zrak. Uloga mi je dobro došla da skinem koji kilogram, morat ću se početi baviti nekim fizičkim aktivnostima ako mislim prelaziti sve one stepenice koje su u predstavi.

Story: Prije devetnaest godina održana je zagrebačka premijera ovoga glazbenog spektakla. Sjećate li se toga? Ima li kakvih razlika u odnosu na ovu premijeru u smislu radnje i glazbe?
Itekako se sjećam. Veseli me što je u ovom postavu i Đani Stipaničev koji je tada tek počinjao, a danas je zvijezda mjuzikla. Tu su i mlade snage - Neven Stipčić i Filip Hozjak koji s Đa­nijem u alternaciji igraju Isusa. Prije devetnaest godina apsolutna senzacija bio je Ervin Baučić, još se sjećam ovacija koje je apsolutno zaslužio. Drago mi je da je i dalje s nama kao Juda. S njim su u alternaciji dva sjajna mlada vokala, Noa Rupčić i Fabijan Pavao Medvešek. Fabula i glaz­ba su iste, samo što mi se čini da je ova verzija modernija zbog specijalnih efekata, produkcije i scenografije. Sjajno mi je što je ova rock opera puna minuciozno oslikanih karaktera.

Story: Osim što ste zašli u glumačke vode, iskazali ste se i kao autor, odnosno suautor pjesme ‘The Dream’ koju će Roko Blažević pjevati na Eurosongu. Zašto ste je odlučili darovati baš Roku?
Tijekom cijele karijere pišem i autor sam nekih svojih najvećih hitova. Uvijek me se više isticalo kao vokalista, a ni sam nisam isticao svoj autorski rad. Nikad nisam otišao u kantautorske vode jer su mi kolege napisali puno lijepih pjesama. Jednostavno sam otvoren i prema drugim rješenjima. I dalje ću biti otvoren za druge, ali je zanimljivo da mi je puno njih reklo da sam za sebe napisao najljepše pjesme. Kad govorimo o ‘The Dream’, napisao sam je za Roka i ona pripada njemu. Jasno mi je dao do znanja da je starinski izvođač, voli dramatične pjesme i presretan sam što ju je donio onako kako to nitko nije. Presretan sam što je pjesma premoćno osvojila i žiri i publiku. Pobjeda je čista kao suza.

Story: Već nakon Dore počele su polemike. Mnogi su na društvenim mrežama komentirali da su krila koje je Roko nosio suvišna. Kako gledate na to, pripremate li drukčiji styling za izraelsku pozornicu?
Ne znam gdje bi umjetnik došao da sluša polemike. Na njemu je da dira i provocira, ukazuje i pomiče granice. Polemike su me malo iznenadile, ali nisu nas pokolebale. Kad imaš čistu viziju pjesme, aranžmane i kad premoćno pobijediš, nemaš ništa potrebu mijenjati. Jedino smo našu ‘The Dream’ priču odlučili unaprijediti kako to spektakularna pozornica Eurosonga i zaslužuje. Složni smo i uvjereni u našu umjetničku viziju. Roko to može, a mi kao tim omogućit ćemo sve da odradi svoju čaroliju najbolje što zna.

Story: Činjenica je da je pjesma izazvala potpuno različite reakcije. Dok jedni tvrde da je plagijat, drugi ističu da je mogući kandidat za pobjedu. Kako na to gledate?
Mislim da su ovi drugi u pravu. Pjesma je potencijalni pobjednik. Ako ideš nekamo, ideš po prvo mjesto. Sretan si i sa sedmim ili osmim, ali ne baš kao posljednji. Daješ sve od sebe i ideš po prvo mjesto. Ne zato što si lud i egomanijak, nego zato što je to natjecanje. Ako ne stremiš najboljem, po što ideš? Priče o plagijatu stvarno ne bih komentirao. Tako je gotovo sa svakom pjesmom. Tako je bilo i s Frankom prošle godine i s ‘My Friend’ s kojom sam nastupio prije dvije godine. Važno je da je pjesma ‘The Dream’ po svim glazbenim normama koje se daju izračunati nastala od dobrog ‘građevinskog’ materijala. To je velika pjesma koju pjevač poput Roka i zaslužuje.

Story: Vi ste nas prije dvije godine predstavljali na Eurosongu pjesmom ‘My Friend’. S obzirom na stečeno iskustvo, koji ste najvažniji savjet dali Roku?
Da sluša mog i svog menadžera Mihovila Beka i mene. Malo se šalim, ali proživjeli smo i naučili na što treba gubiti energiju i vrijeme, a na što ne. Imamo znanje i iskustvo koje će omogućiti Roku da se ne brine toliko te da se fokusiramo na promociju pjesme. Roko stvarno može biti miran. Savršeno funkcioniramo kao tim i sretni smo što imamo tako savjesnog izvođača i profesionalca. S druge strane, on zna da ima podršku kao malo koji pjevač na početku karijere.

Story: Mladog Splićanina upoznali smo u showu ‘Zvijezde’ na RTL-u u kojem ste vi bili član žirija i mentor. Po čemu je on bio posebniji od ostalih kandidata?
Roko je poseban i to je pokazao već u ‘Zvijezdama’. Ima snažnu karizmu, auru, sposobnost da te odvede u drugi svijet jer odličan glas nije dovoljan. Tu su i izvanserijski glas te iskusna interpretacija s tako malo godina. Do­mi­nirao bi i u kazalištu, ima sve preduvjete da ostvari senzacionalnu karijeru i u regiji i šire. Njemu se vjeruje.

Story: Poznati ste kao temperamentan čovjek koji će podignuti glas ako mu je nanesena nepravda?
O tome se puno pisalo, ali što više postojim na ovom svijetu, to sam odlučniji u namjeri da budem još glasniji i temperamentniji. Uvijek sam takav kada je potrebno. Živimo u društvu u kojem stvari ne funkcioniraju, ali kada čovjek ima zdrav razum, mora se izboriti za komad sreće. Sma­tram se snažnom osobom, prodornom i iskusnom, uvijek štitim slabije. Jer ako se nećete izboriti za sebe, prijatelje i obitelj, progutat će vas. A to nikako ne želim.

Story: S obzirom na sve ove vaše poslove, koliko vam ostaje vremena za obitelj? I kako ga najradije provodite?
Ovo malo vremena što mi ostaje za privatni život najčešće provodim kod kuće. Dogodi mi se akumulirani umor pa se kod kuće najbolje odmaram. Srećom, živimo u seoskom okruženju u Samoboru, imamo kuću s dvorištem gdje pijem kavu i gledam klince kako se igraju. A i to često ne stignem jer rano ustajem zbog obveza i vratim se kad oni već spavaju. Nažalost, dogodi se da ih danima ne vidim, ali sve nadoknađujem kada projekti završe. Ispada da mi je posao na prvom mjestu, ali tako nekad mora biti. Jednostavno nitko drugi to ne može napraviti umjesto mene. Veselim se ljetu kada će završiti Eurosong, a ‘Jesus Christ Superstar’ biti uhodan. Nastavit ću snimati svoje pjesme i posvetiti se i Rokovoj karijeri. Obitelj mi je velika podrška i svi imaju razumijevanja za moj posao.

Story: Gledaju li vas i komentiraju kći Sofia i sinčić David kad nastupate na televiziji?
Moram priznati da moja djeca i nisu fascinirana mojim poslom. Njima je sve to normalno, ništa posebnp, kao što i nije. Kako Sofia ima trinaest godina, nije fascinirana ovim što radim i ništa joj nije cool. Doduše, katkad me i pohvale, ali ne pričamo kod kuće o mojim poslovima, više o glazbi općenito. Posljednje tri godine Sofia dosta prati Eurosong pa mi javlja koja joj je pjesma dobra, tko nam je konkurencija i slično.

Story: Što su naslijedili od tate?
Talent za glazbu, što oboje pokazuju, iako ih trenutačno ne zanima. Sofia je jedno vrijeme išla u glazbenu školu, David trenutačno pohađa glazbenu radionicu, a oboje pokazuju likovni talent. Dok sam iz glazbenog znao dobiti i trojku, iz likovnog sam uvijek imao petice. Talentirani na mene, lijepi na mamu. Kad ih gledam, vidim mnogo Brigite i sebe u njemu. Mislim da su dobri klinci, zanimljivi, potpuno različiti. Svaki dan ih upoznajem. Svaki dan me iznenade nekim svojim rečenicama.

Story: Što ih želite najviše naučiti za život? 
Da odrastu u normalne i čestite ljude. Nekako inzistiramo na tome da ih utopimo u prosjek. Nikad nismo filozofirali o odgoju djece. Nismo inzistirali na privatnim školama i vrtićima, posebnoj odjeći. Naravno da su nam naša djeca najposebnija i najdraža. Svako dijete je posebno. Puno polažem na neverbalnu komunikaciju, a roditelji moraju biti najbolji primjer kako bi djeca usvojila dobar model ponašanja. Zapravo, djeci treba fino vodstvo i podrška u životu, a mi se trebamo nadati najboljem.

Story: Vaša supruga Brigita drži sva tri kuta kuće?
Gleda li se u klasičnom smislu, onda da. No rekao bih da zajedno držimo četiri kuta. Zajedno savršeno funkcioniramo. Jako je važno imati dobrog partnera s puno razumijevanja, bez zamjeranja. Brigita voli biti kod kuće s djecom, često joj budem malo ‘zavidan’ kad idem na put, i to zbog osjećaja da nešto propuštam.

Story: Dugo ste zajedno. Zbog čega se iznova zaljubite u nju?
Poznajemo se od osamnaeste godine. To su ustvari neke svakodnevne sitnice koje te podsjete jedno na drugog. Da smo tu jedno za drugog. Fascinantno je kad u tako dugoj vezi partneri još mogu jedno drugog iznenaditi. Mislim da je loše očekivati puno. Sitnicama treba održavati zaljubljenost. A među nama je prava ljubav. Ponekad te upravo djeca podsjete zašto voliš tu osobu s kojom jesi.

Story: Kako je volite iznenaditi?
Tako sam bio kreativan na početku naše veze i braka s darovima i iznenađenjima, da mi je  malo neugodno što se to smanjilo. S druge strane, nisam ljubitelj nametnutih datuma i darivanja, tako da Brigitu iznenadim lijepom porukom ili sitnicom s puta. Ne radim više te spektakle, to nam nije važno. Važne su nam međusobna prisutnost i svjesnost da smo tu jedno za drugo.