Volim se. Da! Naučila sam... i sretna sam. Kad me netko pita kako sam? Sretna sam, zaista jesam!
Mada vlada kolektivno stanje svijesti gdje je jedino cool ako si loše, u kaosu, nezadovoljan i kukaš. A upravo sam to prošla i danas se zapravo znam zateći u takvim situacijama, no život, život mi je dao takav šamar da mi više ne pada na pamet biti nezadovoljna. Svi konstantno brzamo, žurimo za osvajanjem ciljeva, prezentacija je postala jedini parameter, uspjeh, karijera, projekti... izgled, brojke, lajkovi, razmišljanje tri koraka unaprijed... U međuvremenu moraš, naravno, sjajno obavljati i sve privatno - biti prijatelj, partner, sestra, kći, kolegica.
I trebaš, no najčešće tebe u cijeloj toj priči - nema. Jer, nema se vremena. Onda na red dođe zdravlje i kaže ti ‘ne’... sada ne ideš ni korak naprijed, a kamoli dva ili pak tri. Ostaješ baš tu gdje jesi - u miru svojeg vrtloga nemira. Boriš se za jedan korak, moliš za zdravlje, koje sam do tada tolikooo zdravo za gotovo uzimala. Briga postaje jedino to. Jer, dosta je bilo ‘svemoguće Ane’ koja baš sve stiže nauštrb zdravlja... kojem je prekipjelo. Ana koja je do jučer istrčavala polumaratone sjajnim rezultatima ‘samo’ je odjednom završila u bolnici, čekajući danima dijagnozu, oslabljena do te mjere da nisam bez kolica ili pomoći mogla doslovno do WC-a. S temperaturom 40,5, bakterijom i virusom koji su mi oslabili tijelo do te mjere da sam se gotovo pola godine oporavljala ne bih li se vratila na ‘staro’. I vratila sam se, ali nikada više ista.
Prije dvije godine to je bio golemi udarac na zdravlje, ali još veći na moj ego. Na sreću, počela sam nešto prije shvaćati da mi je nužan rad na sebi kako bih egzistirala u svijetu zvanom ‘Život Ane Radišić’. Vrlo sam brzo prepoznala znakove koji su mi se nametnuli tom velikom lekcijom koja me strašno usporila, ali zapravo nevjerojatno obogatila na svakoj idućoj stepenici. Naučila više od ijednog dosadašnjeg životnog ispita, naučila me prihvatiti, naučila me kako slomiti ego, naučila me zahvaliti, voljeti sebe i taj isti život koji imam priliku živjeti. Živjeti svjesno. Osjećati, razumjeti i biti puno bolja verzija sebe nego što sam mislila da jesam ili ću biti. Ciljevi su i dalje poprilično visoki, ambicije da i ne govorim, sposobnosti tu, rad neizbježan, no tempo i dinamika su dijametralno suprotni onoj djevojčici koja je trčala za svime u punom sprintu.
Budim se barem sat ili dva ranije, u miru bez interneta doručkujem, pijem kavu, buljim u zelenilo s balkona te počinjem dan nakon joge ili meditacije. Trčim, ali ne više manijakalno za rezultatom nego slušam tijelo koliko i kad mu odgovara, osluškujem prirodu, prisutna pri svakom koraku. Uživam. Ambasador sam divnog sportskog centra Adidas Sports studija, prakticiram ono što tijelu paše... kad mu paše. Na poslu sam prihvatila ulogu u kojoj jesam i gdje jesam, snovi su mi daleko više od toga. No učim se uživati na baš ovom mjestu gdje jesam, baš tu. Sama sam, a ljubavi imam više nego ikada, crpim je iz svih mogućih izvora, a ponajviše je dajem sama sebi. A kako? Radom na sebi, uz divnu terapeutkinju Jelenu Jonke koja mi otvara oči kada se pravim da ne vidim ili uistinu ne vidim. Čitam. Puno.
Sama sam kad god mogu i upijam tišinu koja mi puni baterije za dane ili tjedne u kojima mi obveze ne dopuštaju tu istu samoću. Okružujem se filtrirano ljubavlju i ljudima koji su baš to. Iskrenost bez predrasuda. Učim se govoriti istinito, bez celofana, micati se od svega što me troši. A kako znam da me troši? Tijelo mi daje znakove pa se zaustavim. Propustim situaciju, emociju i tek onda idem dalje.
Karakter je ostao isti, često se pojavi Ana koja bi nestrpljivo baš ubrzala, ali baš... No iz dana u dan neprestanim radom na sebi usporavam je.
Što se promijenilo u ove dvije godine? Sve! Puštam van onu pravu sebe koja se možda bojala izići od straha, kontrole ili možda ‘neuspješne slike’ jer društvo nameće ‘samo uspješno’. A slika je nesavršeno savršena. Jer svoja sam. Živim ono što sam sanjala, uz uspone i padove koji su dio puta, čuvam dušu i srce koje je pokretač svega. Znam reći ‘ne’, kao i ‘hvala’ koje obožavam. Smijem se stalno i radoznalo idem naprijed. Otvorena uma i srca. Spotaknem se svako malo, ali opraštam si i to jer nisam savršena niti ću ikad biti koliko god se trudila. Niti svakom po guštu. Zahvaljujem na svakom danu koji imam. A kontroliram? Jedino zdravlje koje držim baš pod kontrolom! Volim ga i baš zato što ga volim - najsretnija sam ikad! I zato se smijem kad god me vidite. Jer kad imam to - uistinu imam sve!
