Goran Milić: 'Volio bih napraviti serijal o samome sebi'

U karijeri duljoj od 40 godina Goran Milić bio je urednik vanjskopolitičke redakcije, glavni urednik Yutela, dopisnik iz inozemstva, reporter, na HTV-u je imao talk show, magazinsku emisiju ‘Dobar dan’, politički magazin ‘Brisani prostor’, dvije je godine vodio nedjeljni TV ‘Dnevnik’, imao je mnoge specijalne emisije nakon izvanrednih događaja... Ove godine na državnu televiziju vratio se putopisnom emisijom ‘Cuba si, Cuba no’ i još mu nije dosta. Istim žarom i entuzijazmom, unatoč tome što je službeno u mirovini, stvara i danas. Iako je studirao pravo, prevladali su novinarski njuh i želja za istraživanjem pa sve do danas radi taj posao. Srećom da je bilo tako jer danas u arhivi ima više od 1000 videosnimki. No putovanja u 80 država diljem svijeta nisu uvijek bila tako bezopasna pa je u intervjuu za Story ispričao kako je nekoliko puta bio u životnoj opasnosti.

Story: Rekli ste da ste prije ovoga Kubu posjetili čak četiri puta. Koliko se ona promijenila od vašeg prvog posjeta do posljednjeg?
Dosta je liberalizirana. Prije se nije moglo snimati gdje želite. Danas je pak teže doći do važnih ljudi jer ne daju izjave, a i pitanje je koliko su te izjave trajne. U šest mjeseci ondje se mnogo toga promijeni.

Story: Neovisni ste, nemate šefa. Kakav je osjećaj ne odgovarati nikome?
Fantastičan! No uvijek imate neke šefove. Recimo kada sklopite ugovor s televizijskom kompanijom s kojom pregovarate o emisiji, oni obično žele uratke po svome, govore vam kako biste nešto trebali napraviti, a ja im tada često odgovorim da sami to snime. Pitam ih: “Zašto me zovete ako mi govorite kako sadržaj treba izgledati? Ako mislite da znate bolje, napravite to bez mene. Barem će vas manje koštati.”

Story: Jeste li ikada zažalili što ste se odlučili za rad u medijima?
Iako imam diplomu pravnika, odmah nakon studija odustao sam od ideje da budem odvjetnik. Smatrao sam da to zanimanje nije etično. Uvijek kažem da je to posao za koji moraš biti švorc da bi mirno spavao. Jer ako živite pristojno od posla odvjetništva, onda vas grize savjest i loše spavate. Nakon nekoliko mjeseci vježbeničkog staža odlučio sam se povući. Joj, kada se samo sjetim tih vremena. Odvjetnik kod kojeg sam bio u Beogradu nagovarao je svjedoke da lažu. Sjedili bi u kafiću i vježbali pred sto ljudi kako će slagati. Pa bi on vikao na njih: “Kako si tako glup, vidi ti se na licu da lažeš.” Taj je kafić poslije, nećete vjerovati, dobio ime Kod lažnog svjedoka. Nije mi se sve to svidjelo. Tako da nisam zažalio što sam odabrao medije, vjerojatno bi na ovo pitanje odgovorio drukčije da sam se odlučio baviti pravom.

Story: Koja vas je grana prava tada najviše zanimala?
Pomorsko pravo, a najbolji studij te grane prava bio je u Engleskoj. Stajao je puno, a moja obitelj nije imala dovoljno novca da to plati. No sjetio sam se da postoji stipendija. Otišao sam u London, aplicirao sam se i u startu sam imao prednost jer sam već tada znao francuski, španjolski i talijanski jezik. Njima je odgovaralo imati pripravnika koji zna jezike zemalja gdje engleski nije vodeći. Objavili su da sam dobio stipendiju, no problem je bio što sam na nju morao čekati čak godinu i pol dana. Nisam znao što ću dotad pa sam ostao u Londonu i zaposlio se kao vozač kamiona. Zapravo, istovarao sam namještaj. Vjerujte mi, upoznao sam sve stilove i vrste namještaja. Bio sam ogorčen što londonske zgrade nisu imale liftove, što imaju uske protestantske stepenice pa sam se namučio noseći namještaj. Da vam ne govorim kako sam zbog najmanje ogrebotine morao sve vraćati i dostaviti novo. Bilo je to fizički radno razdoblje. U to vrijeme shvatio sam da ne želim u Londonu ostati godinu i pol dana.

Story: I što je onda bilo?
Vratio sam se u Beograd i onda mi je majka rekla da ne mogu godinu dana ništa ne raditi. Iako, uvijek sam nešto radio. Prevodio sam kriminalističke romane i nisam bio na teret roditeljima od diplome, pa i prije. Mama je izrezivala natječaje iz novina na koje sam se prijavljivao, a smiješno je što su me svagdje primili. U tom je razdoblju počela moja novinarska karijera, ali trebalo je proći više od godinu dana da dospijem na ekran. Tada sam se zaljubio u taj posao. Sigurno bih bio imućniji i imao bih više nekretnina da sam se odlučio za pravo, ali puno bih manje toga vidio, manje ljudi upoznao, a možda iza mene, u tom slučaju, ne bi ostalo ništa. Danas imam 1000 snimki duljih od pola sata koje ću zauvijek ostaviti iza sebe. No, isto tako, bilo je i puno stresa.

Story: Istina je da je novinarski posao na glasu kao poprilično stresan, a mi novinari često smo kritizirani. Kako se vi nosite s time? Bojite li se pogrešaka?
Kad je kritika pogođena i točna, onda ti je drago što netko pozorno prati tvoj rad. Opravdane zamjerke uvijek su dobrodošle. U takvoj situaciji neću pljeskati od sreće, ali moram biti svjestan da sam pogriješio ili da sam nešto mogao napraviti bolje. No kada netko nebitan piše ružne komentare na društvenim mrežama ili ispod tvojih radova, onda to ignoriram. Nisam sklon prepirkama, iako sam jednom u emisiji uživo jednu osobu poslao k vragu. Vjerujte mi, lakše je čovjeku koji je u godinama nego mladim ljudima koji se više boje kritike i koji će je pretrpjeti čak i kada ne treba. Mladima nije lako.

Story: Bili ste na svim kontinentima, jeste li se ikad našli u životnoj opasnosti ili nezgodnoj situaciji koje ćete se zauvijek sjećati?
O da. Bilo je situacija kada su me željeli legitimirati, provjeravati i branili mi snimanje. Ponekad su ti ljudi bili u uniformama ili civilu pa u takvoj situaciji ne znate je li to osoba koja se želi samo iživljavati nad vama, je li to mafija koja vam želi ukrasti kameru ili je zaista riječ o nekome tko vam može zabraniti nešto. Toga uvijek ima i to je minimum stresa koji vam se može dogoditi. Primjerice, kada su u Argentini nestajali ljudi koji su se protivili režimu, odnosno ljevičari, došao sam s jugoslavenskim crvenim pasošem. Snimali smo Isabel Martínez de Perón, ženu pokojnog bivšeg predsjednika Juan Peróna, koja je bila vrlo niska. Argentinski državni snimatelji mogli su je snimati, ali postojala su pravila. Morali su je snimati iz donjeg rakursa, nikako iz gornjeg. A ja sam imao snimatelja Miću Hrecaka koji je visok kao ja pa je Isabel na našim snimkama, koje smo snimili na silu i bez dozvole, bila još manja nego što uistinu jest. Nismo se ni snašli, a neki su nas ljudi odveli u podrum, gdje su nas zaključali i uzeli nam sve snimke. Tada su nas pitali zna li naše veleposlanstvo da smo tu, a mi smo shvatili da im se uopće nismo javili. I tako je nastao problem jer oni nisu bili sigurni tko smo mi uopće. Iako nam se crno pisalo, nekako smo se na kraju izvukli. Ma, ima mnogo priča i dogodovština.

Story: Slobodno nam recite još koju…
Druga nezgodna situacija dogodila se u Peruu, gdje sam bio na jednoj konferenciji. Tijekom mog boravka jedna peruanska diplomatkinja ponudila se da mi pokaže noćni klub Waikiki, u kojem je premijerno izvedena melodija ‘El Condor Pasa’. I tako smo se nas dvoje, kako bih rekao, počeli simpatizirati. I kad je izlazak završio, autom koji smo ondje imali odvezao sam gospođicu kući i vratio se u hotel gdje sam spavao u sobi s kolegom. Legli smo u krevet, kad je najednom odjeknula strašna eksplozija koja je uzdrmala hotel toliko da su prozori popucali. Za 15 minuta dolazi policija na naša vrata, a s njima, u pidžami, i jugoslavenski ministar vanjskih poslova Miloš Minić. I pitaju oni nas tko je vozio automobil tih registarskih oznaka, dignem ruku da sam ga ja vozio i kažu oni meni da je u automobilu bila bomba. Nikada nisam doznao je li bomba stavljena nakon što sam došao iz izlaska ili sam se cijelo vrijeme vozio s njom. Iduće jutro tadašnji kubanski ministar vanjskih poslova rekao mi je da je u Peruu počeo državni udar i da je eksplozija bila znak za to.

Story: Vi biste mogli napisati knjigu…
Mogao bih, ali čekajte! Sjetio sam se još jedne situacije koja će vam sigurno biti zanim­ljiva. Zet mi je bio poznati Željko Malnar, koji je bio oženjen mojom sestričnom pa sam jednom prilikom otišao k njima u Indiju. Oni su imali dva velika psa s kojima su često odlazili u šetnju, a odmah nakon mog dolaska upoznao sam jednu tajnicu koja je imala malog psa. Tijekom jedne šetnje divlji psi, odnosno lutalice, navalili su na tog psića, a osim njega, do kosti su izgrizli i tu tajnicu, a potom pobjegli. I tako sam je nekoliko dana zaredom vodio u bolnicu gdje je primala injekcije u trbuh, a terapiju je dobivao i njezin psić. Onda smo se jednoga dana nakon pregleda u bolnici odlučili prošetati parkom. Odjednom su iz grmlja izišla četiri čovjeka s letvama i namjeravali su nas zatući. Tada sam bio u boljoj kondiciji nego danas, a i od tih Indijaca bio sam dvostruko viši. Odmah smo se uputili prema autu, no tajnica je bila spora jer je bila na štakama, ali išao sam iza nje i držao na oku te muškarce koji se ipak nisu usudili prići. Kad smo došli do auta, svom sam snagom udario jednog od njih, a ostali su počeli mahati letvama. Nekako smo ušli u auto koji su potom razbili. Poslije su mi rekli da su ti muškarci zapravo ‘čuvari morala’ koji namlate muškarca i ženu ako se noću pojave u parku. Kao što su nekada tukli homoseksualce u socijalističkim zemljama, tako vam u Indiji premlate sve parove. Bilo je svašta na tim putovanjima. Da ne govorim o tome kako ćete u Indiji čim nešto dotaknete ili pojedete, bez obzira je li to na ulici gdje je milijarda muha ili u najboljem hotelu, dobiti crijevnu virozu.

Story: Vaša supruga Ana Milić radi na HRT-u. Je li olakotna okolnost imati supružnika koji radi isti posao kao i vi?
Moja prva, pokojna supruga Olivera bila je također novinarka. Umrla je vrlo mlada od raka i s njom sam dobio kćer Lanu Mariju, koja je danas odvjetnica u Zagrebu, a s Anom imam sina Marka. I s prvom i s drugom suprugom pomagalo je to što se bavimo sličnim poslom jer je bilo više razumijevanja, a manje stresa. Sada je problem što Ana rano ustaje i iz kuće odlazi već oko 6.15 sati, a vraća se oko pola četiri ili kasnije pa je većinu dana nema kod kuće. No ipak joj ne bih savjetovao da ode u mirovinu jer ima divan posao. Uređuje emisiju ‘Dobro jutro, Hrvatska’, koja, naravno, nosi svoje probleme, ali ipak je zadovoljna.

Story: Budući da je većinu dana nema kod kuće, pomognete li u kućanskih poslovima?
Ma pomogao bih ja, ali mi ne da. Njezine su reakcije na moje umijeće uglavnom kritične pa se ni meni ni njoj to ne isplati. Još joj je gore pospremati za mnom. No znam pripremiti desetak jednostavnih jela, a nekada davno volio sam praviti tople sendviče i pripremao sam odličan biftek. Među prvim jelima koje sam naučio pripremati bio je pomfrit kad sam imao 17 godina.

Story: Spomenuli ste djecu... I kći i sin su vam pravnici, a s obzirom na to da ste rekli kako to smatrate pomalo neetičnim zanimanjem, kako ste reagirali kada su vam rekli da se žele baviti baš time?
Kći je to zaista željela, zasad se još muči jer je to posao u kojem prvih deset godina živite lošije. Osim ako nemate silne veze. No to je i zanimanje koje vam omogućuje da poslije živite bolje. Sin se htio baviti politikom, za razliku od mene koji se nikada nisam želio time baviti profesionalno. Kao novinar bio sam u političkim zbivanjima, ali nikada od politike nisam zaradio ni dinar, a ni kunu. Sretan sam jer rade ono što žele i vole. I zaista su dobri u tome.

Story: Imate li još neostvarenih želja, nešto što biste možda voljeli napraviti u idućoj godini?
Volio bih napraviti serijal o samome sebi. Postoji mnogo mojih svjedočanstava iz daleke prošlosti koju su ljudi već zaboravili, a sigurno bi bilo dobro da se podsjete. Recimo, putovao sam pet puta s pokojnim Josipom Brozom Titom i bio sam prevoditelj. To je čovjek koji je imao fantastične lucidne trenutke, a to u posljednje vrijeme i otkrivam kod sebe.

Story: Dokad planirate raditi?
Dokle god budem mogao. Ne volim previše mirovati.