'Ne posvećujem se djeci koliko bih htjela'

Riječki HNK Ivana pl. Zajca prvi je u Hrvatskoj postavio slavni mjuzikl ‘Evita’, čija je premijera bila prošlog tjedna, a slavnu Evu Peron utjelovila je Leonora Surian Popov. Kazališna prvakinja koja je u bogatoj karijeri ovjenčana brojnim priznanjima, u ovom djelu glumi s bratom Stefanom, koji je utjelovio njezina ljubavnika. Uz smijeh napominje da nema nikakvih škakljivih scena i otkriva kako je surađivati s članovima obitelji te zašto ponekad misli da bi kćerima trebala preporučiti da umjesto sviranja klavira idu trčati.

Story: Predstavili ste ‘Evitu’, kako ste dosad zadovoljni?
Oduševljena sam! Jako nas je puno, velik smo ansambl, vlada lijepa atmosfera i svi smo uzbuđeni. Sjećam se kada sam bila na premijeri ‘Sunset Bouleavarda’, prije točno godinu dana, intendant Marin Blažević mi je došapnuo: “Evo, nakon ovoga spremamo ‘Evitu’”. Nisam odmah shvatila da ćemo je stvarno raditi, ali sve smo realizirali i baš sam sretna što imam priliku igrati tako važnu ulogu. Riječ je o kompleksnom liku koji je postojao pa je zato priprema drukčija nego kada radiš fiktivan lik koji možeš potpuno interpretirati na svoj način. Ovdje je početku rada na libretu prethodio istraživački dio vezan uz njezin život, gledala sam snimke, njezine fotografije... Potom smo počeli raditi na Webberovu libretu koji je zamišljen više kao vrsta opere, a ne kao mjuzikl, što znači da nema mjesta za dramski tekst nego prelazimo iz pjesme u pjesmu.

Story: Sami ste dosta istraživali, redateljica je imala svoju viziju. Što je tu najvažnije?
Sve je važno. Ni njezina vizija ne mora potpuno odgovarati istini. Stvorila sam svoju predodžbu i najlakše mi je bilo početi od filma. Tada sam mislila da je sve bilo onako kako je prikazano na filmu, a nakon što sam pročitala Evitinu biografiju, postavila sam si pitanje je li to stvarno tako. Postoji još jedan film o Eviti u kojem je glumi Argentinka i potpuno je drukčiji od filma s Madonnom, tako da sam sebe propitkuješ. No kada ti dođe redateljica koja zna kako je želi uprizoriti, onda je lakše. Mi glumci imamo svoju ideju, ali kada je riječ o važnim povijesnim osobama, važno je da te netko usmjeri na čitanje kakvo želi. U filmu je Evita iskorištavala da bi došla do pozicije i moći, a naša Evita iskreno voli svoj narod i Perona. U mjuziklu više drugi iskorištavaju njezinu naivnost nego što je ona namjerno iskorištavala ljude. U filmu je puno nježnija, a mi je nastojimo prikazati kao pravu djevojku sa sela koja se nikada nije snašla u svijetu aristokrata i stalno je bila na udaru. Nije bila rafinirana, pristojna i uvijek je imala manire koje nisu odgovarale staležu u koji je upala. Jako mi je lijepo što naša redateljica radi na plesu i tangu koji je izričaj argentinskog naroda. Kada mi idemo plesati, jednostavno plešemo, a kod njih se netko tijekom druženja ustane pa pozove neku nonicu na ples i to nisu numere nego tango postaje nastavak komuniciranja, dio zajedničke priče. Izvodimo mjuzikl i naravno da ima plesa, ali tango koji se ispod provlači ipak je dramski.

Story: Morali ste ga naučiti plesati?
Imam sreće što smo prije tri, četiri godine na sceni Talijanske drame postavili predstavu o tangu ‘El dia que me quieras’ i tada sam naučila prve plesne pokrete. Kada smo radili ‘Sunset Boulevard’, imali smo jednu plesnu točku i iznenadila sam se kako je moje tijelo zapamtilo te pokrete. Sada sam imala podlogu, ali trebala sam ga naučiti. Tango me već godinama prati i to je prekrasno. Voljela bih ga bolje naučiti, ali nemam vremena za sve.

Story: U ‘Eviti’ glumi vaš brat Stefano koji ima dvojnu ulogu - Che Guevare i Augustína Magaldija koji je bio Evitin ljubavnik.
On je njezina prva ljubav, to se primjećuje, ali se ne vidi. Nema tu ništa incestuozno.

Story: Ipak, je li vam čudno glumiti par?
Kao glumac naviknut si da u trenutku kada glumiš ne vidiš svog brata, oca, majku, najboljeg prijatelja ili neprijatelja, vidiš samo taj lik tako da nije teško. Naravno, da su se očekivale strastvene scene, ne bi mi bilo svejedno i ne bih na to pristala, ali srećom nitko to nije tražio od nas. Ni meni ni njemu nije problem dok smo malo platonski zaljubljeni... odnosno ja u njega, a on i ne baš u mene. Njegov lik ima ženu i djecu, a Eviti treba samo da je dovede do Buenos Airesa.

Story: Ovo nije prvi put da radite s obitelji, godinama je uspješan vaš zajednički projekt ‘Jalta, Jalta u izvedbi obitelji Surian’. Planirate li novi takav projekt?
Ovo mi je godina mjuzikla. Počela sam sa ‘Sunset Boulevardom’, sada je aktualna ‘Evita’, a paralelno radimo ‘Jaltu Jaltu’. Izvodimo je od 2011. godine, imamo predstave u veljači i ožujku, ali trenutačno ne pripremamo ništa novo. Moja braća Giorgio i Stefano rade na svom zajedničkom projektu, gdje ćemo kao gosti doći i zapjevati otac i ja. Kad smo manje angažirani u kazalištu, imamo vremena razmišljati o tome, ali nikako da projekt dovedemo do kraja.

Story: Kako vam je raditi s članovima obitelji?
Divno je raditi s obitelji jer se odlično poznajemo i odmah se razumijemo. Dobro znamo tko što i kako može i uvijek jedni od drugih imamo velika očekivanja, ali se i uvijek u svemu podržavamo. Uživamo u uspjehu onoga drugog i na sceni znamo kako dišemo. Svi nekako imamo istu energiju kada nastupamo, što je jedan od ključeva zašto se naše predstave sviđaju publici i zašto su uspješne. Osjeti se ta energija među nama. Ali, kao i u svim obiteljima, zna biti teško, pogotovo dogovoriti termine proba, a ako netko nekome nešto prigovori, nastanu drame. Postoji i ta druga strana koja je kao i u svakoj obitelji, ali obožavam raditi s njima. I dok smo pripremali premijeru ‘Evite’, moj otac Giorgio s užitkom je dolazio na probe pa gleda jednoga, pa drugoga i daje nam savjete. On ima ‘Toscu’ pa mi njemu dolazimo na probe, izmjenjujemo mišljenja, stalno si pomažemo, snimamo se, komentiramo i to je lijepa nadogradnja kada smo na sceni. Ali i kada nismo zajedno na sceni, surađujemo i uživamo u tome. Možda se netko čudi i kaže: “Vidi, opet gledaju sa strane”, ali baš nas briga.

Story: Sudjeluje li i vaš suprug Boris u obiteljskim projektima?
On je glazbenik, udaraljkaš i voljeli bismo ga uključiti, ali morali bismo uključiti cijeli bend, a sve projekte radimo samo s klavirom jer nam je to jednostavnije. Nas smo dvoje surađivali na nekoliko koncerata, ali trenutačno nije uklopljen. No uvijek je prisutan jer dovodi djecu na predstave i bodri me s njima iz publike. U taj idući, veći projekt planiramo i njega uključiti, a na mom albumu ‘Moj mali svijet’ on je, naravno, bio glavni muzičar.

Story: Je li suprug u danima prije premijere morao preuzeti više obveza na sebe? Stižete li provoditi vrijeme s kćerima?
Lijepo je kada imaš obitelj koja ti je blizu i podržava te, a Boris je divan otac, muž i ima mnogo razumijevanja za moj posao. Zna da mi je teško, pogotovo nekoliko dana prije premijere. Stvarno sam jako zahvalna na tome i ne znam kako bih izdržala bez njega. On je potpuno preuzeo brigu o djeci, a ja sam tu kada dođem s probe, stavim ih na spavanje. Sada mi baš izlazi u susret jer zna da imam priliku na poslu napraviti nešto divno. Razumije to jer je i on u tim vodama i stvarno mi pomaže. A dječice? Nadoknadit ćemo mi sve. Svaki dan za svaku od njih nađem vrijeme da znaju da je mama tu i posvetim im se, nažalost ne koliko bih htjela.

Story: Potkraj prosinca bila vam je četvrta obljetnica braka, kako ste proslavili?
Muž me izveo na romantičnu večeru, ali nismo mogli previše slaviti jer sam došla s probe i djeca su nas doma čekala. Bila je to samo brza večerica i rekli smo da ćemo si nešto priuštiti poslije premijere.

Story: Možda putovanje?
Bilo bi lijepo... možda odlazak u spa u Opatiji.

Story: Jesu li Elena i Emily i dalje potpuno različite?
Elena ima šest i pol godina i rođena je 4. svibnja, a Emily ima tri i pol i rođena je 2. svibnja, obje su horoskopski Bik, a potpuno različite. Elena ima tamne oči, tamnu kosu, tamniju put, atletsko tijelo, puna je energije i cijeli je svijet njezin. Emily je nježna, plava, svijetle puti, jako emotivna... Potpuno su drukčije po ponašanju, izgledu, po svemu. Da ih netko vidi, nikada ne bi rekao da imaju iste roditelje. Ali to je lijepo jer nisu konkurencija jedna drugoj i neće biti ljubomorne jedna na drugu.

Story: Je li Elena bila ljubomorna na mlađu sestru?
Da, uvijek je bila i valjda će uvijek biti. Koliko god se ja trudila, ima trenutke kada želi da smo samo nas dvije i to vjerojatno tako mora biti. Ali to je dječja ljubomora i one se obožavaju, jako se lijepo slažu. No kada smo navečer zajedno, ja bih se trebala prepoloviti i jedna polovica na jedno, a druga na drugo dijete. Ali sve smo to već izvježbali.

Story: Pokazuju li interes za ples, glazbu?
Da, Elena je baš za ples, gimnastiku, ritmiku. To joj se strahovito sviđa i svaki dan vježba pred televizorom, gleda na internetu pa pleše. Emily je više za pjevanje. Voli pjevati, jako je intonirana i baš lijepo pjevuši. Mislim da će obje završiti u umjetničkim vodama.

Story: Nastavlja se umjetnička tradicija?
Bilo bi im bolje da se bave nečim konkretnijim, ali eto - uništili smo djecu.

Story: I vi dolazite iz umjetničke obitelji, biste li svojim curicama, ali i drugoj djeci, preporučili da se bave umjetnošću ili nečim konkretnijim?
Ne znam. Odrasla sam u umjetničkoj obitelji i baš se zbog toga osjećam ispunjenije i bogatije duhom. Želim ih poticati i ne znam koji im drugi primjer dati. Danas netko ode u talent show, snimi sapunicu pa za nekoliko godina postane veliki umjetnik, ali to nije to. Kriteriji su se promijenili, ali netko tko je zaista umjetnik, trajat će godinama, a ne kratko biti senzacija i nestati sa scene. Voljela bih da su u tome pa one idu na pjevanje, ples i u kazalište. U četiri godine pogledale su više od sto predstava i stvarno to vole. Ali ponekad se pitam je li možda bolje da umjesto sviranja klavira idu nekamo trčati jer će im možda biti bolje u životu. Valjda će ubuduće još biti kruha od te umjetnosti.

Story: Nedavno smo dočekali novu godinu, što ste poželjeli?
Otkad sam mama, sebi i drugima želim samo jedno, a to je da smo svi zdravi. Možda zvuči banalno, kao da kažem da samo želim mir u svijetu, ali to je jedino što želim jer sve ostalo dođe s time. Koji put se izgubimo i opterećujemo glupostima, a kada te nešto boli, čak i kada si samo prehlađen, toliko se loše osjećaš, a kamoli kada je nešto ozbiljnije. To mi je za sve najveća želja.

Story: Kakva vam je bila prošla godina, po čemu ćete je pamtiti?
Prethodnu ću godinu pamtiti po mnogo toga, ali s poslovne strane izdvojila bih predivnu ulogu Norme Desmond u mjuziklu ‘Sunset Boulevard’, koja je imala veliki odjek i izvan Rijeke. Donijela mi je nagrade i puno zadovoljstva, toliko da su me ljudi i nakon nekoliko mjeseci zaustavljali na cesti, grlili me i čestitali. Pamtit ću je i po tome što sam postala prvakinja riječkog HNK Ivana pl. Zajca. S privatne strane pamtit ću je po predivnome ljetu koje smo proveli u Istri s nonićem i bakama u skladu s prirodom - sadeći voćke, obrađujući zemlju, berući samoniklo bilje, što je moja druga velika strast koju prenosim na djecu.

Story: Kakvi vas još projekti čekaju u ovoj godini?
Nakon primjere ‘Evite’ pripremamo ‘Vježbanje života’ u režiji Marina Blaževića i to je golem projekt našeg kazališta u sklopu programa ‘Rijeka - Europska prijestolnica kulture’. Nakon toga s Talijanskom dramom imamo gostovanje u Milanu, gdje ćemo biti desetak dana i tome se jako radujem. Naravno, tu su i reprize tako da imamo dosta posla.