Jelena Veljača: 'Rasizam je, nažalost, prisutan i kod nas'

Bijes zbog ubojstva Afro­ame­ri­kanca Georgea Floyda potaknuo je stotine tisuća Amerikanaca da iziđu na ulice te prosvjedima pokažu nadležnima kako im je dosta rasne diskriminacije i brutalnosti tamošnje policije prema manjinama. Uglavnom mirni prosvjedi održavaju se već tjednima na ulicama New Yorka, Los Angelesa, Philadelphije, Washingtona, San Francisca i mnogih drugih gradova. Nažalost, neki su prerasli u nerede pa je američki predsjednik Donald Trump u pomoć pozvao vojsku. Zabilježeni su brojni sukobi između prosvjednika i policije, ali i trenuci zajedništva kada su naizgled suprotstavljene strane stale jedna uz drugu u borbi za isti cilj. Situacija eskalira iz dana u dan, ali poruka je jasna - neće prestati dok se njihov glas ne čuje.

 Scenaristica i aktivistica Jelena Veljača osvrnula se na ovu goruću temu, a u vezi s njom ni ona nije ostala ravnodušna.
- Potpuno su mi logični protesti i svim ih srcem podržavam. Naviknuli smo na privilegije bijelaca i smatramo ih zasluženim. To jednostavno treba prestati. Dosad nije prestalo mirnim putem. Ja sam pacifistkinja, duboko vjerujem u zdrav dijalog, nikada i nikako u agresiju, ali Trump i slični lunatici izazivaju i u najmirnijim dušama ideju da je moguća jedino revolucija - smatra Jelena.
Prosvjeduje se diljem svijeta u brojnim velikim gradovima, ali doprinos ovoj svjetski važnoj borbi, naglašava Jelena, možemo svi dati počevši od sebe.
- Europa jest dio tih protesta. U Hrvatskoj živi doista vrlo malo Afroamerikanaca i razumijem da, uz sve što nas je napalo 2020., nemamo snage i za tu borbu. Ali rasizam je prisutan i kod nas. Možemo se educirati, gledati filmove o toj borbi, čitati knjige, podržavati afroameričke umjetnike i, povrh svega, razumjeti da je rasno pitanje i klasno pitanje, a to zbilja nije strano ni Hrvatima - ističe Jelena.

Da diskriminacija manjina nije problem s kojim se nose samo daleke zemlje poput Amerike, dokaz je nedavna nepravda koja je u Hrvatskoj zadesila četvero romske djece. Naime, prvog dana povratka na nastavu ostali su bez školskog obroka jer njihovi roditelji nisu podmirili trošak školske prehrane. Priča je dospjela u javnost kada ju je iznijela majka djevojčice koja je s prvašićima htjela podijeliti svoj obrok, ali joj to nije dopušteno. Premda je možda riječ o izoliranom slučaju, mnogi su komentirali kako se incident ne bi ni dogodio da nije bila riječ o djeci romske populacije.

 - Kao što sam rekla, rasizam je prisutan i kod nas. Isprva nisam znala da je riječ o Romima. Mislila sam da je riječ o djeci iz obitelji slabijega imovinskog stanja. Moj je mozak jednostavno baždaren tako da nikada prvo ne pomisli na nacionalnost ili boju kože. Kad sam iz medija doznala da su to bila romska djeca, nije me iznenadilo, nažalost, jer mi je jasno da je manjinama najteže integrirati se u društvo i da se upravo na njima prelamaju neki strukturalni problemi, kao što je u ovom slučaju činjenica da svakom djetetu nije osiguran topli obrok u školi. Dakako, to osuđujem nevezano uz nacionalnu ili bilo kakvu pripadnost - nastavlja Veljača.
Iako je riječ o kompleksnijem problemu, Jelena vjeruje da se bez goleme reforme situacija­ neće promijeniti.
- Bez goleme reforme, bojim se, nema pomoći. Pa jasno je kao dan, školstvo nema problem samo s toplim obrocima nego i s kurikulumom na kojem se prelamaju ideološka pitanja stranaka koje se bore za birače, uz činjenicu da apsolutno nije usklađeno s modernim dobom, položajem učitelja i profesora, činjenicom da su na vodeća mjesta stavljeni podobni, a ne oni koji 2020. godine doista imaju kapacitet voditi obrazovne ustanove. Gomila je to problema zbog kojih djeca pate. Dokle god ne počnemo prihvaćati ljude koji su na bilo koji način drukčiji od nas, predrasude i stereotipe nikada nećemo istrijebiti iz društva - objašnjava i dodaje:

 - Svakome preporučujem djela Kristiana Novaka koji je napisao romane ‘Črna mati zemla’ i ‘Ciganin, ali najljepši’. Nisam sigurna je li Novak dio lektire, ali trebao bi biti. Osobno bih voljela ekranizirati ‘Ciganina’. Nije stvar samo u tome da kažemo “Svi smo jednaki” nego da i prihvatimo različitosti, specifičnosti. Da ne očekujemo nasilnu asimilaciju i prihvaćanje normi koje su nama usađene sve dok se, dakako, ne krši zakon. Nije dovoljno trubiti o jednakosti, treba slaviti različitost. Moja mikrosredina postala je tolerantnija, ali uvijek je problem ‘echo chamber’ kojim smo okruženi. Nisam, nažalost, sigurna da je situacija takva generalno. Ljudi se boje drukčijeg. Paradok­salno, ali ako se netko, bilo tko, bio Rom ili pripadnik LGTB zajednice, non-stop gura na marginu, posve je logično očekivati bijes i prkos kao odgovor. To je vrlo jednostavna psihologija - smatra scenaristica.
U svojoj posljednjoj kolumni istaknula je primjer djevojčice koja je s prijateljima iz razreda htjela podijeliti obrok. Nije se dovoljno samo educirati o ravnopravnosti, toleranciji i empatiji, trebamo takve vrijednosti prenositi na vlastitu djecu kako bi djevojčica poput ove bilo sve više.

- Razgovaramo s Lenom, dakako, ali mislim da se odgoj odvija spontano, primjerom. Djetetu ne možeš nešto nasilno usaditi krilaticama i programatskim govorima. Primjerom da. Ako ja dijelim s drugima koji nemaju, ako njezine stare igračke dajemo drugima, ako poklanjamo stara kolica i autosjedalice, ako sudjeluje u recikliranju, ako ne vidi mene kako bacam smeće naokolo ili hranu u smeće, ako ne dopuštam da me se propusti preko reda jer sam, primjerice, javna osoba, ako vidi kako ja propuštam invalide, starije, žene s malom djecom, trudnice - i sama će preuzeti taj model. Empatija se uči kod kuće, ali i u školi - rekla je Jelena.