Lana Barić: 'Niti ja pronalazim vremena za ljubav niti ona za mene'

Lana Barić, dramska prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, scenarij za film ‘Tereza37’ pisala je gotovo 15 godina. Volja, trud i upornost isplatili su se jer je film na Pula Film Festivalu nagrađen s čak šest Zlatnih Arena, a ona za najbolji scenarij pripala je upravo Lani. Film, koji je premijeru imao na Motovun Film Festivalu, priča je o mladoj ženi koja preispituje život i brak u kojem su ona i suprug postali potpuni stranci. U ovome nekonvencionalnom filmu Lana tumači glavnu junakinju. Tereza ima 37 godina, deset je godina u braku i upravo je doživjela četvrti spontani pobačaj. Pod pritiskom koji osjeća sa svih strana te zbog silne želje za djetetom, odluči se upustiti u avanture s različitim muškarcima kako bi ostala u drugom stanju dok joj suprug radi na brodu. Lana nam je otkrila što ju je inspiriralo da osmisli scenarij, kako je izgledao taj proces pisanja te zašto misli da će se u njezinoj netipičnoj junakinji prepoznati mnoge žene s naših prostora.

Story: Mislite li da će se mnoge žene prepoznati u ovom filmu? Jeste li već dobili takve povratne reakcije?

Film jako dobro komunicira s publikom i zato sam osobito sretna. Dobili smo puno divnih reakcija u kojima se ističe da je ljudima bilo važno što su pogledali ovaj film. Prilazilo nam je i pisalo jako puno žena, a i od muškaraca smo dobili sjajne povratne informacije.

Story: Ovim ste se filmom okušali i kao scenaristica, a scenarij ste pisali gotovo 15 godina. Kako to da nikada niste odustali od pisanja? Zašto ste se iznova vraćali toj priči?

To je samo jedno dulje razdoblje. Nisam pisala cijelo to vrijeme. Počelo je kao razonoda, ali me stalno gurala neka unutrašnja potreba da ta priča iziđe. I nisam se smirila dok je nismo snimili.

Story: Budući da 15 godina nije kratko razdoblje, koliko se scenarij mijenjao tijekom godina? Je li ‘odrastao’ i razvijao se uz vas?

Naravno. Iako se inicijalna struktura nije previše mijenjala, dijalozi jesu, kao i unutarnja dinamika scena. Išla sam na nekoliko scenarističkih radionica pa je i to pomoglo.

Story: Je li bilo lakše glumiti lik koji ste sami stvorili? Je li prednost igrati ulogu koji nitko nije imao priliku nositi, za razliku od onih iz dramskih tekstova u kazališnim predstavama koji su već bili interpretirani?

Nije mi bilo teško, poznavala sam je jako dobro i glumila sam je s guštom. Nije mi teško glumiti ni kada netko drugi piše, bilo za film ili kazalište, dokle god me materijal zanima, provocira, motivira.

Story: Rekli ste da priča nije autobiografska, ali je osobna. U kojem smislu?

Usko je vezana uz moje odrastanje u Dalmaciji, obiteljske odnose i odnose prema ženama općenito. Bilo mi je važno ispričati tu priču.

Story: Ako ste scenarij počeli pisati prije 15 godina imajući na umu mjesto žena u hrvatskom društvu, patrijarhat i odnose unutar tradicionalne dalmatinske obitelji, znači li to da u cijelom tom razdoblju niste vidjeli da se situacija promijenila nabolje?

U Dalmaciji, istina, ne živim jako dugo i rijetko joj se vraćam. To svakako nije slučajno, nažalost, ali prema onome što vidim kada dođem te čemu svjedočim, i to ne samo u Dalmaciji, rekla bih da nije. I dalje mislim da su to za ženu jako uski okviri. Pritom, da se razumijemo, govorimo o urbanim sredinama, a pretpostavljam da u ruralnima svakako nije bolje. Poznajem žene čiji roditelji žive u dalmatinskom zaleđu i od svojih kćeri i dalje očekuju da se odreknu imovine u korist braće. Znam nekolicinu žena koje su to i napravile. Važno mi je da se o tome govori, piše, da se stvari imenuju, odnosno da se nazovu pravim imenom. Nedavno sam radila predstavu u Francuskoj te su kolegama iz Belgije i Nizozemske neke moje priče iz Dalmacije totalna znanstvena fantastika.

Story: Kod nas postoji stereotipno mišljenje da je žena neostvarena ako nema muža, djecu, skladan obiteljski život. Općenito djeca igraju veliku ulogu u tome je li uspjela u životu ili nije. Vi jeste majka, ali jeste li ikada osjetili da vas društvo manje cijeni zato što ste samohrana majka, odnosno jer se ne nalazite više u tradicionalnoj zajednici?

Osjetila sam da je iznimno važno jesam li u paru, i privatno i medijima, to je uvijek jedno od pitanja, a kako sam majka već gotovo 12 godina, to me nitko i ne pita, ali sam sigurna da bi me pitali planiram li ili želim li se realizirati kao majka da to kojim slučajem nisam. Objektivno, ne znam koliko društvo uopće može razumjeti ženu koja ne želi biti majka. To se kod nekih mojih prijateljica uvijek zasebno tematizira i često je fokus na toj reproduktivnoj ulozi. Ja sam glumica, bavim se javnim poslom i nisam doživjela da me društvo zbog toga manje cijeni, ali vjerujem da jako puno žena ima potpuno drukčije iskustvo.

Story: Film je premijerno prikazan na Motovun Film Festivalu iako je prvobitno premijeru trebao doživjeti na Pula Film Festivalu. Pula je zatim dobila novi datum. Kako je izgledalo to razdoblje i iščekivanja premijere?

Nismo se posebno nervirali. Vjerovali smo da će se sve posložiti, što se i ostvarilo.

Story: Kakva su iskustva iz prve ruke? Jeste li zadovoljni kako se sve odvilo?

Jako sam zadovoljna. Najsretnija sam što smo dobili Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film jer to je nagrada za sve nas. Divno smo radili svi zajedno, uživali smo na snimanju i zato mi je ta nagrada najdraža. Svi smo zaista puno radili na filmu i drago mi je što je ishod ovakav kakav jest. Zaista sam sretna.

Story: Film je nagrađen s čak šest Zlatnih Arena, a vama je pripala nagrada za najbolji scenarij. Zasigurno je bio odličan osjećaj primiti takvo priznanje...

Da, super je osjećaj. Ljudi me već znaju kao glumicu, ali ovo je nešto drugo i lijepo je dobiti takvu vrstu potvrde, pogotovo jer pišem nove stvari. Svakako je velika motivacija za dalje.

Story: Nakon nekoliko mjeseci pauze zbog epidemiološke situacije, ponovno vam je pretrpan poslovni raspored. Je li lijepo vratiti se na posao?

Da, jedva sam čekala da se raspored pretrpa. Volim raditi, multitasker sam, volim ljude, lockdown mi je bio grozan, osjećala sam se očajno, izbezumljeno. Jako sam sretna što sam se vratila na posao.

Story: Kako ste podnijeli tu cijelu situaciju? Bojite li se što će ponovno biti s angažmanima i hoće li se neki dugoročni planovi uopće moći realizirati?

Ne znam. Htjela bih da se stvari reguliraju tako da koliko-toliko možemo ponovno normalno funkcionirati. I dalje mi je cijela situacija nadrealna.

Story: Okušali ste se i u režiji filmom ‘Snjeguljica’. Koji je vaš idući korak? Imate li neostvarenih želja?

Nemam. Uvijek nekako idem ka njihovu ostvarenju, radim i to može potrajati dulje vrijeme. Voljela bih surađivati s nekim redateljicama, poput Andree Arnold, iako će se to teško dogoditi. Inače su kod mene stvari trenutačno dosta dobro posložene i sve ide nekim svojim lijepim tokom.

Story: Često smo mogli čuti da će ljudi iz pandemije izići kao bolje osobe, više će cijeniti ono što imaju, neće sve uzimati zdravo za gotovo... Mislite li da ima istine u tome ili je već sve palo u vodu i ljudi su se vratili starim navikama?

Ne znam. Nisam se naviknula na ovu situaciju i stalno moram razmišljati o njoj, i dalje mi je prvi instinkt da nekoga zagrlim, pružim ruku, zaboravim masku. Pritom zaista nastojim biti maksimalno odgovorna, ali postoji ono nešto u meni što jako voli kontakt, osmijeh, a to nešto teško se privikava na oprez pri dodiru, kao i na obavezu nošenja maske. Općenito mi je teško prihvatiti da je nešto poput dodira, zagrljaja, što je bazično lijepo i nužno, danas potencijalno smrtonosno.

Story: Možete li vi iz posljednjih šest mjeseci izvući neki ‘silver lining’? Primjerice, mogli ste više vremena provoditi s kćerkicom Mirej...

Ona bi na to rekla: “Mislim da smo previše zajedno.” I dalje voli provoditi vrijeme sa mnom, ali to sada ima rok trajanja. Super mi je to, ona ima svoje društvo, treninge, poprilično je samostalna. Ima svoj đir.

Story: Mirej se za maškare obukla u Gretu Thunberg. Ima li malo Grete u njoj? Je li zrela za djevojčicu svojih godina, mali borac za pravdu?

Ma, da. Jako. Baš ima istančan osjećaj za pravdu, jako je emotivna i empatična, ali i borbena. Sama je htjela za maškare biti Greta Thunberg, meni je to bilo odlično, a poslije se uspostavilo da većina djece u školi nije ni znala tko je ona. To me baš iznenadilo.

Story: Za kraj, uz majčinstvo i poslovne obaveze, pronalazite li vremena za ljubav?

Niti ja pronalazim vremena za ljubav niti ona za mene. Realno, jako je puno ljubavi u mom životu, da se razumijemo, ali što se partnerstva tiče, fokus je trenutačno drugdje.