Petar Ćiritović: 'Moj brak na daljinu odlično funkcionira'

Prvu veliku priliku za predstavljanje hrvatskoj publici glumcu Petru Ćiritoviću dao je producent Roman Majetić s kojim je početkom 2000-ih započeo uspješnu suradnju. Suradnju koja traje i danas, kada obojica rade na velikom projektu za srpsko tržište. Riječ je o seriji ‘Jugoslovenka’ koju Roman snima isključivo sa srpskim glumcima, uz jednu iznimku - Petra. Ovaj Zagrepčanin jedini je hrvatski glumac s ulogom u ovoj povijesnoj telenoveli o kojoj se, unatoč činjenici da se ne emitira na domaćim televizijama, naveliko pisalo i ovdje. Razlog tome je skandal koji je ovog ljeta izbio između produkcije i vlasnika vile na Hvaru u čijoj se nekretnini snimao dio serije. Kako je sve to doživjela ekipa na setu, otkrio nam je omiljeni televizijski negativac koji je za potrebe uloge u ovoj seriji morao svladati čak dva jezika i na gotovo šest mjeseci oprostiti se od supruge, diplomirane ekonomistkinje Lucije i sinova, osmogodišnjeg Krste i dvoipolgodišnjeg Jakše. Unatoč ideji da svaki mjesec posjećuje obitelj, kod kuće nije bio posljednjih mjesec dana zbog situacije s koronavirusom. Kako je pandemija utjecala na njihovu obitelj, ali i njegov posao, doznajte u nastavku…

Story: Prvi smo vas put na malim ekranima gledali 2006. u seriji ‘Obični ljudi’, čiji je producent bio Roman Majetić. Četrnaest godina poslije ponovno ste udružili snage u seriji ‘Jugoslovenka’, o kakvom je projektu ovaj put riječ?

Markiza Antoinea D’Avaryja, sina starog markiza D’Avaryja, osnivača francuske banke Société Générale. Francuzi su Srbima bili svojevrsni saveznici u tom ratu. Ponajprije su im pomagali financijski, ali taj je novac, naravno, imao cijenu. Formalno je moj lik vozač regenta Aleksandra, odnosno šef njegova osiguranja, a neformalno me na tu poziciju instalirala francuska tajna služba da sve nadgledam. To bi bila kao neka preteča bondovskim ulogama koje me nesmiljeno prate već 15 godina. On je tu da se brinem o njemu, ali i da ‘odradi’ puno barunica, princeza. Stvarno su zgodne sve glumice. Ima puno ljubavnih avantura.

Story: Kako ste se pripremali za ulogu, jeste li morali učiti francuski jezik?

Francuski igra veliku ulogu, a ja igram Francuza, naturaliziranog Srbina. Hrvat sam, a moram glumiti na srpskom i na francuskom jeziku. To nikada dosad nisam morao i zna biti zahtjevno. Tim više što stvarno imam puno scena i teksta, a želim da to zvuči prirodno. Ako već radim, onda radim kako spada. Francuski mi je bio˝iznimno važan jer sam i u osnovnoj i u srednjoj školi išao u francuski razred. Išao sam u jezičnu gimnaziju. Viki Perić-Hasanefendić, supruga Husa iz Parnog valjka, predavala mi je francuski i sada joj hvala na svemu što me naučila. Nije to lako. Primjerice, u ‘Crvenom mesecu’ u jednoj sceni morao sam govoriti njemački, a s tim jezikom nemam veze. To je teško jer prvo moraš naučiti kako se čita, a pritom ne znaš ni što to znači. Treba ti netko i prevesti. Ovo s francuskim ide dobro. Kažu da zvuči dobro, valjda i zvuči.

Story: Srpski jezik ste, pretpostavljam, lakše svladali?

Kaže mi ekipa da je super. Ljudi griješe u naglascima. Pa nije srpski jezik: “Jao bre, šta…”. To je najnormalniji ekavski govor, umjesto gdje kažeš gde i to je to. Držim se književnog naglaska u ekavici. Na kraju, u to vrijeme i nije bilo žargona, nisu ti vojni dužnosnici i kraljevska svita razgovarali na način: “Kaj ima, si bio sinoć vani?”, nego “Gospođice, vi se meni sviđate, jako vas želim poljubiti...”

Story: Ako se ne varam, jedini ste hrvatski glumac u seriji. Što je presudilo da baš vi i samo vi dobijete ulogu?

Da, apsolutno jedini, što iz tehnike što iz kreativnog odjela. Kasting je bio organiziran za srpske glumce, a ja sam ulogu dobio pozivom. Roman je jednom, dok sam još bio student, pozvao cijelu Akademiju na audiciju da nas ima u evidenciji. To zapravo i nije bio kasting, to je bilo nešto kao ‘dođite se pokazati, svi ćete odraditi jednu scenu da vas imamo u svojoj arhivi’. Tada sam prvi i posljednji put bio na audiciji. Ne samo kod njega. Jedanput me mama nagovorila da idem na audiciju za LG-jevu reklamu, i to na svjetskoj razini. Da izaberu mene za reklamu, ćelavog? Natjerala me, došao sam tamo, oni dečki, modeli, najljepši na svijetu… Naravno da nisam dobio ulogu. No kad je riječ o glumačkim ulogama, nisam išao na audicije.

Story: Glumili ste u gotovo svim Majetićevim serijama, i to glavne uloge, pa smo vas tako - osim u ‘Običnim ljudima’ - gledali i u ‘Uroti’, ‘Zakonu ljubavi’… Čini se da vam je jako sklon.

Prvu mi je ulogu dao dok nije znao tko sam, kao što sam rekao - pozvao je cijelu Akademiju da nas ima u svojoj evidenciji i odabrao je mene za ‘Urotu’. Roman je čovjek koji ponajprije cijeni rad i kvalitetu onoga što mu se pruža. Mislim da sam uvijek nekako to ispunjavao na najvišoj mogućoj razini. Naravno da smo se tijekom svih tih godina i sprijateljili. Puno je to godina. Svi odnosi na tako dugi rok imaju vrhunce, ali i niže točke, a očito činjenica da je on trenutačno u drugoj zemlji i da je jedino mene pozvao da i ondje radim za njega govori sama za sebe. Ne mogu reći da je to zato što sam super glumac ili zato što me on privatno jako voli, ali vjerojatno ima svoje razloge. Trebalo bi pitati njega zašto mene.

Story: Koliko ste se vi i Roman promijenili u ovih 14 godina, kako je izgledala vaša suradnja tada, a kako danas?

Da, ta suradnja traje već 14 godina uz jednu dulju stanku iz određenih razloga. Kada je ponovno pokrenuo produkciju u Srbiji, snimao je ‘Crveni mesec’, svojevrsnu prethodnicu ove serije. Javio mi se s jednom zgodnom ulogom stvarnog lika koji je bio šef tajne službe Austro-Ugarske Monarhije, pukovnik Redl, kojeg je u filmu Istvána Szabe igrao Klaus Maria Brandauer, a Romanu je ta uloga posebno draga. Zvao me jer je želio da je ja odigram, učinio sam to i tada mi je rekao da će snimati svojevrsni povijesni slijed događaja. Nakon toga mi se javio za jednu od dvije glavne uloge u ovoj seriji. Da, ta suradnja dugo traje. Zajedno smo snimili pet serija.

Story: Prvi dio ove serije snimao se u Hrvatskoj, točnije na Hvaru. Majetić je prije ljeta najavio kako u trenutku kad su prognoze za ovogodišnju turističku sezonu krajnje pesimistične vaš dolazak na Hvar može biti od velike koristi u smislu promocije turizma. No zapravo se dogodilo suprotno, veliki skandal i optužbe vlasnika vile u kojoj se serija snimala da ste ondje ilegalno… Kako je to izgledalo vama glumcima, je li se itko osjećao nelagodno ili nepoželjno?

Romanova je ideja bila da se ide u Grčku. Bilo je to doba korone, još se nije znalo što će biti pa sam predložio Hvar umjesto toga. Mislio sam da je mnogo bolje biti među svojima gdje se, ako ti nešto zatreba u pola tri ujutro, bolnica ili slično, imaš kome obratiti. Prihvatio je i na kraju smo išli na Hvar. Bilo nam je predivno. Odlično je dobiti projekt koji od početka srpnja do početka kolovoza snimaš na Hvaru. Bilo nam je stvarno lijepo. Hvar je ponajprije turističko mjesto i nisu to prvi Srbi koji su došli na Hvar, pogotovo ovako poslovno. I bilo im je svima lijepo. Nitko nije doživio ni najmanju neugodnost, ni s jedne strane - ni Srbi od Hrvata ni Hrvati od Srba. Nije se dogodio nijedan slučaj korone pa je snimanje stvarno prošlo super.

Story: Ostatak serije snimate u Beogradu, koliko ćete izbivati iz Hrvatske?

Tu sam već nešto više od mjesec dana, a ostajem do daljnjega. Pretpostavljam još četiri mjeseca…

Story: Krajem listopada supruga Lucia i vi trebali ste proslaviti osmu godišnjicu braka. Jeste li propustili i taj dan?

Situacija s koronom sve je jako zakomplicirala. Već sam se tri puta testirao jer sam toliko u posljednjih mjesec i pol dana ulazio u Beograd. A Hrvati više bez testa ne mogu ući u Srbiju. Svaku drugu subotu imamo slobodnu, a u petak ne mogu krenuti poslije posla jer sam preumoran. Morao bih krenuti u subotu ujutro i direktno se uputiti na HZJZ, testirati se, biti 24 sata kod kuće, čekati rezultate testa i u nedjelju navečer krenuti u Beograd. Test je 100 eura, 50 eura je cestarina, 150 eura je gorivo… Potrošim 300 eura da bih bio kod kuće 24 sata. U redu, ali za tako malo vremena… Čekam da mi se spoje tri, četiri slobodna dana pa da mogu otići na dulje i družiti se s njima. Krsto ide u školu, Jakša je s dadiljom, Lucija radi… Dođeš kući i sam si. Ali s Hvara smo se vratili oko 10. kolovoza i mjesec dana sam 24 sata na dan bio s klincima i sa ženom. Naš je posao specifičan kad je riječ o radnom vremenu.

Story: Kako funkcionira brak na daljinu?

Odlično. Naviknuli smo se. Nije ovo moje prvo izbivanje. Možda prvo ovako dugačko, ali računam da ću uspjeti jednom mjesečno dolaziti kući.

Story: U kojim trenucima osobito nedostajete sinovima?

Dosta je velika razlika između njih dvojice, šest godina, i svaki ima svoja očekivanja. Krsto je sad drugi razred, ozbiljan je nogometaš, ima neke svoje potrebe i dani su mu poprilično ispunjeni. Ima treninge četiri puta tjedno, jedanput tjedno igra tenis s trenerom, škola… Navečer prije spavanja ulovi ih sjeta, ali ništa strašno. Recimo, ja sam dijete pomorca, većinu sam života proveo bez oca, i to u doba kada nije bilo mobitela, maila i videopoziva. Kad te tata nazove svakih 10, 15 dana, i to na pet minuta preko satelita na kućni telefon, linija je morala biti slobodna. Inače pišeš pismo, tata tebi napiše… A ovo sad… Slažem se da ništa ne može zamijeniti fizičku prisutnost, ali definitivno je lakše. Kad staviš video pa se svi zezamo, kreveljimo i ljubimo preko interneta, lakše je. Imaš osjećaj prisutnosti, u toku si sa svime, “tu sam pao, imam krastu”, pa ti odmah stiže fotka… Kome sam ja s pet godina mogao poslati fotku svoje kraste? Tako da tehnologija ima i dobre strane. Naravno da je i meni i njima ponekad teško, ali prihvatiš da je to sad tako, tata radi… Iako su i snimanja u Hrvatskoj po 12 sati, što nije naša izmišljotina, tako radi i Hollywood, opet nema puno kontakta jer kad se vratiš s posla, oni već idu spavati.

Story: Umjetnici su već nekoliko puta isticali koliko je pandemija negativno utjecala na ovu profesiju. Jeste li i vi imali isti problem? Što ste radili u razdoblju dok vas nismo gledali na malim ekranima?

Produkcija u Hrvatskoj nikad nije bila na ovakvom dnu. Nekakav je dojam da se nešto radi, ali ne radi se ništa. U Srbiji se trenutačno snima oko 16 serija, a to je samo dva puta veća zemlja. I to govori o tome koliko se kod nas malo toga radi. U proljeće sam počeo snimati Rukavinin sitcom ‘Blago nama’ i krenuo na probe za Brešanov ‘Dnevnik velikog Perice’, no pogrešno su mi ‘servirali’ termine. U Srbiji su se složili da mogu raditi paralelno, i tu i tamo, odgovarali su im početni termini izostanaka i već sam bio u kostimu s perikom, ali zbog potresa su bili prisiljeni tražiti promjenu lokacije pa su dobili zgradu za snimanje samo onih datuma koji su se kosili s terminima snimanja u Beogradu. Zbog toga sam se našao u poziciji da moram birati, a između male uloge u seriji od četiri epizode i glavne uloge u seriji od 140 epizoda odabrao sam ovo drugo. A i dugo sam želio nešto raditi u Srbiji jer imam osjećaj da je u mojoj karijeri vrijeme za nešto novo. Ovo mi je 17. serija, u većini njih igrao sam glavnu ulogu i poželio sam istražiti nove horizonte. I ostvarilo mi se što sam htio. Ne krivim nikoga, stvarno sam se naigrao na domaćim televizijama, nije me nedostajalo. Kada sad nekog pitaš koja je trenutačno super hrvatska serija, nitko ne zna jer je nema. Posljednja koju smo gledali u tom formatu bila je ‘Larin izbor’, možda još koja poslije, ali ne mogu se sjetiti. Ajde da se snimaju super serije, a tebe nema pa kažeš - baš mi je krivo. No činjenica je da sam tu i da neprestano igram, samo što ljudi sve teže pamte neke serije jer ih nema. Imaš ‘Crno-bijeli svijet’ i ‘Novine’, ali to nisu serije za mase nego za probranu publiku.

Story: Poznato je da uz diplomu Akademije dramske umjetnosti imate i onu Ekonomskog fakulteta. Skuplja li još prašinu ili je ipak planirate iskoristiti u budućnosti?

Ispravak, ekonomija poduzetništva. Ona mi je u životu koristila da se bolje znam postaviti u pregovorima o ugovorima koji se u našem poslu stalno potpisuju, ali po vokaciji sam glumac i to ću i ostati. A evidentno je da me još žele. Ne živciram se zbog svega toga. Nema ni u Hollywoodu desetine i desetine glumaca koji stalno snimaju odlične filmove. Daniel Day‑Lewis, čovjek koji je dobio tri Oscara, snimi film valjda svakih deset godina, pokupi nagradu i ode doma. Ne želim da se ovo pogrešno shvati, ne uspoređujem se niti mislim da sam glumac te kategorije, niti uspoređujem tržišta, ali kod nas ljudi imaju osjećaj da moraš stalno biti prisutan. Nisam zvijezda, ne želim biti javna osoba, niti želim da vi stalno znate za mene. Ja sam glumac, a na glumcu je da glumi, a ne da bude prisutan, jer prisutnost sama po sebi ne znači ništa. Onog časa kad netko treba usluge glumca mog kalibra, zove me. Zovu me zapravo neprestano, netko s glupom idejom, netko nema novca, netko s kim se kose termini. Puno toga mi glumci odbijemo ili ne uspijemo dogovoriti. Glumački posao je čekanje. Stalno nešto čekaš, čekaš da dođe vozač po tebe, čekaš svoj red u šminki, čekaš u garderobi, čekaš svoj red na scenu, čekaš da dođu rekviziti, čekaš partnericu jer ne može zapamtiti tekst, čekaš vozača da te odveze kući… Stalno nešto čekaš. Tako je i s ulogama. Za dobroga glumca uvijek će se naći mjesta, a moraju doći i mladi ljudi. Nemam tu vrstu samoživosti da samo ja nešto moram, što je možda neobično za mene. Pa da netko drugi nije otpao, ne bih ni ja počeo raditi.

Story: Vi ste prvi u svojoj obitelji koji se bavi glumom. Što je s vašim sinovima, jesu li naslijedili vaše glumačke gene?

Jakša ima dvije i pol godine i trenutačno svira usnu harmoniku. Nemam predrasuda i teorija da bi netko trebao nešto biti. Zvuči kao floskula, ali htio bih da budu sretni. No treba i raditi u životu, a mislim da jedino možeš uspjeti ako uživaš u onome što radiš. Makar u početku, poslije to možeš i zamrziti kada ti je već puna kapa svega. Volio bih da rade nešto iz ljubavi. A hoće li biti glumci… Nekidan sam pročitao rečenicu Marlona Branda: “Gluma je najljepši i najdivniji posao na kugli zemaljskoj ako si dobar glumac. Ako si loš glumac, gora je od najgore kožne bolesti”. Složio bih se s njim, ali bih dopunio “ako već vidiš da ti je kao da imaš najgoru kožnu bolest, mijenjaj”. Smatram da nikad nije kasno, ako ne ide - ne ide.

Story: Nedavno ste napunili 42 godine. U 30-ima ste napravili veliki životni zaokret, prestali ste piti i pušiti te zasnovali obitelji. Hoće li biti nekih velikih promjena i u 40-ima?

Ponovno ću početi piti i pušiti. Evo, sa suprugom sam pokrenuo lijepu turističku priču u Rovinju. Kupili smo mobilne kuće najviše kategorije i krenuli smo u turizam.

Story: Ovo je najgora godina za početak bavljenja turizmom, ali nadam se da posao dobro ide...

I ovakva kakva je bila pokrila nam je troškove. Što je odlično za prvu godinu. Uz to su i žena i klinci i bake i dide mjesec dana proveli na moru besplatno, što također treba staviti u matematičku jednadžbu troškova. Tu priču planiram širiti. Zasad imamo dvije kuće, namjeravam ih kupiti još. Angažiran sam oko toga. Vratio sam se i u tenis, igram ga četiri puta tjedno. Bavim se i djecom. Samo neka ostane ovako i meni dobro. Još da prođe korona...