Iako je danas velika svjetska teniska zvijezda, Mario Ančić za svoje je Splićane ostao njihovo dite, momak kojeg krase jak moral i dalmatinski dišpet na svim teniskim turnirima. Skro­man, samozatajan i ljubazan mladić, kojeg njegovi sugrađani od milja zovu Super Mario, posljednjih tjedana beskrajno uživa u svojem rodnom g­r­a­du. Naime, zbog mononukleoze, koja je Ančiću dijagnosticirana prije dvije i pol godi­ne, 25-godišnji tenisač odlučio se nakratko ra­s­tati od turnira te povratiti snagu na omiljenom otoku Hvaru i u svome Splitu. Između dva trenin­ga, stigao je na terasu splitskog hotela Park. Izvrsno raspoložen. A kad je čuo za našu humanit­a­rnu akciju kojom se prikuplja novac za obnovu Doma za nezbrinutu djecu iz Slavon­skog Broda, bez puno razmišljan­j­a pristao je na intervju. O Ančićevim te­n­iskim uspjesima sve se zna. Kao i o tome da je prošle godine diplomirao na splitskom Pravnom fakultetu te tako dokazao da se zbog vrhunskog s­p­o­r­ta ne mora zapostaviti obrazo­vanje, da obožava filmove ‘Kum’ i ‘Časne ljude’, da prezire laž i dvoličn­o­st, ali i da ludo voli dvije godine mlađu djevojku Doris Goleš, studenticu Farmaceut­sko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu, s kojom je u vezi nešto manje od tri godine. Ipak, na pitanja o zagonetnoj crnki, koja ga nerijetko prati na turnirima i koja je njegova splitska susjeda, inače raspoložen za razgovor Mario, najradije odgovara smiješkom.

Story: Nedavno je u medijima objavljeno da s­te zbog posljedica mononukleoze otkazali turnire, da trenirate na Hva­ru. Što se točno dogodilo? Da bi vam odgovorio na to pi­tan­j­e, moram se prisjetiti početka 2007. Točnije veljače te godine, kada smo i­g­rali Davis Cup. Tije­kom cijelog me­č­­a bio sam bolestan i premda sam se osjećao loše, odlučio sam igrati jer smo Ivan Ljubičić i ja bili u dobroj k­o­ndiciji i jako smo željeli pobijediti i donijeti osjećaj radosti u Hrvatsku. No bilo mi je jako loše, čak sam i krv p­l­juvao, te sam odmah nakon meča otišao u bolnicu. Liječnici su mi dijagnosticirali mononukleozu i tada je počela moja borba s tom bolešću. U tom sam razdoblju, pa do dana današnjeg, vrlo malo igrao, više sam otkazivao važnije nastupe. Posljedice se osjete i danas. Bio sam u Harvardu u bolnici na pretragama i preporučili su mi da se pazim, da radim rezove, a pogotovo da pokušam izbjegavati dugačke letove. No zadovoljan sam, vjerujem u sve i u to da ću se moći vratiti i nastaviti ondje gdje sam stao.
Story: Poznato je da profesionalni sportaši često obolijevaju od te bolesti... Što mislite zašto je tomu tako? Mislim da je to najbolje pitati liječnike. Svaki čovjek ima to u tijelu, ali profesionalnim je spor­tašima tijelo izloženo jakim stresovima i u jednom je trenutku došlo do pada imuniteta. A t­ada je bolest nemoguće izbjeći. Story: Što vam je tijekom liječenja najviše prolazilo kroz glavu? Nije bilo lako, pogotovo zato što sam znao da sam u naponu snage, a morao sam se suočiti s činjen­i­c­om da neko vrijeme neću biti prisutan na teniskim terenima. Kroz sport sam naučio da se za sve treba boriti i da neprestano treba gurati naprijed jer sutra je novi dan. Prihvatio sam svoje stanje i okrenuo se fakultetu. Priznajem, to mi je dosta pomoglo i tek sam tada shvatio da je sportska karijera klimava i da se lako može prekinuti. Shvatio sam važnost školovanja. Story: Jeste li možda pomislili da je upitan nastavak vaše sportske karijere? Upravo suprotno. Od početka sam bio maksimalno pozitivan. Silno sam želio biti još bolji kada se vratim na teniske terene. Imao sam jasan cilj u glavi - povratak! To me nosilo, davalo mi snagu.... Story: Tko vam je u to vrijeme bio najveća podrška? Obitelj i najbliža rodbina. Ugodno me iznenadilo što mi se javilo dosta ljudi iz svijeta tenisa; i te­nisači i organizatori. Imao sam veliku podršku, svi su zvali, pitali kako se osjećam i željeli mi brz oporavak. Story: Kako se pripremate za meč? Imate li neke posebne rituale? Nemam posebne rituale. Ponekad slušam glazbu, čitam knjigu ili gledam neki meč. Story: Jeste li praznovjerni? Nisam. I nemam neke određene ritule prije teniskog meča. Story: Gledajući vas dok igrate, primjećuje se da ste vrlo temperamentni. Jeste li takvi i privatno ili samo na terenu? Dok sam bio mlađi, bio sam nervozan, ali s vremenom i ulaskom u neke profesionalne vode shvatio sam da mi je to zapravo kontrapro­duktivno. Dalmatinski temperament i dalje je u meni, ali ga pokušavam usmjeriti na pozitivne stvari. Story: Koji vam je najljepši trenutak u životu, a koji biste željeli zaboraviti? Svakako mi je najljepši osvajanje Davis Cupa, a najružniji mi je svaki put kada nisam mogao igrati. Story: Koju pobjedu priželjkujete? Cilj mi je vratiti se ondje gdje sam bio, dakle, u top-deset igrača svijeta. Ipak sam četvrti Splićanin koji se na­šao u tom ekskluzivnom društvu i važno mi je da nastav­i­m tradiciju i da ucrtam Split na toj m­api svijeta. Story: Jedan ste od rijetkih sportaša koji se mogu pohvaliti i diplomom s p­ravnog fakulteta. Je li bilo teško u­s­k­l­aditi te dvije ljubavi? Nije bilo lako i trebala je straho­vi­ta organiza­cija. Svaki slobodni tre­nutak koristio sam za učenje i pripremanje ispita. Ljudi su mi govorili da će mi s vremenom diploma sve više značiti. I imali su pravo. Za­dovoljan sam što sam završio fakultet. Bila mi je iznimna čast što sam nedavno bio pozvan da održim predavanje studentima na Harvardu. Story: Gdje se vidite u budućnosti, u tre­nut­ku kada se odlučite prestati profesionalno ba­viti tenisom? Planirate li se baviti pravom? Teško je to sada govoriti. Nadam se da ću još dugo igrati tenis, ali definitivno se treba prip­remiti i na život nakon tenisa. Ali sada mi je teško reći koji će to segment biti. Puno toga me zanima, vidjet ćemo. Story: Već ste dvije godine u vezi sa sugrađankom Doris Goleš. Kako ona podnosi vaša česta izbivanja? Dugo smo zajedno tako da je svjesna moje profesije i toga da moja ljub­a­v prema tenisu sa sobom nosi i posljedicu čestih putovanja. Story: Prati li vas Doris na svak­o­m­ turniru? Ne, zato što studira farmaciju u Zagrebu pa ima dosta obveza, ali dođe kad može. Story: Tko je kome prvi prišao? A što mislite? Pa naravno da sam to bio ja. Story: Koje su, prema vašem mišljenju, najbolje godine za ulazak u brak? Ne znam kad će se to do­g­oditi. Story: Vjerujete li u brak? Vjerujem, tako sam odgojen. Pre­ma vlastitom primjeru znam kako su nas roditelji odgajali i koliko su se davali za nas. Oni su mi životni uzor. Nas troje djece bavili smo se sportom, a oni su maksimalno bili uz nas i uistinu im nije bilo lako. Story: Biste li voljeli da se vaša djeca bave tenisom? Što biste im u tom slučaju sa­v­j­e­t­o­v­a­l­­­i? Volio bih da mi se djeca bave sportom jer smatram da to pomaže u odgoju. Steknu neku fizičku aktivnost, upoznaju nove ljude. Ako to budu željeli, podržat ću ih u tome. No sami će odlučiti žele li se baviti sportom. Story: Što je najčešće razlog sitnih razmirica u vezi i tko prvi popušta u takvim slučajevima? Hm... Dosta sam tvrdoglav tako da... A i Ovan sam u horoskopu... Story: Pristajete li na kompromise? Bilo kakav odnos s nekim kompromis je bez obzira na sve. Nikad nije sve crno ili bij­e­l­o. Sve je stvar dogovora. Story: Jeste li romantični? Pa svatko ima neku svoju r­o­m­antičnu stranu, a mislim da ja jesam. Story: Držite li do datuma, godišnjica, obljetnica? To mi je jedna od loših strana. Puno putuješ, trudiš se za­pamtiti sve i čestitati rođendane, ali poneki se propust do­go­di i najboljima. Story: Jeste li tradicionalni? Držim do obitelji. Tradicio­nalan sam, tako s­a­m odgojen. Poštujem svakoga, ali imam ne­k­e vizije kako bih uredio svoj brak. Story: Što vas vodi kroz život; emocije ili 
razum? Kada je riječ o važnim životnim odlukama, donosim ih na temelju razuma. Dobro promis­lim o njima. Ne kaže se u­z­alud - bolje prespavati noć pa onda donijeti odluku. Story: Biste li oprostili prevaru? Ne bih. Story: Biste li zbog obitelji žrtvovali karijeru? Obitelj mi je uvijek na prvome mjestu i radi nje bih žrtvovao posao. Story: Koji su vam hobiji? Volim putovati, čitati, jedriti, istraživati... Story: Kako provodite slobodno vrijeme? S obitelji, djevojkom i prijateljima. Većinom u društvu najbližih. Story: Koja je vaša najveća mana, a koja 
vrlina? U oba slučaja to je tvrdoglavost

Razgovarala Marija Vranješ Snimio Dražen Kokorić Zahvaljujemo hotelu Park u Splitu