Čujte, svaki bi čovjek htio što dulje živjeti, a priznanje za životno djelo obično dođe sa završnim računom. Ipak, dobiti takvu nagradu u devetom desetljeću života znači da je žiri dugo razmišljao. Zafrkavam se i kažem da je došla prerano. Volio bih da je tako pa da i za deset godina dajem intervju, kada budem imao 90, a to je tek za osam godina. Malo sam usamljen jer je puno mojih dragih kolega otišlo. Neke nagrade sam već doživio, ali sam, sve u svemu, zadovoljan - rekao nam je u velikom razgovoru neponovljivi Špiro Guberina 2014. godine, nakon što mu je uručena nagrada Hrvatskoga glumišta za životno djelo.
Glumački velikan napustio nas je u 88. godini u domu za starije i nemoćne u Zagrebu. Iako je ostavio prazninu u srcima svih kojih su ga poznavali i voljeli, tješi njegova bogata umjetnička ostavština, ono nešto što je davao velikoj paleti likova koje igrao, a zauvijek će ostati dio naše glumačke antologije. Rođen 1. ožujka 1933. u Šibeniku, gdje je u gimnaziji počeo nastupati u komedijama i operetama u Narodnom kazalištu. Godine 1952. u Zagrebu je upisao Građevinski fakultet, potom matematiku i fiziku na Prirodoslovno-matematičkom, a 1954. glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost u klasi Branka Gavelle. Diplomirao je 1970. godine. U zagrebačkom HNK prvi je put nastupio 1957. u Brechtovu ‘Kavkaskom krugu kredom’ igrajući Susjeda, a sljedeće godine postao je stalni član ansambla. Igrao je i u splitskom, dubrovačkom te osječkom kazalištu. Šira publika genijalnoga glumca ne zaboravlja zbog uloga Strikana u ‘Velom mistu’, Divca u ‘Prosjacima i sinovim’, Očenašeka u ‘Dnevniku Očenašeka’, Mate u ‘Jelenku’ te Špire Špule u ‘Zlatnoj niti’. Bio je prijatelj Vjekoslavu Majeru i Ranku Marinkoviću koji je o Špiri rekao da ga je proslavio igrajući njegove uloge. U našem intervjuu glumački velikan pričao nam je o prvom susretu s Brankom Gavellom.
- Zanimljivo je da sam Akademiju upisao iz prve. Na prvom nastupu pred profesorima nisam briljirao, malo sam se izgubio. Gavella me prihvatio sa simpatijama i pozvao me u svoju sobu da me utješi. Pitao me: ‘Mali, je li ti još nešto studiraš?’ Odgovorio sam matematiku i fiziku. Gavella mi je savjetovao da to nastavim jer me oni ionako ne mogu izbaciti s Akademije. O čemu je bila riječ? Nije bilo riječi koju nisam mogao izgovoriti, ali sam pričao, kako bi Dalmatinci rekli, na refule. To je uvijek tako kad nemaš formiranu misao. Gavella se jako bavio govorom, odnosom tijela i govora, pa je znao da sam u grču zbog govora. Zbog toga sam mu bio dobar štof za proučavanje. Tada su mi znali reći da je za moj upis na Akademiju bio presudan glas podvornika Ćićmira koji je bio iz Šibenika. On je profesorima stalno govorio da me uzmu jer sam talentiran - ispričao nam je osnivač Malog hrvatskog teatra Kiklop 1997. godine. Za sebe je govorio da je doktor ljudske duše.
- Mislim da sam oraspoložio ljude. Kad šetam i sretnem smetlare, uvijek mi se jave jer sam ja kao njihov. Nekidan mi je jedan darovao vunenu kapu kad je zahladnjelo. Inzistirao je da je uzmem. Nadam se da sam ljudima malo otjerao brige. I da ovaj moj posao nije bio uzaludan - rekla je legenda puna južnjačkog duha. Otkrio nam je da bi volio što više vremena provoditi u rodnoj Jadriji i Šibeniku, a poteškoće s depresijom sagledao je živopisno, uz sjetan humor, onako kako to rade posebni ljudi.
- Čim sam okupan suncem i blizu mora, odlično se osjećam. Kad bih imao puno novca, išao bih samo ondje gdje je stalno ljeto. Vrag mi ne da mira pa ću opet spomenuti depresiju. Na moru nikad nisam depresivan, ako mi se i dogodi, onda je to zimi. Kad zimi dođem u Šibenik, vidim da se moji umirovljenici sastaju u kavani blizu kazališta. Ondje sjede, toplo im je, gledaju prolaznike i ogovaraju ih. Padaju komentari: “Ovoga je žena ostavila, ovaj ima ljubavnicu, onaj je prešao iz ove stranke u onu.” Svaki dan isto. Stariji su ljudi, ne treba im zamjeriti, nemaju drugog posla. Zato je meni draže s mlađima. Prije dvije, tri godine grupici stranaca turistički je vodič pokazivao Šibenik. Slučajno sam prolazio, a gospođa koja je vodila strance rekla im je na engleskom da sam jedan od najstarijih hrvatskih glumaca. Pomislio sam: “Ajme, sad će i mene pokazivati kao starinu.” Turisti su mi počeli pljeskati, a ja sam se zamislio, pa nemam valjda godina kao i šibenska katedrala - našalio se Špiro. Za kraj nam je dao recept za sretniji život:
- ‘Zapivaj pismu kad mori te tuga.’ Znam da je datum moga odlaska zapisan pa ovo vrijeme želim provesti što ljepše i bezbrižnije. Još mi se događaju lijepe stvari. Važno je veseliti se u životu i izbjegavati depresivna društva.