U 2019. godini izabrana je za najbolju rukometašicu Hrvatske, a iako zbog ozljede nije mogla nastupiti na nedavno završenom ženskom Europskom prvenstvu u rukometu održanom u Danskoj, 26-godišnja Splićanka Ivana Kapitanović svojom je pozitivnom energijom i riječima podrške bila još jedan igrač u borbi za broncu - fantastičnom i dosad najvećem uspjehu hrvatskog ženskog rukometa. Stoga je za Story ispričala sve od prvotne agonije zbog ozljede koja ju je primorala da propusti natjecanje, preko cijelog svog sportskog puta do skrivenih talenata i tipične ženske radosti.
- S obzirom na to da sam se ozlijedila i imala operaciju početkom studenoga, bila sam svjesna da je za mene nastup na Europskom prvenstvu završen, kao i svi oni klupski. Tijelo je reklo ‘stop’ na jako bolan i težak način, a glava je to, nažalost, trebala prihvatiti. Pomirila sam se s tim pa su i moji ciljevi postali drukčiji. Teško mi je bilo gledati natjecanje na televiziji, i to ne zato što nisam mogla igrati, s tim sam se davno pomirila, nego više zato što nisam s curama - prvo je što nam je ispričala zgodna Dalmatinka, aktualna vratarka francuskog Metza. Osvrnula se i na ozbiljnu ozljedu.
- Koljeno. Puklo mi je tijekom jedne utakmice u Metzu, i to prednji i zadnji križni ligamenti lijevog koljena te potkoljenična kost. To je teška ozljeda pa zahtijeva i dug oporavak. Trenutačno sam u fazi usavršavanja hodanja. Dug je put još ispred mene, ali okružena sam odličnim ljudima i velikim stručnjacima. Vjerujem da će sve proći brzo i u najboljem redu - pozitivna je vrhunska sportašica, koja je vjerovala u svoje cure iz reprezentacije.
- Netom prije njihova odlaska rekla sam majci, koja je sa mnom bila u Metzu nakon moje operacije, da će osvojiti odličje. I evo ih! Vratile su se brončane - oduševljeno otkriva. Pogotovo zato što su mnogi smatrali da će se naše rukometašice ‘samo prošetati’ po Danskoj - bez većeg rezultata.
- Bile su autsajderice, istina. U očima medija, svih ljudi, čak i rukometnih stručnjaka. Imale smo jako loše rezultate na posljednja dva europska prvenstva, nismo imale ni razloga biti favoriti. To je nekad bila naša realnost, bez obzira na to što sam zajedno s tim curama smatrala da vrijedimo više. To je trebalo dokazati. Trebalo je pokazati da zaista vrijedimo i da zaslužujemo mjesto pod zvjezdanim nebom. Čak i nakon pobjeda velikih ekipa, u očima nekih ostat ćemo autsajderi i slučajnost - iskrena je.
- Nitko me nije posebno oduševio. Sve te cure dobro poznajem. Vjerujte mi jako dobro. Ponajprije ih kao osobe, a naravno i kao sportašice - njihove kapacitete i mogućnosti. Ali jedno me oduševilo - zajedništvo! Jako sam ponosna na to. Gradile smo temelje dobre klape i ekipe, godinama u jako teškim situacijama, kroz poraze i ozljede. I nije lako to zajedništvo održati kad ne ide onako kako bismo htjeli, kad nam rezultat ne ide na ruku. No u takvim se situacijama stvorio jak, čvrst, neuništiv temelj. Smatram da nam je to najveća snaga i da je trebamo njegovati. U mojim očima to je recept za uspjeh. Tim, ne pojedinac - ističe Ivana. Dotaknula se i prijateljstva s Ćamilom Mičijević koja nas je oduševila igrom kao brončana rukometašica.
- Moje prijateljstvo s Ćamilom datira još iz vremena mladih kategorija. Davno je to bilo, jedno ljeto prije nekog prvenstva, čak se ne mogu sjetiti ni kojeg, ni kada. Znam da su cure bile na pripremama s reprezentacijom, ja na pripremama s ekipom Podravke, ali priključila sam se reprezentaciji netom prije odlaska na prvenstvo. Ćamila je dotad osvojila srca ekipe, ali ja sam je trebala tek upoznati. Volimo se prisjetiti tih dana jer na jedno pitanje imamo različite odgovore. Naime, tijekom jednog druženja zamolila sam je da mi doda laptop koji je bio kod nje. Ona je odmah rekla: “Evo, izvini, izvini.” Odgovorila sam joj da ju je strah, a ona mi tvrdi da su u pitanju bili sramežljivost i poštovanje. Nikad nećemo doznati. Jednostavno, druženja su se nastavila u mladim uzrastima reprezentacije, poslije i privatno - ispričala je ova sjajna cura, koja je svoje igračice i prijateljice dočekala na zagrebačkom aerodromu.
- Sakrili su me, gledala sam ih na maloj kameri kako ulaze u zračnu luku. Već tada nisam mogla suspregnuti suze. Dali su mi mikrofon i rekli da moram pričati. Jedva sam izgovorila nekoliko riječi: ‘Hvala što ste ostvarili moje, vaše i naše snove’ i briznula u plač. Bile su to suze sreće i ponosa. Mislim da su cure sve shvatile. Nisam poznata kao emotivna osoba ili netko tko pokazuje emocije. A suze u očima svih ostalih bile su odgovori na nepostavljeno pitanje. I naravno, bronca oko vrata! Poslije sam im govorila da nisu normalne, da su glupe, što mi rade. Rekla sam im i da ne smijemo stati i da nećemo prestati osvajati. Dalmatinka sam i znate kakvi smo s dišpetom? To je jako izražena karakteristika, valjda se rodimo s njom ili nas tako odgoje. Ne znam. Kod mene ne postoji ne mogu. Mogu i pokazat ću koliko bolje zapravo mogu - objasnila je svoje najjače oružje ako je itko podcijeni.
Govorila nam je i kako je deset godina igrala u Podravki, klubu kojem je zahvalna što joj je omogućio da se okuša u profesionalnim vodama. Kako kaže, ondje je provela prekrasne trenutke, upoznala odlične ljude i velike sportaše te se od razigrane djevojčice pretvorila u čvrstu i samostalnu djevojku.
Rukomet je bio sport koji nisam voljela, nisam ga mogla ni gledati na televiziji
- Moja rukometna priča počela je neobično. Rukomet je bio sport koji nisam voljela, nisam ga mogla ni gledati na televiziji. Sa mnom je u osnovnu školu išla moja sestrična koja je trenirala rukomet. Pozvala me je da je gledam na jednom treningu. Svidjelo mi se jer sam vidjela da se cure zabavljaju, uživaju, ali i predano obavljaju postavljene zadatke. Na drugom treningu malo sam se priključila i, eto, to je preraslo u veliku ljubav. Ljubav i bol u isto vrijeme - kaže ova duhovita sportašica koja je sa samo 13 godina zaigrala u Podravki, a odluku o profesionalnom rukometu donijela je samostalno i zahvalna je roditeljima na podršci.
- Nikad se nisam puno premišljala želim li ovo ili ono. Nisam imala dvojbi. Imala sam trenutke kada sam se pitala vrijedi li tolika žrtva jer od bezbrižnog djeteta do profesionalnog sportaša jako je velika promjena. Danas sam sretna što se upornost isplatila i što, koliko god bilo teško, nisam odustala - istaknula je. Opisala nam je i svoje dane u francuskom klubu.
- U Metzu sam već tri godine i jako mi je lijepo. Ekipa je odlična, u samom je europskom vrhu i dugogodišnji je osvajač francuskog prvenstva. Inače imam jako malo slobodnog vremena. Tempo je naporan, utakmice su svaka tri dana uz velik broj treninga. Ako imam više slobodnih dana, pokušavam otići u Split, a ako je to samo jedan dan, uglavnom spavam (jako volim spavati), odem u šoping, restoran ili jednostavno pokušavam obaviti ono što ne stignem kad sam na putovanjima - kaže.
- Božićne blagdane uvijek provodim s obitelji i prijateljima. Sve kod kuće volim! Nedostaju mi more, sunce, način života, sve mi fali… Zapravo mislim da nisam otišla, proputovala sam i živjela na drugim mjestima, a nisam shvaćala što imamo i koliko je to zaista lijepo - govori o rodnom kraju.
Tijekom prvenstva pokazala je još jedan talent - pisala je kolumne objavljene na domaćim portalima, a u njima se vidi i njezina duhovitost.
- Nikad nisam ni znala ni mislila, a ne mislim ni sad, da sam talentirana za pisanje. Nekako se osjećam loše jer postoje ljudi koji su školovani za to pa stvarno ne mislim da sam blizu nečega jako dobrog. Rukometni savez dao mi je priliku da pišem kolumne, nisam znala kako će to izgledati i hoće li uopće biti dobro. Čula sam da se puno novinara boji za svoje radno mjesto, šalim se, naravno. No dobila sam i neke poslovne ponude ako želim nastaviti pisati. Jednostavno sam pisala iz srca, možda je zato dobro ispalo, možda su čitatelji to osjetili. Ipak, rukomet je i dalje moja prva ljubav pa bih radije ‘zaronila’ među vratnice nego među retke - smije se 183 centimetra visoka djevojka koju znaju pitati bavi li se manekenstvom. Obožava modnu igru, što se najbolje vidi u njezinim svakodnevnim gradskim kombinacijama.
- Nismo mi samo cure u dresovima. Često kažem da u ovom vrlo agresivnim sportu trebam ostati žensko, doduše s malo drukčijim ‘vježbama za oblikovanje’. Jako volim modu. Prošetala sam modnom pistom na Fashion.hr-u, ali više iz obaveze prema sponzorima kad sam igrala u Podravki. Obožavam kombinirati, smišljati stylinge sebi i prijateljicama, zaista uživam u tome. Što se šminke tiče, ne znam staviti ni sjenilo, a volim izgledati što prirodnije. Možda je to iz navike jer sam češće nenašminkana - priča. Otkrila nam je i je li zaljubljena te kakav joj dečko može zapeti za oko.
- Ne, nemam dečka koji je posebno ponosan na mene, a nemam ni poseban tip muškarca koji me privlači. Od fizičkih karakteristika rekla bih da je poželjno da bude visok, vrlo logično, ali najčešće primjećujem oči i ruke, podlaktice točnije (vjerojatno profesionalna deformacija). A osobnost? Prije doživim mirnije i sramežljivije muškarce nego one glasne i napadne - otkrila nam je Ivana.
Za kraj nam je povjerila i svoje želje u 2021. godini.
- Nadam se boljoj, uspješnijoj, zdravijoj godini za sve nas. Najviše me veseli povratak na rukometni teren, a i sve nove neočekivane situacije s kojima ću se susresti, kako na rukometnom tako i na privatnom planu - istaknula je.
