Tedi Spalato: 'Teška razdoblja iz nas mogu izvući djela koja se pamte'

Njegova djela opisuju se kao skladan spoj klasične dalmatinske pjesme, šansone, jazza i world music melodija, a oni koji ga poznaju kažu da je ugodan kolega. Tedi Spalato gotovo je od rođenja u glazbi, do 1982. bio je studijski glazbenik, a nakon toga hvaljeni gitarist grupe More. Ovaj vlasnik triju Porina iza sebe ima glazbene klasike - ‘Konoba’ s Meri Cetinić, ‘Dalmatino povišću pritrujena’ s Josipom Gendom, ‘Dobro ti more bilo’, ‘Sve ću preživit’, ‘More snova’, ‘Lipote gladan, ljubavi žedan’ i druge, a neumorno stvara i dalje. Trenutačno u kućnom studiju priprema novi album i, usprkos zatvaranju i otkazanim svirkama, ne zaboravlja se šaliti i slaviti život. Tako nam je govorio o svojim sitnim veseljima, slikovito je opisao mlade splitske dane, zašto mu je jazz inspirativan, sličice s Oliverom Dragojevićem, a našalio se i na račun svojega ljubavnog statusa.

Story: Rekli ste mi da snimate nove pjesme. Album je na vidiku? Hoće li biti nešto drukčiji od mediteranskog stila, kako kažu ljubitelji vaše glazbe, začinjenog jazzom i world musicom?

Tako je. Posvetio sam se snimanju albuma kod kuće. Smatram da ima dovoljno razloga i motiva da se u ovo bremenito vrijeme nešto kaže na svim poljima stvaralaštva. Opremio sam mali studio pa ću snimiti obrade naših autora, a bit će i mojih novih pjesama. Kad obrađujem pjesme, uvijek ih po svojem začinim s nešto etno jazza i world musica.

Story: Pišete li za nadolazeći materijal sami pjesme? S kime surađujete?

Bit će glazbenih suradnji na albumu, a trenutačno jednu pjesmu u studijskoj verziji radi moj dragi suradnik Nikša Bratoš. Tu je i Ante Gelo koji mi je puno pomogao u vezi s opremom za studio.

Story: Koliko je uopće inspirativno stvarati u ovim vremenima ili baš suprotno? Koliko ste okrenuti vanjskim okolnostima, a koliko osobnom proživljavanju?

Koliko god njegovali svoj unutarnji svijet, život, odnosno okolnosti ne dopuštaju nam da budemo autistični. Primaš i osjećaš sve te emocije oko sebe, slušaš, osluškuješ, pomogneš kad možeš... Teška razdoblja i tuga iz nas mogu katarzično izvući djela koja se pamte, a u slučaju glazbenika to su pjesme, kao i veselje koje je esencijalno za lakši život.

Story: Jeste li nešto uočili među ljudima otkako svijet živi po nekim drugim pravilima zbog pandemije?

Općenito prema reakcijama ljudi vidim da je većina zabrinuta, što je najbolje odagnati humorom, dobrodušnim ruganjem - kako to mi već u Dalmaciji činimo. Zapravo, treba imati vjeru u bolje sutra i, bez obzira na sve, više se smijati.

Story: Koliko je vama kao glazbeniku teško palo što trenutačno nema nastupa? Niste tip koji javno proziva i buni se?

Financijski su svi pa tako i glazbenici osjetili ovu krizu. Tako je mnogima, teško je kao pojedinac nešto promijeniti, moramo biti solidarni. Gledajući, nažalost, potres u Petrinji, a i u Zagrebu prošle godine, naš je narod pokazao veliko srce i želju da se pomogne ugroženima i bolesnima. Zbog svega toga jako poštujem sve ljude, a mi glazbenici tu smo zbog njih.

Story: Ne želite se izlagati komentarima javnosti ili je to zrelost i životna mudrost da se ne uzrujavate zbog nečega na što ne možete puno utjecati?

Nisam tip koji podastire svoju privatnost, moje je da se predstavim glazbom. Javno govoriti o nečemu o čemu mnogi od nas nemaju širu sliku, istrčavati se, ipak ne bih.

Story: Kako ste provodili svoje solinske dane posljednjih godinu dana? Opišite svoje male sitne i sretne rituale?

Živim u Solinu koji me primio kao svoje dijete, nadomak našeg opjevanog Splita. Solin se diči ostacima antičkoga grada Salone, metropole rimske provincije Dalmacije, i to stvarno treba posjetiti. Maleni je to pitoreskni grad s lijepim šetnicama i terasama gdje je lijepo popiti kavu. Zanimljivo je da mi u Solinu žele dodati još jedan nadimak - Salona.

Story: Kada dođete u Split, s kime se od kolega družite? Gdje? Kakve su to ćakule?

U Splitu nisam često pa mi dođe kao turistički izlet. Ima lijepih trenutaka kad se vidim s Draženom Zečićem i Goranom Franićem Njokom. Ili odem do Prvića gdje Njok živi. A kad se najedemo njegove i Lenkine spize, uvijek završimo na Oliverovim pismama. To je tako, ako ostaneš kod Njoka tri dana, dobiješ tri kilograma. Svaki dan po jedan. A kakva je to hrana, sve domaće.

Story: Poznata je vaša neraskidiva veza sa Splitom i Dalmacijom. Život na Mediteranu ne biste mijenjali ni za što?

Mediteran u najširem smislu nudi sve: divne kulture, tradicije, glazbu, temperament i more. Konkretno, stari Split uvijek je ostao lijep. U njemu je moja mladost, ekipa, prve ljubavi, bježanja iz škole, lupeštine, splitske face. To je ostalo u duši. Ovo drugo dobilo je timbar velegrada pa se ti snađi.

Story: Ipak, koliko se Split iz vaših mladih dana promijenio? Što vam najviše nedostaje?

Ne bih ga mijenjao onakav kakav je sad. Vrijeme neminovno donosi nove vjetrove i navike i treba se prilagoditi. Ipak, nedostaje mi stari duh Splita, sporost ćakule... I mnogi prijatelji. Sjetim se vremena mladih klapa kad bismo pjevali u ‘Gage’, od starijih učili pjevanje i kako se ‘vataju ženske’. Tako smo ‘ispod ponistre osvajali piplice’. Tko je imao gitaru bio je Bog. U ‘Gage’ su zalazili Oliver, Smoje, Boris Dvornik i svi splitski zafrkanti. Naučili smo lagati i gledati u oči. Cirkus. Tada me prijatelj Zlatko Kokeza uveo u teatar jer mu je otac pjevao u operi. Odslušao sam i odgledao sve opere, balete i drame. U Koke doma slušali bismo jazz. U srednjoj sam bio loš đak, pao treći razred i razbio se na motociklu. Jadni moji, teška bruka. Onda me otac ‘uvalio’ u poštu pa sam imao svoju lovu i ‘vukao’ se s poslom. Srećom, imao sam dobrog šefa Ivu Tadića, duša od čovjeka, koji me puštao na svirke. Potom sam se maknuo iz pošte i skroz otišao u glazbu zbog čega su se moji prepali. Dalje je sve teklo tako da sam drugim pjevačima snimao vokale. Početkom osamdesetih dogodila se grupa More.

Story: Uz Dalmaciju neizostavno je vezan Oliver Dragojević. Bili ste veliki prijatelji.

Naš dragi Oli. Imali smo puno nezaboravnih druženja, nastupa..., samo mogu reći da mi fali. Zapravo, solo karijeru nakon grupe More izgurao sam pjevanjem i sviranjem jer mi je Oliver bio i ostao uzor. Puno me volio i zvao me Teodota. Da nije bilo njega, nikad ne bih vidio Ameriku. Kad ne bih kosu zavezao u rep, zvao bi me Šjora Keka. Kakav glazbenik i lik! Moj Oli. U Veloj Luci bi mi znao reći: “Radi pismu, a ja gren u ribe da imamo šta izist.”

Story: Osim što ste bili gitarist u grupi More, mnogi ne znaju da vas je isprva zanimala crnačka glazba. Što ste ondje tražili i što pronašli? Kako se odvijao taj put?

Duhovnost mi je važna i vuče me naprijed. Moje slatke muke s glazbom počele su nakon što mi je djed Tade poslao harmoniku, a imao sam dvije godine. Naklapao sam po njoj, a moji su rekli kako “dite ime dara”. U osnovnoj školi vodio me profesor Marinko Katunarić. Učio me pjevanje, svirati gitaru, mandolinu i harmoniku. Poslije me prihvatio Ljubo Stipišić. Pjevao sam u dječjem mjuziklu i sa 12 godina zaradio prvu lovu. Mater je mislila da sam je ukrao. U to sam vrijeme kod Ljube tepao malom Gibonniju koji je tada imao dva mjeseca. On to nije zaboravio pa mi je napisao ‘Sve ću preživit’. Konkretno, jazz doživljavam puno šire i ne vežem ga uz mjesto iz kojeg je potekao. Tu su srce i veselje koji ga stvaraju. U njemu je dopušteno da se bend tijekom sviranja izgubi i ponovo nađe. To je za mene pravo čudo.

Story: Jednom ste rekli da svaku pjesmu koju stvarate morate isplakati. Nije vam lako u ovim često površnim okvirima glazbene scene?

Da, ponekad isplačem pjesmu, ali svaki kreativac, što bi rekao Đibo, ima kamenčić u cipeli. Bez toga ne ide.

Story: Što ste usvojili od modernih tehnologija?

Koristim PC za glazbu i mobitel, samo osnovno.

Story: Niste se nikad ženili, mislite li da ste propustili nešto?

Svatko nešto propusti, ja obitelj, ali već će se naći netko tko će naslijediti moju bogatu ostavštinu. Tako se zalomilo, ne možeš gore ništa ponijeti.

Story: Postoji li trenutačno neka posebna dama u važem životu?

Sad nikome nije lako ‘uhvatiti’ žensku. Boje se korone, pogotovo u ovim mojim godinama. Polako, ako Bog da, bit će toga u staračkom domu. Bože zdravlja. Ako čovjek prihvati da uvijek nešto fali, može biti sretan. Ne možeš sve imati. Čuvajte mi se, dragi moji, bez vas ne bi bilo zafrkancije i malih škandala. Veliki pozdrav od Tadije Bajića zvanog Tedi Spalato Salona.