'Od početka nemaš šanse u toj bitki sa životom', izrekao je pjesnik i glazbenik Đorđe Balašević koji nas je iznenada napustio prošli tjedan. Mnogi su komentirali - nitko dosad nije ostavio ovoliku prazninu
Pomislim nekad na bivša jutra,
na bivše ljude i bivša mesta,
al’ put me vodi samo u sutra.
život je jednosmerna cesta.
Pamtim detinjstvo. Dom. Svaki kutak.
krov posle kiše crven ko kresta.
ne mogu tamo ni na trenutak.
život je jednosmerna cesta.
U svoju prošlost ne mogu stići
sve da poživim godina dvesta.
Na drugu stranu uvek ću ići.
život je jednosmerna cesta...
...neki su od stihova iz sjetne pjesme ‘Život je jednosmerna cesta’ Đorđa Balaševića. Glazbenik, filozof i pjesnik, kojeg su obožavale generacije iz bivše države, iznenada nas je napustio u 68. godini u novosadskoj bolnici, u kojoj su se liječnici satima borili za njegov život. Nakon što je objavljena vijest o smrti, njegova vjerna publika je zanijemjela, ali nakon prvotnog šoka obožavatelji su se počeli spontano okupljati u Splitu, Zadru, Puli, Zagrebu, Beogradu... - paliti svijeće za svog junaka i pjevati njegove omiljene pjesme. A bilo ih je bezbroj... Mnogi su poznavatelji njegova bogatog opusa komentirali kako su odlazili i drugi velikani, ali da nitko nije ostavio ovoliku prazninu. Jer Balašević je opjevao sve naše tuge, sva razočaranja, smrti, sretne i tužne ljubavi, besmisao rata te time zaronio u naše misli i osjećaje kao da ih poznaje bolje od nas. I sam je u razgovoru za Story 2010. objasnio zašto je bolje smijati se životu nego da se on smije nama.
- Crnjak je jedini način da se iz ovoga izvučete. Koliko god se vi rugali životu, on se s vama ruga od trenutka kada dođete na svijet. I od početka nemaš nikakve šanse u toj bitki! Imao sam velike gubitke u obitelji i nekako sam došao do toga da postanem najstariji. U tom trenutku one bapske uzrečice gube smisao jer došao je red na tebe pa ni te najutješnije izreke tada nisu baš utješne. Nazivam to primijenjeni optimizam, vedar i duhovit pristup životu. Naučio sam da si pobijedio onog trenutka kad shvatiš da postoji netko važniji od tebe. Onog trenutka kad je moja kći Jelena bila ozlijeđena u automobilskoj nesreći bio sam spreman na sve, na sklapanje ugovora s vragom! Dok je ležala na kirurgiji, doista sam bio spreman pristati na sve kako bih pomogao svome djetetu i tada shvatiš kako si zeznuo staru damu s kosom u rukama - objasnio je ovaj majstor riječi, stiha, jednostavnosti, dodavši da mu je kćerina nesreća bila nešto najteže što mu se dogodilo.
- Da. To je bio strašan trenutak, kad sam od tipa koji ima sretan brak i divnu obitelj, koji živi svoju legendu, postao gubitnik. Kad zamislim da joj se nešto tragičnije moglo dogoditi, tada nema više ničega - ni pjesama, ni osmijeha, nema ničega. Tih mjeseci sve ono što se događalo oko mene postalo mi je marginalno. Neki su majmuni dolazili kako bi me priveli, ganjali su me, a ja to nisam ni doživljavao. Tek kad su došli deseti put i kad su deseti put pokucali na vrata mojeg doma, obratio sam pozornost i ponudio policajcu da to ovjekovječimo, primjerice, otisnemo na majice. I sve nakon toga - poput kvara na perilici za rublje, netko ti udari auto, neki ti menadžer uzme novac s kojim prehranjuješ obitelj - nije važno. Jer sve se uvijek može vratiti osim toga - ispričao je umjetnik iznimne karijere i životnih načela.
Đorđe Balašević, srpski pjevač, tekstopisac, pjesnik, glumac i redatelj, rodio se 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu. Njegovi roditelji Jovan Balašević i Veronika Elvira Matilda Dolenc, imali su i kćer Jasnu (koja je, nažalost, preminula jako mlada), nikad nisu bili oduševljeni Đoletovim izborom jer su smatrali da se trebao baviti geografijom, za što se i školovao. Unatoč njegovim uspjesima, nikad nisu došli na njegov koncert, a on im je uvijek čuvao dva prazna mjesta. Zanimljivo je da je prezime Balašević nastalo tako što mu je svaka generacija dodavala po neko slovo. Djed Đorđe, po kojemu je umjetnik dobio ime, prezivao se Balaš i bio je pravoslavac koji se plašio da ih ne pomađare. Zato je otišao u općinu i platio da se prezimenu doda nastavak “-ić”. Đorđe je odrastao u Novom Sadu, u kući u Ulici Jovana Cvijića koja se spominje u njegovoj pjesmi ‘Neki novi klinci’. Od malih nogu pokazivao je više od prosječne djece, uz sestru je rano naučio čitati i smatrali su ga čudom od djeteta. Već je u osnovnoj školi počeo pisati pjesme, bio odlikaš i sanjao da postane nogometaš. Kad mu je otac dobio posao u inozemstvu i kad je krenuo u srednju školu, od mirnog djeteta postao je buntovnik, zbog čega se u trećem srednje ispisao. Zapravo, u tome su mu najviše kumovale negativne ocjene iz kemije, fizike i matematike. Na kraju je maturirao izvanredno i upisao studij geografije na Prirodno‑matematičkom fakultetu. I u indeksu je redao odlične ocjene, ali nije diplomirao jer se posvetio glazbi.
Godinama poslije pričao je kako mu je mama bila romantična duša i sanjar te da je od nje naslijedio ljubav prema pisanoj riječi i naučio pokazivati osjećaje. Za razliku od nje, otac mu je praktičan čovjek iz obitelji trgovaca koji je čvrsto stajao na zemlji. Od njega je ‘uzeo’, kako je rekao, samo visoki krvni tlak.
- U moje djetinjstvo utkane su sve vrline i mane koje danas imam. Kad ga pogledam, sjetim se pikulanja, nogometa i naše iskrene ljutnje na vozača lade olimpije koji bi jednom na dan prošao ulicom i natjerao nas na micanje golova. U blizini se nalazio romantičan Dunav na kojem smo pecali. Imao sam kulisu savršenog djetinjstva - prisjetio se Đorđe kojeg se Novosađani i danas sjećaju kao buntovnog mladića koji je svirao gitaru i pjevao curama.
- Živio sam brzo i temperamentno te nastojao na remenu oko svog struka imati što više recki kao podsjetnike - rekao je u jednom razgovoru iz 2002. godine.
A da mu je glazba bila i ostala sudbina, pokazao je sa 18 godina, kad je počeo svirati gitaru i pisati tekstove za koje je isprva vjerovao da ih neće nigdje objaviti. Legenda kaže da je prvu pjesmu posvetio muhi kad je bio kod kuće i prehlađen, a ona ga je beskrajno živcirala. Nakon što je prepjevao neke strane hitove za emisiju ‘Muzički klub’, 1977. s prijateljima iz gimnazije osnovao je grupu Žetva s kojom je snimio hit ‘U razdeljak te ljubim’. Ta pjesma je prodana u 180.000 kopija i postala je prvi Balaševićev uspjeh. Godinu poslije s Vericom Todorović osnovao je novi sastav Rani mraz kojem je ime dao iz inata, vodeći se sibirskom poslovicom “Ako se nadaš dobroj žetvi, čuvaj se ranog mraza”. Iako članovi benda nisu bili vrhunski glazbenici, a epizodu s bendom doživljavali su možda kao sezonski izlet, nastupom na festivalu u Opatiji s pjesmom ‘Prva ljubav’ - pokazali su da misle ozbiljno. Poslije se dogodila pjesma ‘Marina’ na Zagrebačkom festivalu, a na festivalu u Subotici ‘Računajte na nas’ koja se smatrala himnom generacije. U Ranom mrazu svirao je i Bora Đorđević koji je brzo napustio bend. Godine 1979. s Biljom Krstić Balašević je snimio album ‘Mojoj majci umesto maturske slike u izlogu’, a na njemu su se našle i ‘Sve je dobro kad se dobro svrši’, ‘Drago mi je zbog mog starog’, ‘Jedan Saša iz voza’, ‘Uticaj rođaka na moj životni put’, ‘Neki novi klinci’, ‘Stara pesma’, ‘Moj frend ima rock and roll band’... Sve veću popularnost i kvalitetu Novosađanin je potvrdio na Splitskom festivalu pjesmom ‘Panonski mornar’, za koju je osvojio prvu nagradu. Uslijedili su rasprodani koncerti, Đorđe se pojavio u serijama ‘Poletarac’ i ‘Kost od mamuta’ te u humorističnoj ‘Vojnici’ koju je snimao 1980. dok je služio vojsku u Zagrebu i Požarevcu.
- Bog me davno dotaknuo svojim prstom i ja ga nikad nisam želio razočarati. Da mama zna da sam napisao pjesme kao što su ‘Lepa protina kći’ i ‘Portret života mog’, bila bi sigurno ponosna. S roditeljima sam se rano rastao na ovom planetu, prije nego što su shvatili da u meni čuči talent. Još za njih čuvam dva prazna mjesta u publici - tužno se prisjetio.
S Ranim mrazom snimio je posljednji album ‘Odlazi cirkus’ na kojem su se nalazile nezaboravne ‘Priča o Vasi Ladačkom’, ‘Još jedna gorka pesma’, ‘Nisam bio ja za nju’, ‘Menuet’, ‘Život je more’, ‘Mirka’, ‘O, kako tužnih ljubavi ima’... Solo karijeru započeo je 1982. ‘Pesmom o jednom petlu’ na festivalu u Opatiji, a na prvom samostalnom albumu ‘Pub’ našle su se, među ostalima, ‘Za sve je kriv Toma Sojer’, ‘Lepa protina kći’, ‘Boža zvani Pub’ i ‘Na pola puta’. Komičarski duh još jednom je pokazao igrajući brijača Šacu u seriji ‘Pop Ćira i pop Spira’, a djevojku koju je oženio, Jucu, glumila je njegova supruga Olivera Balašević. A upravo je Olivera, kako je uvijek govorio, njegov život promijenila nabolje - od prvog dana kad ju je upoznao. Ona je bila njegova muza, inspiracija, žena njegova života, suborac i najbolji drug. Upoznali su se na srednjoškolskom plesu 1971. godine. Bio je to fatalan susret talentiranog maturanta, nesuđenog nogometaša i plavokose gimnastičarke.
- Kad sam prvi put ugledao Oliveru, dogodilo mi se nešto čudno. Dotad sam svim djevojkama, promatrajuću ih kako prolaze, zabacuju glavu, sklanjaju šiške s čela, dodavao neke osobine i zaljubljivao se svaki čas da bih mogao napisati pjesmu. Na kraju se sve svodilo na razočaranja jer bih ih upoznao i shvatio da sam ih smatrao boljima nego što su bile. Međutim, Olja me sve više uvlačila i što sam je više poznavao, sve više mi se sviđala. Ona je, baš kao u mojoj pjesmi, došla tiho, nezvana, sama... i ostala u meni zauvijek. Bila je siromašna studentica iz studentskog doma, reprezentativka u gimnastici. Prije studija živjela je s majkom u Zrenjaninu, doslovce ispod mosta koji je bio ograđen s obje strane, a u Novom Sadu preživljavala je uglavnom skupljajući hranu po samoposlugama, primjerice, kada bi Podravka organizirala degustacije. Od prvog našeg susreta nismo bili odvojeni dulje od dva dana, osim kad bih imao koncerte daleko od grada u kojem smo živjeli. Ljubav mi se dogodila u dosta traumatičnom razdoblju života: majka Veronika bila je teško bolesna, trebala mi je biti objavljena nova ploča i svi su čekali da to bude nešto loše, a bilo je i vrijeme da krenem u vojsku. S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji. Kad bih otišao nekamo bez nje, svako malo bih pomislio: “Bože, što mi nedostaje to stvorenje!” Zadnje ljeto pred vojsku krenuo sam na more. U Umagu sam je s recepcije hotela Koralj nazvao i pitao: “Reci mi odmah, hoćeš ili nećeš?” Nije stigla ni odgovoriti, ja sam već sjeo u svoj golf, zaboravio ljetovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali - ispričao je o voljenoj Oliveri s kojom je dobio danas 38-godišnju Jovanu, 35-godišnju Jelenu i 27-godišnjeg sina Aleksa.
Jednom je Đorđe otkrio da mu se otac nikad nije miješao u život, sve dok jednog dana mlada Olivera nije pozvonila na njegova vrata. Nije bio kod kuće, a kad se vratio, dočekao ga je pravi muški razgovor. “Danas te tražila neka djevojka, vrlo moderan tip, malo me podsjeća na Nastassju Kinski i jako je mlada. Ne činiš li tu neku glupost”, pitao ga je otac. Đorđe mu je odgovorio da mu je djevojka, a otac je uzvratio da bi je lijepo bilo imati za snahu.
- Boljeg suigrača od Olje nisam mogao naći iako nije lako imati ženu za kojom se cijelog života okreću na ulici. Jednom sam joj rekao da jedva čekam njezinu starost, kad će biti lijepa samo meni, ali uzalud. Ta ljepota ne prolazi. Naša je ljubav godinama mijenjala oblik, ali nije zapremninu. Normalno da nema onog leptira u grudima koji postoji kad ti je 23, ali taj leptir pretvara se u neku čahuricu i finu svilu. Često je navečer znam pitati osjeća li se umorno i je li joj stvarno lakše kad skine sve kostime koje joj tijekom dana odjenem. U svim mojim pjesmama ona nosi glavnu ulogu - rekao je ovaj nagrađivani pjesnik u čijoj je iznimno bogatoj ostavštini ostao i drugi album ‘Celovečernji the Kidi’ iz 1983. i istoimeni film, album ‘003’ iz 1985. i pjesme ‘Noć kad sam preplivao Dunav’, ‘Baby Blue’, ‘Olivera’, ‘Badnje veče’ i mnoge druge.
Godine 1986. započinje njegovo najplodnije razdoblje. Na albumu ‘Bezdan’ sve su pjesme postale hitovi - od ‘Sve je otišlo u Honduras’ do ‘Virovitice’, ‘Ne volim januar’ i ‘Ne lomite mi bagrenje’. Godine 1987. izdao je ‘Panta Rei’ koji je dobio loše kritike najviše zato što se bavio političko-nacionalnim stanjem u tadašnjoj Jugoslaviji i svojim viđenjem maršala Tita, a 1991. napravio je jedan od najuspješnijih materijala ‘Marim ja’, na kojem ne skriva tugu zbog stanja u državi. Doživio je i nepravdu nakon što je otvoreno kritizirao vlast u Srbiji odbijajući se mobilizirati. Zbog toga nije održao tradicionalni koncert u Sava centru 1992., a kako nije otišao u rat, njegove pjesme bile su zabranjene na državnim radiopostajama i televiziji. Protivio se režimu Slobodana Miloševića i uzeo slovensko državljanstvo. Godine 1996. snimio je album ‘Na posletku’, a godinu poslije napisao roman ‘Jedan od onih života’. Početkom novog milenija snimio je ‘Devedesete’, album koji je posvetio izgubljenom vremenu i generacijama u bezumlju ratnih stradanja. ‘Dnevnikom starog momka’ vratio se svojem prvom motivu - ljubavi, a sastojao se od 12 pjesama, ženskih imena. Tu je i film ‘Kao rani mraz’ iz 2010. koji je Đorđe snimio s cijelom obitelji.
- Đoletova nepodnošljiva lakoća u komunikaciji razoružava sve namćore na koje naleti. Najomiljeniji su mi razgovori s carinicima koji ga prepoznaju kroz prozor pa reagiraju po šabloni, a on svaki put ima drugi odgovor koji me nasmije i oduševi originalnošću - rekla je o svom ocu glumica Jovana Balašević za Story 2010. godine, a ona ga je najviše razveselila podarivši mu dvije unučice. On je za svoju djecu znao govoriti da su se u njima utkali i njegov talent za pisanje i Oljin za glumu.
- Ono što nas je ohrabrilo neposredno prije početka snimanja filma je Jelenina diplomska predstava ‘U iščekivanju Godota’ koju je ona režirala, a Jovana u njoj igra glavnu ulogu. Tada smo zaključili da kao roditelji ne guramo svoju netalentiranu nego talentiranu djecu. Vrlo sam ponosan na kćeri zato što sve brzo shvaćaju, trude se i mislim da im nitko ništa neće moći zamjeriti - rekao je Đole za Story nakon premijere filma ‘Kao rani mraz’.
Za sebe je volio isticati da je sretan i ispunjen čovjek, najviše zbog skladnog obiteljskog života, čak i onda, kako je rekao, kad su ga mediji razdvajali od Olivere, pa je i to trajalo više nego nečiji brakovi. Pjesnik, filozof, sanjar koji je punio dvorane i arene od Splita, Pule, Zadra do Zagreba, i to nakon nesretnih devedesetih, svojim je radom, talentom i osobnošću zadužio mnoge i rastužio ih odlaskom.
“Ma ne idem ja ispred svog vremena. Moje vreme ide iza mene. U tome je nesporazum. Ipak, sačekaću ga još malo, još malo, a onda odlazim”, jedna je od misli iz riznice neponovljivog Đorđa Balaševića.
