Za Lu Jakelić je već prošlo neko vrijeme otkako se pojavila iza kamere snimajući spot, ali reakcije i dalje dolaze. Prije tri dana je obznanila da je spot za pjesmu 'Sve o čemu sam šutjela' nominiran je za Adria Muzik Video Awards, a mi smo joj se tim povodom javili. Sjetna, sretna, prizemna i zahvalna - ovako Lu možemo opisati u ovim trenucima. U nastavku nam je ispričala detalje sa snimanja spota, dotaknula se karijere tijekom pandemije koronavirusa, ali i što joj najviše nedostaje. Za kraj nam je u jednoj rečenici objasnila kako trenutno doživljava ljubav i zaljubljenost.
Vaš spot za nominiranu pjesmu objavljen je na YouTubeu prije godinu dana, taman prije početka pandemije. Kako ste se osjećali kad ste saznali da je spot nominiran za Adria Muzik Video Awards? Daje li vam to utjehu nakon godinu dana patnje izazvane time što je glazbena industrija stala zbog koronavirusa?
Iznenadila me nominacija, čini mi se kao da je prošlo puno više života u ovih godinu dana otkad je spot izašao. Naravno da su osjećaji pod zajedničkim nazivnikom topline i sreće, posebice zato što se radi o regionalnoj nagradi. Iznimno cijenim svu svoju publiku i nadam se da će spot osvojiti dovoljno glasova, ne zbog mene, već zbog tima koji je na njemu radio i uvijek se trudi da budem ispunjena. U ova vremena, svaka prilika i informacija vezana uz ono što radim je obavijena s još više zahvalnosti.
Možete li se prisjetiti kako je teklo snimanje spota? Gdje ste ga točno snimali, na koje načine ste se snalazili s nedostatkom novca? I naravno, kako je došlo do toga da se zamalo zapalio član ekipe?
Spot smo snimali u mom gradu Đurđevcu. Iskreno, nije to bila ogromna produkcija i nismo imali velike financijske izdatke. Što se kaže: "nismo imali love, ali smo imali ljubav". Zajedno smo se stisnuli u jedan auto, uputili u Đurđevac, ustali u zoru i lovili trenutke dana. Scene trčanja snimali smo od 6 ujutro, scene bojanja smo radili s bojama za platno, a scene gorućeg Mjeseca momci su sami uradili vrtnjom platna u taj oblik. Namakali smo skupa to platno u benzin i smijali se kako ćemo se jednog dana - svemu tome smijati. Naravno da smo pazili jedni na druge, ali u vanjskim uvjetima posebno treba paziti na plamen. Imali smo sigurnosne mjere, ali danas imamo i priče kojih ćemo se sjećati upravo zbog ovog snimanja. Jedan od momaka slučajno je na to platno umjesto malo vode, bacio posudu s malo benzina. Sva sreća da smo bili dovoljno brzi da ne spali kosu i obrve!
Zbog čega ste plakali u sceni bojanja?
Scena je iziskivala smirenost i fokusiranost u kadru, dok me istovremeno nekoliko pari ruku mazalo i rastezalo teškim bojama. U tom trenu mi se spojilo sve: činjenica da ljudi koji me vole nesebično odvajaju svoje vrijeme, kreativu i želju, tekst pjesme, situacija u kojoj smo se našli, jednostavno - preplavilo me saznanje kako mašta i ideje uvijek pobjede kad su snažne (bez obzira na financije ili neke druge prepreke).
Teška vremena su za sanjare, a pogodna za radnike koji imaju vječnu maštu
Ako sutra osvane vijest da je pandemija gotova i nikakve mjere više nisu obavezne, sve se vratilo na staro - koje su prve tri stvari koje biste napravili?
Mislim da se to neće tako magično vratiti, već postupno. Također mislim, da oni koji nisu iskoristili ovo drugačije vrijeme za rad na sebi i svojoj umjetnosti - neće ni u težim uvjetima biti iskreni prema sebi samima, a onda i kolektivu. Moj odgovor neovisno o pandemiji je jednostavan: uradila bih turneju koja nas čeka. Osim tog, voljela bih ponovo slobodno putovati i nastaviti činiti svijet boljim mjestom bez restrikcija.
Koliko vas je kao osobu promijenilo sudjelovanje u TLZP-u? Koliko ste strahova i nesigurnosti pritom morali nadvladati?
Iskustvo TLZP-a mi je jedno od najluđih i najpoučnijih do sad. Ne toliko za moju karijeru, koliko za osobni rast. Naučila sam manje suditi, biti još profesionalnija, prijeći svoje granice, potaknuti i ohrabriti se, izdržati psihički i fizički napor... To je baš situacija u životu kada prisilno izlaziš iz zone komfora nekoliko puta dnevno, a takve nas najviše uče i oslobađaju. Jako sam zahvalna svima koji su pratili i navijali, javljali se... a posebice onima koji su otkrili moju autorsku glazbu. Nekoliko mjeseci sam živjela u svijetu u kojem možeš biti tko god želiš i još bolje spoznati što želiš živjeti.
Zacijelo vam jako nedostaje što ne možete nastupati uživo pred publikom. Pišete li nove pjesme dok traje ova 'pauza'? Što vas trenutno najviše inspirira?
To mi strašno nedostaje, jer takvoj unikatnoj povezanosti nema zamjene. Posvetila sam se radu na drugom albumu i mnogo pisala, tako se nekako život posložio. Teška vremena su za sanjare, a pogodna za radnike koji imaju vječnu maštu. Zapravo i nisam imala neku pauzu (smijeh).
Rekli ste prije da ste prilično zatvoreni i volite mir, te da je vještina naučiti kako se uključiti i biti javna, glazbena ličnost. Koliko napredujete u razvijanju te vještine? Što vam u tome pomaže, a što odmaže?
Javni život je zaista drugačiji okoliš u kojem vješto trebaš znati biti svoj, a opet unaprijed osjetiti koliko se dati, a koliko sebe ipak sačuvati. Mislim da ću to učiti cijeli život. Pomažu mi razgovori s producentom, terapija na koju sam krenula (i na koju potičem i ohrabrujem svakog), promišljanje i nježnost prema sebi, a onda i drugima. Odmaže mi ponekad zasićenost društvenih mreža ili fokus koji nije usmjeren na stvari koje mi donose najviše dobro.
Zbog glazbene pauze zacijelo ste imali nešto više vremena za privatan život. Kako vas služi ljubav? Jeste li zaljubljeni? Postoji li neki poseban muškarac u vašem životu?
Ljubav trenutno usmjeravam najviše prema svom srcu i pozivu. To me i inače najviše osnažuje.
