Hrvatska spisateljica i nedavno umirovljena sveučilišna profesorica Julijana Matanović otkrila je da je sa suprugom Pavlom Pavličićem za blagdan Svih Svetih otišla u Slavoniju, a dan nakon povratka u Zagreb dočekalo ih je neugodno iznenađenje. Netko im je ispred zgrade razbio automobil u kojem je još zatekla i ciglu koju je počinitelj ostavio za sobom.

Pavao Pavličić i Julijana Matanović
Story arhiva 

'Nakon dvije godine ponovno sam poželjela ostati u Slavoniji. A bila sam uvjerena da mi se to, nakon iskustva osječke ljute godine, više nikada neće dogoditi. Susreti sa slavonskim učenicima, slavonske rijeke, nagrada u Vinkovcima, grobovi najbližih, pansion na samom Dunavu… Na svakom se mjestu javljao onaj topao osjećaj pripadnosti. Čak i na grobljima. Jer, kako starim pitam se i on što se ne volim, ali možda i ne bih trebala, pitati. Auto-cesta je u povratku prema Zagrebu nestajala u magli. 'Samo da nađemo slobodno parkirno mjesto blizu zgrade', ponavljao je Pavao. Auto je bio nakrcan odjećom, knjigama, kolačima, cvijećem, a i kulen se ne smije zaboraviti. I imali smo sreće. Mjesto ispred našeg ulaza bilo je slobodno. 'Ponesimo najnužnije, umorni smo, sutra ćemo ostalo', ponavljala sam P. No, on odgovoran i pedantan, nije pristao na moj prijedlog. Auto je oslobodio svih stvari', započela je objavu na Facebooku uz koju je priložila fotografiju razbijenog automobila.

Automobil Julijane Matanović i Pavla Pavličića
Facebook 

U nastavku je opisala kako je čitala prije spavanja, a ujutro ih je dočekala vijest kakvu nitko ne bi volio dobiti.

'Jutros smo pili našu prvu kavu kad nam je pozvonila susjeda i zamolila da siđemo. Staklo automobila, parkiranog sa srećom, bilo je razbijeno, a na mjestu vozača prijeteće je stajala cigla. Nažalost, ne ona iz Slamnigove pjesme. Može li mi utjeha biti to što se i sad dogodila priča, mogu li se nasmijati i reći Pavlu da je pisac krimića dobio novu temu. Ili, ću blažiti svoju tjeskobu činjenicom da smo noćas bili žrtve veće zabavljačke akcije. Mladi policajci i ekipa za očevid bili su ljubazni, tješili su nas dvoje puno starijih od sebe, kao da smo djeca koja su mogla i gore proći. U petak ću čitati Trešnjevku. Sama sebe već godinama nagovaram na ljubav prema kvartu u kojem živim od 1993. godine, s jednim prekidom od godinu dana. Bila sam sigurna da sam u tome uspjela. No, meni se danas ponovno ide u Slavoniju, među onu djecu i na Bosut, i u Vukovar, i u Đurdan. Plaše me cigle. I osjećam se, u ovom jadu od svijeta, doista kao mrav koji se više nikada neće razveseliti kad pred zgradom u kojoj živi nađe slobodno parkirno mjesto', zaključila je književnica.