“Nisam imala pravo odustati”

Gotovo je godinu dana prošlo od kobne prometne nesreće u kojoj je stolnotenisačica Sandra Paović umalo izgubila život. Svi su strepili nad njezinom sudbinom, a ta se briga najbolje pokazala na Uskrsni ponedjeljak, kada je akcija ‘Sandra ti to možeš’ dosegnu­la svoj vrhunac. Prikupljena su sredstva potrebna za oporavak, a nekoliko mjeseci poslije svi su se obradovali viješću da Sandra može hodati. Prošla subota bila je posebno nabijena emocijama jer se simpatična Vukovarka vratila kući iz švicarskog Nottwilla, gdje je mjesecima bila na rehabilitaciji. Sretna što je nakon mjeseci izbivanja ponovno kod kuće s roditeljima, majkom Marijom i ocem Mišom, ali i što će za svega nekoliko dana u Hrvatsku doći i njezin dugogodišnji dečko, također švicarski stolnoteniski reprezentativac, Marc Altermatt. Zajedno će se veseliti 29. pro­sinca u zagrebačkoj Areni, gdje će biti održana promo­cija projekta ‘Možeš sve’, u sklopu kojeg će premijerno biti prikazan dokumentarni film ‘52 minute’ o San­drinim uspjesima, nesreći i oporavku. Ondje će biti i scenarist Bruno Kovačević, koji je snimio film u koprodukciji s HTV-om, a nakon njegova prikazivanja sve okupljene zabavit će i naši poznati umjetnici, među kojima su Tony Cetinski, Vanna, Nina Badrić, Massimo, Boris Novković, Aki Rahimovski i Indira Vladić Mujkić, koji su sa sportašima snimili i prigodnu pjesmu. Sva prikupljena sredstva idu za daljnje liječenje i oporavak 26-godišnje sportašice, koja je uz sve obveze i za nas našla nekoliko minuta te s osmijehom na licu otkrila svoju najdražu amajliju, kako je bilo glumiti u dokumentarcu i svoje planove za budućnost. Story: Sve vas je ovo promijenilo... Ništa nije kao što je nekad bilo. Više ne mogu biti spontana. Ne mogu raditi stvari kako ja hoću i želim, nego sve mora biti isplanirano. Uvijek se sve mora znati do posljednjeg detalja. Ne mogu ustati i otići kamo i kada hoću. Naravno da me to čini tužnom. Ne mogu zaboraviti sve što sam prošla, što me čini sumornom. Ali ipak sam iz svega izašla kao pobjednica - i još uvijek imam osmijeh na licu. Story: Jesu li vam se i prioriteti promijenili? U potpunosti su drukčiji. Prije su to bile još jedne Olimpijske igre, a sada je da sama prijeđem 300 umjesto 200 metara. To dovoljno govori. Sretna sam što mogu sama otići u trgovinu, oprati i osušiti kosu, počešljati se a da mi to ne predstavlja veliki napor. Ali život je takav - i moj je cilj biti samostalna. Story: Osjećate li još uvijek bol? Imam bolove koji su posljedica nesreće, što je normalno, ali su svedeni do granice koju mogu trpjeti. Fizički mi je sve teško, ali iz dana u dan postaje lakše. Nadam se da će nakon završne re­ha­bilitacije sve biti lakše. Gdje god krenem, sve mora biti organizirano do najsitnijih detalja. I time se gube osjećaj za spontanost i sva ljepota života, ali vjerujem da će biti bolje. CIJELI INTERVIEW PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY