Autor i voditelj Robert Knjaz govori o svom novom serijalu ‘Osjećaji’ te nam otkriva kako sam reagira kada osjeti sreću, tugu, ljubav, mržnju, strah ili ljutnju.
Ovo je razgovor o osjećajima koji su stalno u nama, u našoj interakciji s drugim ljudima, bez njih nam ne može proći dan, upravljaju svim našim postupcima, čak i životnim putevima, skretanjima i raskrižjima. Doduše, ima i onih pragmatičnih i racionalnih individua koji ih vješto drže pod kontrolom. No ovo je priča za sve.
Nju nam donosi nagrađivani uspješni autor brojnih televizijskih formata Robert Knjaz koji više od 25 godina na originalan i zabavan način stvara svoje emisije. Ovaj put pozabavio se osjećajima - na koji način ljudi diljem svijeta i u različitima kulturama proživljavaju strah, ljutnju, sreću, ljubav, mržnju, tugu, a istoimeni zabavni i edukativni serijal započeo se prikazivati na HTV-u. Osim toga, Robi, kako ga od milja zovu, govorio je o sebi i svojim emocijama te kako mu djeca pomažu u stvaranju.
Story: Kad smo dogovarali intervju, najavili ste da idete na Silbu. Što ste u siječnju radili na brodu?
Vozio sam se na katamaranu Princ Zadra, spavao kao tuka, a isti dan tijekom povratka na trajektu odgovarao na ovaj intervju.
Story: Kako je prošla vožnja, je li valjalo jugo ili je bila oštra bura? Kakvi su vas osjećaji obuzimali na tom prekomorskom putovanju?
Fokusiranost na cilj puta, a to je da se na otoku sastanem s predstavnicima tvrtke Nasadi iz Zadra jer preko njih i gospodina Krnčevića kupio sam još 15 stabala za javni drvored na Silbi kako bi naša djeca po hladu išla na plažu. A i ja, kad odem u mirovinu za sto godina. Vrijeme?! Kada zaspim, možete na meni cijepati drva, sigurno neću skužiti, tako da nemam pojma, ali novine kažu da je bila prilična bura. No u mojoj je glavi bila bonaca.
Story: ‘Osjećaji’ je naziv vašeg novog zabavnog i poučnog dokumentarnog serijala koji se bavi lepezom emocija - srećom, tugom, ljubavlju, mržnjom, strahom i ljutnjom. Je li i ova ideja proizišla isključivo iz vaše glave?
Da, iako to i nije neka spektakularna ideja jer svatko je od nas svjestan da našim životom, postupcima i odnosima s drugima dobrim dijelom upravljaju osjećaji. Zar onda naši osjećaji ne zaslužuju serijal, da se malo mi bavimo njima kad se oni cijeli život ‘bave’ nama?
Story: U prvoj emisiji bavite se strahom. Kako ste ga prikazali?
Svaka epizoda od 52 minute kolaž je znanstvenih činjenica, ali i zabavnih elemenata, kao i puno ljudi koji iz različitih kutova govore i prikazuju neki osjećaj. U epizodi o strahu bavimo se jedinim čovjekom na svijetu koji ne osjeća strah. Pričamo i o tremi kroz gostovanje Davora Gopca, a doznat ćete i nekoliko trikova kako je se riješiti. Prikazujemo i fobije, o čemu nam svjedoče dva stvarna slučaja, a govorimo i o ostalim oblicima straha, primjerice kad mama spašava dijete i u strahu diže auto, pa o tome kako se nositi sa strahom, kako je biti kaskader ili raditi na velikim visinama. Emisija je vrlo dinamična.
Story: Koliko ste dugo razbijali glavu na koji način materijalizirati osjećaje?
Nema tu razbijanja glave, ovim se poslom bavim 30 godina i uvijek je ista situacija kad krećeš s novim projektom. Ispred tebe je toliko detalja, ljudi koje trebaš snimiti (samo u ovom serijalu više od 100), informacija koje trebaš pročitati, selektirati, prepričati na zabavan način pa je teško predvidjeti što će se dogoditi u sljedeća 24 sata, a kamoli iduće godine, koliko traje produkcija. Ne živciram se, nego se dobro pripremim, a za ostalo se snalazim putem. S tim da treba podcrtati da nisam sam, nego na projektu radi 20-ak vrijednih i talentiranih suradnika. Oni su sjajan orkestar, a moje je da dirigiram i budem lokomotiva, što je istodobno teško i prekrasno.
Story: Za potrebe snimanja putovali ste od Amerike do Afrike. Koje ste emocije tražili?
Svaku od šest navedenih jer u različitim dijelovima svijeta drukčije gledaju na različite emocije. Ono što plaši nas Masaima u Keniji je nevažno, oni se boje nečeg drugog. Njih nije briga za slom burze, nego hoće li im slon pregaziti selo. Japanci ne žude za srećom kao mi zapadnjaci, oni teže miru u srcu. Ljepota je također relativan pojam - neki narodi vole trbušaste muškarce ili žene s jakim listovima. Narodu Masai lijepa je samo žena obrijane glave, a čak i mali tračak kose njima je znak ružnoće. Tako da možete odahnuti jer kako god da izgledate, negdje na svijetu ste ljepotica ili ljepotan.
Story: U najavi stoji da nas čeka profesor plakanja iz Japana. Što on tvrdi?
Znanstveno je dokazano da je plakanje zdravo jer izlučuje štetne tvari i u nama potiče izlučivanje hormona. No zanimljivo je da je u Japanu plakanje nepoželjno, odmalena ih odgajaju da nitko ne plače pa su kao nacija ‘zaboravili’ izbaciti tugu. Zato danas postoje doktori za plakanje, kao i privatni biznisi koji ih uče tome. Japanke danas mogu unajmiti zgodne mlade dečke da ih tužnom glazbom i filmovima potaknu na plač bez ikakva kontakta i ti su ljudi rasprodani po šest mjeseci unaprijed. Eto, a naši ljudi idu u Irsku umjesto da za puno više novca rasplaču Japance.
Story: A Etiopljanin, svjetski rekorder u najduljem smijanju?
Da, čovjek je HIV pozitivan i onda je shvatio koliko je smijeh zdrav, otvorio je školu smijeha i postavio svjetski rekord smijući se bez prestanka tri i pol sata. Pokušajte sebe zamisliti da se smijete 270 minuta bez prestanka. Ludo. Poslije nije mogao stajati na nogama.
Story: Osjećaje ste prikazali na primjeru različitih kultura. Koja je najbizarnija razlika u njihovu iskazivanju u odnosu na našu kulturu?
Što reći kad je Ipitekov djed (Ipitek je poglavica Masai kod kojeg je bila Maja Šuput u ‘Koledžicom po svijetu’) imao 11 žena i 138 djece? Zamislite te obiteljske odnose i klupko emocija i osjećaja koji iz toga proizlaze.
Story: Što ste naučili, koja je glavna razlika između tuge i depresije?
Ostavio bih to za emisiju jer će iz nje ljudi naučiti kako prepoznati i razlikovati tugu i depresiju, što je iznimno važno. Tugu osjećamo svi, a od depresije boluje oko 400.000 stanovnika Hrvatske pa je vrlo važno govoriti o tome. Jeste li znali da od depresije najčešće obolijevaju umjetnici? U serijalu ćete doznati koje su sve holivudske zvijezde žrtve te bolesti.
Story: U epizodi o tuzi najavili ste da ona može biti sretna. Spominjete i vesele pogrebe...
Dobar dio čitatelja vjerojatno je na internetu vidio meme u kojemu skupina Afrikanaca veselo pleše s lijesom na ramenima, pritom izvodeći svakakve vratolomije. Razgovarali smo s osnivačem Coffin Dancea, jer se tako uz kostimirane rasplesane nosače lijesova, glazbu, tulum i feštu pokapa 90 posto ljudi u Gani.
Story: Koliko vi pokazujete osjećaje?
Često, volio bih da se bolje kontroliram. Zaplačem kad ne treba, primjerice, na neki ganutljiv film ili kad Hrvatska izgubi od Francuske u finalu. Smijem se svaki dan, a znam biti i ljut više nego što bih htio, naročito u prometu. Na druge se ljutim, a sam se ponašam tako - svašta.
Story: Temperamentni ste, psujete li kad vam ne ide?
U serijalu o ljutnji postoji poglavlje o psovanju. Psovanje mi baš i ne pomaže izbaciti ljutnju. Nisam ljubitelj psovki, no katkad mi pobjegne.
Story: Vaši TV formati ‘Koledžicom po svijetu’, ‘Mjenjačnica’, ‘Klasici narodu’ i ‘Rekonstrukcija’ Discovery Channel 2015. nudio je u svojem katalogu kao autorske projekte za međunarodno tržište. Što se dogodilo, zašto niste zadovoljni kako se to dalje nastavilo?
Živimo u svijetu u kojem je engleski postao jezik cijelog svijeta i svi TV projekti koji nisu na engleskom imaju lošiju početnu poziciju. A što se tiče mojih televizijskih formata i Discoveryja, to je bilo nestvarno jer sam jedini imao četiri formata u njihovu katalogu. Iako su ‘Mjenjačnicu’ htjeli kupiti u Kini, ‘Koledžicu’ u Japanu, a ‘Klasike narodu’ Nizozemci - nije došlo do dogovora. Nije isto biti tvrtka iz Hrvatske ili iz Amerike, pregovaračka pozicija nije jednaka. No nisam odustao, s tim ljudima surađujem i dalje.
Story: Niste se uljuljkali u staru slavu, u smislu - napravio sam legendarnu ‘Mjenjačnicu’ o kojoj se i danas priča?
Slava je nužno zlo koje ide uz ovaj posao, no ne živim za nju. Živim za užitak stvaranja, kao što uživa kuhar kad skuha dobro jelo ili zidar kad napravi lijepu kuću. Princip je isti, sve ostalo su nijanse.
Story: Trenutačno snimate nastavak serijala ‘Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac’. Što se krije iza naslova?
Snimamo drugu sezonu u kojoj se bavimo šumskim životinjama poput lisice, ježa, vjeverice, medvjeda, ali i vranama i pčelama. Bit će zabavno. I ne zove se tako nego ‘Pametan kao vrana, hrabar kao jež’ jer to su naši novi junaci.
Story: Prijatelji o vama kažu da ste duhoviti i zabavni. Osim spomenutih, kakve vam još situacije mogu poremetiti tu ravnotežu?
Umor. Kad je čovjek umoran, boje gube intenzitet i sve je sivo. No ubiti oko na pola sata na kauču regenerira i svijetu se vraća stari sjaj.
Story: Koje je od vaše troje djece - 22-godišnji Emanuel, 20-godišnja Sunčica i 13-godišnji Luka Eusebio - najviše naslijedilo vašu crtu za kreativnost i novinarstvo?
Sunčica studira novinarstvo, iako nema veze sa mnom, to je njezin samostalni put jer ja sam završio marketing na Ekonomiji i režiju na Akademiji. Emi studira latinski i povijest, a Luka je još u osnovnjaku, no svi se tu i tamo uključe u neke od mojih projekata i pomognu mi - Luka kao glumac, Sunči kao asistentica, a Emanuel kao montažer.
Story: Što mislite, zašto one koji se ne libe pokazati osjećaje nerijetko smatraju slabićima?
To je stvar kulture u kojoj živimo. Svi želimo biti nepobjedivi kao Rambo ili Schwarzenegger, tko želi biti plačljivko? No mislim da jedno ne isključuje drugo, suze nisu slabost jer i najjači macan smije i mora koji put zaplakati. Kod žena je to možda lakše, ali i njima društvo nameće brojne stereotipove, a zapravo smo svi isti, jer i muškarci i žene jednako osjećaju i imaju jednako pravo to pokazati. Na kraju, to je i puno zdravije nego sve držati u sebi.
