Sreten Mokrović jedan je od onih koji vas prvo šarmiraju svojim nastupom i bojom glasa. Zagrebačkoga glumca upravo gledamo u seriji ‘Mamutica’ u ulozi inspektora Bože, no vjerna kazališna publika upoznala ga je u raznim ulogama od kojih su neke i nagrađene. Hvaljene ‘Garaža’, ‘Zagrebački pentagram’, ‘Krijesnice’ samo su neke od predstava u kojima Mokrović glumi. Još kao student osnovao je kazališnu skupinu Akter i bavio se sportom. Ipak, ljubav prema glumi i kazalištu vezala ga je zauvijek, tako da i nakon 25 godina života na sceni s istim entuzijazmom radi na novim ulogama. I kolege imaju riječi hvale za markantnog 52-godišnjaka koji voli društvo, romantiku i boravak na Velebitu.
Story: Gledamo vas i u drugoj sezoni ‘Mamutice’, gdje tumačite lik inspektora Bože. Koliko vam je ta uloga sjela i imate li zajedničkih osobina sa spomenutim likom?
Je li mi ta uloga sjela, o tome najbolje mogu suditi gledatelji i oni čiji je to posao, dakle, kritičari. Meni je lik inspektora Bože neobično drag zbog njegove ljudske dimenzije. Božo je Don Quijote našeg vremena, dobri duh iz ‘Mamutice’, mali čovjek velikog srca iz susjedstva, koji zbog svojih ideala, želje za pravdom, pravednijim i boljim društvom ustraje u borbi protiv kriminala i na taj način dovede sebe i svoju obitelj u situaciju da podzemlje uzvraća udarac, koje Boži i njegovoj obitelji prijeti smrću. Njegov privatni i profesionalni život toliko su se isprepleli da su ga doveli do ruba s kojeg nema povratka. U dramaturškom smislu, dakle, u tijeku radnje koju pratimo u dvadeset epizoda, gledatelji mogu vidjeti razvoj i razrješenje svakog zasebnog krimi-slučaja u dvije epizode te Božinu i priču glavnih likova tijekom cijele serije. Takav dramaturški pristup i suradnja s redateljima Darijem Pleićem i Zoranom Margetićem donijeli su nam to da je ova sezona ‘Mamutice’ zanimljivija, sadržajnija i dublja, na tragu pravih dramskih serija kakvim se nekad naša televizija ponosila. Unatoč vrlo zahtjevnim producentskim uvjetima koji su pred cijelu ekipu stavili golem zadatak, serija je snimljena u nešto više od tri mjeseca s vrlo niskim budžetom i visokim zahtjevima... A kad je riječ o zajedničkim osobinama Bože i mene, rado mislim da postoje sličnosti, primjerice, u predanosti ljudima i stvarima do kojih mi je doista stalo.
Story: I u kazalištu stvarate punom parom. Nedavno je održana premijera predstave ‘Buđenje proljeća’. Je li gluma na kazališnim daskama ipak vaš prvi izbor?
Za mene glumački poziv predstavlja izazov, bez obzira na to o kojem je mediju riječ, tako i rad u mojoj matičnoj kući, u ZeKaeM-u, s redateljem Oliverom Frljićem, koji je s Jasnom Žmak napravio i adaptaciju tog poznatog Wedekindova djela, bio doista jedna zanimljiva i neuobičajena pustolovina. Vjerojatno najviše zbog autentičnog i hrabrog pristupa redatelja tom svima poznatom tekstu, utapajući ga u našu svakodnevicu s kojom izvrsno rezonira, a publika, čini mi se, odlazi kući s nekim važnim pitanjima.
Story: Što je s filmom?
Ne znam jesam li ja njega zapostavio ili on mene, no u svakom slučaju nismo se baš puno susretali. Ili... nevažno... Film je medij koji je kao i rock and roll obilježavao vrijeme i prostore u kojima je nastajao, pa tako i stekao naziv sedme umjetnosti. Stoga se nadam da ćemo se u nekoj važnoj temi i susresti. A samo se to broji...
Story: Možete li nam reći kad ste se zaljubili u glumu?
U djetinjstvu, kad sam sasvim spontano počeo recitirati neku pjesmicu za koju nisam ni znao da je znam napamet. Otkrio sam da mi to čini zadovoljstvo i da uživam u ponavljanju tih stihova koji me potiču na razmišljanje. Ubrzo sam shvatio da to rade glumci, počeo sam strastveno odlaziti u sva kazališta koja su mi bila dostupna, gledao predstave po nekoliko puta, pamtio tekstove, formirao ukus, odrastao uz kazalište i naposljetku shvatio da nema nijednog razloga koji bi me spriječio da odem na prijemni ispit. Položio sam i evo me sad tu.
Story: Što su vaši roditelji rekli na to?
Moja majka Ljubica vjerojatno je imala neke druge planove za mene, a otac Stjepan u to je vrijeme bio u Njemačkoj pa nije bio prisutan kada sam donosio odluku o svom budućem pozivu. Uglavnom, mogu reći da su svi bili zatečeni, u cijeloj mojoj obitelji nije bilo nikoga tko se bavio tim ili sličnim umjetničkim zanimanjem. Kod njih sam osjetio nevjericu, zabrinutost, ali prije svega podršku i povjerenje.
Story: Sport je bio puno prisutan tijekom vašeg odrastanja. Bavili ste se gimnastikom i rukometom, jeste li razmišljali otići u profesinalne vode?
Moj je ujak Živko tu odigrao glavnu ulogu. On je bio profesor tjelesnog i možda je bio najsvjesniji važnosti sporta. Na njegovu žalost, u meni jednostavno nije pronašao idealnog sportaša, tako da se nisam zadržao ni u jednom od tih sportova. Na Akademiji sam osjetio čar vještine, ondje smo za glumački ispit koristili elemente karatea koji nam je u sklopu nastave predavao profesor Ilija Smoljenović. Tu sam otkrio da mi je vještina, umjetnost pokreta, zanimljivija od natjecateljske dimenzije koju sport pruža.
Story: Imate 24-godišnjeg sina Ivana iz braka s redateljicom Ninom Kleflin. Kakav odnos imate s njim?
Ivan je mlad čovjek koji živi svoj život. Studira na dva fakulteta i samostalno donosi odluke. Naravno da ima svu moju očinsku podršku u svemu.
Story: Dakle, niste strog otac?
Mislim da nisam.
Story: Jeste li zadržali dobru komunikaciju i s bivšom suprugom?
Mi već dugi niz godina živimo neke druge živote, pa mislim da je ovo pitanje suvišno.
Story: Danas ste u braku s violonisticom Laurom Vadjon. Gdje ste se upoznali?
U Grožnjanu, gdje je Laura prije petnaestak godina imala koncert, a ja sam pohađao glumački seminar. Tada nismo ni slutili što nam život nosi. U jednom sam je trenutku slučajno zalio crnim vinom. Vezu smo počeli nekoliko godina kasnije, 1999. u Zagrebu kod prijatelja na dočeku Nove godine.
Story: Što je Laura imala, a ostale nisu?
Svaki čovjek nosi ono nešto specifično, svoje, po čemu se razlikuje od drugih. A Laura ima ono nešto ženstveno, živo, iskonsko, što je proizvelo kemiju koja nas spaja i danas.
Story: Prema vašem mišljenju, što je najvažnije za dobar brak?
Ne vjerujem u neku univerzalnu formulu. Mislim da treba postojati ljubav koja podrazumijeva postojanje vremena i volje kako bi se partnera osluškivalo, razumjelo, a važno je prevladati i vlastiti egoizam.
Story: Planirate li sa suprugom djecu?
Čovjek planira, a Bog odlučuje... Neka to ostane naša tajna.
Story: Smatrate li da romantika u braku polagano nestaje?
Nisam stručnjak za romantiku, ali koliko se sjećam iz književnosti, ona podrazumijeva neku žrtvu, a svaka žrtva opet neku novu žrtvu. Dakle, ne vjerujem u žrtvovanje, ali vjerujem u harmoničan odnos dvoje zrelih ljudi koje spaja puno zajedničkih sadržaja. Vjerujem u prijateljstvo i njegovanje.
Story: To znači da držite do važnih datuma i godišnjica?
Apsolutno, to su dani koji se ne zaboravljaju i koje začinimo nekom lijepom večerom ili, pak, izlaskom.
Story: Što ste najromantičnije napravili za Lauru?
U svakom slučaju, to biste trebali pitati nju. S obzirom na to da zbog prirode posla puno putujem, svaki put nešto i donesem. Posljednje što je dobila jest prekrasna staklena žabica koja svira violinu.
Story: Svojedobno ste svirali gitaru, a Laura je glazbenica. Zasvirate li ponekad zajedno, onako za dušu?
I danas sviram gitaru, no to je nešto potpuno drukčije. Moja je supruga profesionalna glazbenica, violinistica. Naravno, to ne znači da ponekad nećemo zajedno zasvirati, možda u nekom profesionalnom kontekstu.
Story: Prešli ste pedesetu, a neki tvrde da tek u tim godinama ljudi postaju smireniji i zadovoljniji. Kakva je situacija kod vas?
Život je nepredvidiv i nikad ne bi trebalo donositi neke konačne zaključke. Već neko vrijeme uživam u nekoj novoj kvalitetnijoj fazi života.
Razgovarala Antonija Nazor
Fotografije Dražen Kokorić
Styling Esad Halimović
Zahvaljujemo kavani Kavkaz na ustupljenom prostoru za snimanje