IVANA ROŠČIĆ ZA STORY O TEŠKOJ OPERACIJI I OBITELJI: 'Od toga umire velik broj ljudi - poglavito žena'

Porculanskog tena i s osmijehom dočekala nas je na snimanju nagrađivana kazališna i filmska glumica Ivana Roščić. 'Super su ti fotke', na kraju joj je rekao naš dragi kolega, fotograf Robert Gašpert, a Ivana mu je odgovorila kako uvijek voli surađivati s njim. Sa zvijezdom filmova ‘Stric’, ‘Garbura’, serija ‘Pogrešan čovjek’, ‘Uspjeh’ i drugih vole surađivati i kolege, redatelji - zbog njezina cool stava lišenog diva momenta. Pronašla se i u drukčijoj ulozi, onoj voditeljskoj, i to 3. veljače, kada se održalo svečano obilježavanje akcije Dan crvenih haljina u Hotelu Esplanade. Zvijezde večeri bile su hrabre žene koje su preživjele moždani udar, a na prigodnoj reviji nosile su crvene kreacije koje su za njih izradili hrvatski dizajneri - Matija Vuica, Robert Sever design, Lokomotiva by Lana Puljić, Klisab, Xenia Design, DNK by Nada Došen i Link by Ogi Antunac. A kao voditeljica programa uz Joška Lokasa nije izabrana slučajno.

'Oporavak protječe jako dobro. Prva četiri mjeseca bila su izazovna, a s vremenom sam postala svjesna napretka. Proživljavala sam razne faze i dok su prijatelji znali komentirati kako super izgledam, kao da se ništa nije dogodilo, mogu samo reći da izgled vara. Mislim, ljudi i ne moraju znati što proživljavate, osjećala sam se kao da sam bila dva metra iznad zemlje, ali i kao da nisam sva svoja ni u tijelu, ni u glavi - ni u čemu. Danas sam jako dobro, trudim se, ponovno vježbam pilates, redovito idem na psihoterapiju, nastojim što više hodati jer mi je pokret meditacija. Više ne razmišljam intenzivno: 'Zašto baš ja?', 'Zašto se meni dogodilo?', nego zaista gledam kako iskoristiti svaki trenutak i uživati.'

Što vam liječnici kažu, koliko je vremena potrebno za potpuni oporavak?

'Ruptura aneurizme vrsta je moždanog udara i od toga umire velik broj ljudi - poglavito žena. Što se oporavka tiče, dodala bih, imala sam sreće što su moje kognitivne funkcije ostale dobre, iako dva-tri mjeseca nakon operacije nisam dobro vidjela, no i to se korigiralo. Nestale su i neke neurološke smetnje koje sam samo ja prepoznavala. Jedino jako reagiram na promjene vremena zbog čega patim od glavobolje, ali za to imam lijekove. Oporavak je kod svakoga individualan, kod mene je išlo brže. Svi smo drukčiji.'

Hrvatski liječnički zbor - Hrvatsko neurološko društvo već petu godinu zaredom organizira javnozdravstvenu akciju Dan crvenih haljina. Uskoro će se, 3. veljače, održati u Espla­nadi, a vi ste voditeljica događanja. Jeste li se odazvali bez razmišljanja s obzirom na vaše iskustvo?

'Kad sam dobila poziv za sudjelovanje u kampanji Dan crvenih haljina, i to od dr. med. specijalistice neurologinje Svjetlane Šupe s KBC-a Rebro - važno je napomenuti da organizatori ovog događaja surađuju i s hrvatskih dizajnerima pa će me za tu priliku odjenuti Klisab u predivnu crvenu haljinu - htjela sam pridonijeti toj hvalevrijednoj akciji, ali nisam znala na koji način. Na kraju je odluka pala na voditeljski angažman. Imam sjajnog partnera Joška Lokasa pa se ne bojim tog izazova s obzirom na to da dosad nisam imala iskustvo vođenja.'

O čemu će biti najviše riječi i na što se Danom crvenih haljina, koliko ste upoznati, najviše stavlja u fokus?

'Znam da će to biti emotivna i zanimljiva večer sastavljena od glazbenog i edukativnog programa. Nazočit će i predsjednik Zoran Milanović, riječ će imati i neurolozi o problematici uzroka moždanih udara, kao i osobe koje su proživjele to teško iskustvo. Kroz sve to pokušat će se osvijestiti javnost kako prepoznati simptome, kako reagirati i slično.'

Postoje li na putu oporavka određeni lijekovi i terapije koji se moraju uzimati radi prevencije? Kako je bilo u vašem slučaju?

'U bolnici sam uzimala razne lijekove, iskreno više i znam kako se zovu, a kad sam došla kući, nisam dobila nikakvu terapiju jer su procijenili da mi zasad nije potrebna. Samo sam pila analgetike protiv bolova i ponekad tablete za spavanje.'

Koliko ste upoznati s listom čekanja, koliko je teško doći do neurologa, ako ne govorimo o privatnim praksama za koje mnogi nemaju novca?

'Ne znam puno o listama čekanja, ali znam koliko je teško doći do neurologa. Bila sam hitan slučaj - isti dan operiran. Poznato mi je samo da se na pregled liječnika specijalista uglavnom čeka, mislim da ni neurologija nije lišena toga. Teško se dolazi do magnetskih rezonanci, općenito pregleda. Nažalost, takav nam je sustav - nedostatak novca, neulaganje u zdravstvo i kronični nedostatak radne snage.'

Što mislite, koliko ovakve akcije - kao što je Dan crvenih haljina - pomažu u senzibiliziranju i osvještavanju javnosti?

'Prije nego što sam javno iznijela svoju priču o aneurizmi, odnosno prije nego što mi se dogodila - znala sam koliko je to opasno stanje, nerijetko sa smrtnim ishodom, ali sa simptomima nisam bila upoznata. Zato mi je bilo važno govoriti o tome ako će nekad nekome biti potrebno i pomoći. Kad su me pozvali na Dan crvenih haljina, uz što sam odlučila vama dati intervju, razgovarala sam s prijateljicama kojima sam komentirala kako nisam sigurna hoću li biti dosadna ako opet pričam o svemu što sam proživjela i što proživljavam. One su me ohrabrile da nikad nije dovoljno govoriti o tako važnim stvarima. Mislim da bi trebalo biti još ovakvih akcija, ne samo onih koje govore o neurološkim problemima, nego i onih koje ukazuju na druge bolesti. Uvijek sam se rado odazivala i na razne humanitarne programe.'

Na što danas posebno pazite? Kojih ste se navika riješili?

'Pa i nisam imala nekih loših navika, pušač nisam, odnosno znala sam zapaliti u društvu, ali to je bilo rijetko. Otkako sam mama, izlasci su se prorijedili, nisam ni od alkohola, nemam visoki tlak, naprotiv, ni kolesterol. Nisam patila ni od glavobolja. Sve su to neke indikacije za rupturu aneurizme, a ja nisam imala ništa od toga. Možda mi je aneurizma bila urođena, to nikad ne znaš.
Jeste li uveli neke promjene ako govorimo o prehrani, rekreaciji i međuljudskim odnosima?

Oduvijek sam se hranila umjereno, ne pretjerujem ni u čemu, pa ni u slatkom koje volim. Obožavam ribu, što je zapravo jako zdravo. Što se međuljudskih odnosa tiče, naišla sam na toliko divnih prijatelja, poznanika i potporu - da sam samo trebala uzvratiti tu ljubav.'

Osjećate li katkad bojazan nakon svega što ste proživjeli?

'Lagala bih kad bih rekla da nemam nikakav strah, neočekivano mi se strah uvukao u kosti otkad sam izišla iz bolnice jer sam se počela osjećati nesigurno. Dogodili su mi se jaki panični napadaji koji su me izbijali iz cipela. Isprva sam si govorila: “Živa sam, dobro je, idemo dalje”, no očito je psiha naknadno reagirala. Zato mislim da kome je potrebna, važno je imati psihološku pomoć pa nisam oklijevala, odmah sam potražila stručnjaka preko divne neurologinje dr. med. Katarine Starčević.'

Je li vam se dogodilo da ste morali odbiti neki projekt posljednjih šest mjeseci?

'Da, morala sam odbiti, ali ne žalim za tim. Jednostavno su se tako stvari poklopile, uopće nisam dvojila. Još nisam spremna za neke velike projekte. Idem polako, baš polako.'

Ograničava li vas ova situacija u poslu? Koliko vam je kao glumici izazovno raditi na tekstovima?

'Ovo nešto malo što sam radila ne ograničava me u smislu čitanja, nemam problem s pamćenjem, kao što sam već rekla - prošla sam neoštećena što se tiče kognitivnih funkcija i na tome sam jako zahvalna. Jer, kao glumici, ne znam kako bih radila bez toga. Nastojim razmišljati pozitivno.'

A u interakciji s djecom - Tomom i Margitom? Kako su oni proživjeli cijelu situaciju?

'Moja djeca, srećom, nisu bila svjesna što se dogodilo. Bili su u vrtiću, Marko im je rekao da sam u bolnici jer sam pala, a kad sam izišla, s obzirom na to su jako mali, nismo ih htjeli ničim plašiti. Jako su nestašni, živahni, viču, smiju su, vole i svađaju. Znam da su ostali neokrznuti cijelom situacijom, ali vidjeli su da nisam ista, pogotovo tih prvih mjeseci kad sam došla iz bolnice. Da sporije hodam, govorim, kako bi opisao moj prijatelj Goran Bogdan - ‘poput vlati sam’.'

Suprug Marko? I prije ste ga hvalili koliko je zahvalan partner, od velike pomoći. Pretpostavljam da je danas još više?

'Marko je zaista moj suputnik, i rame i ruka i sve. Ništa mu nije teško, samo me je hrabrio i bodrio, što je iznimno važno. Čujem za slučajeve žena s jakim oštećenjima zbog pretrpljenog moždanog udara čiji partneri jednostavno odustanu od njih i ostave ih institucijama da se brinu o njima, no kad se muškarcima tako nešto dogodi - njihove partnerice su uz njih. To govori o ženskoj mentalnoj snazi. A Marko je zaista velika ljubav i divan tata. Ne bih mogla poželjeti bolje. I suprug i djeca bili su mi najveća radost i motivacija za potpuni oporavak. Njihova ljubav, zagrljaj, mirisi, za mene nema ljepšeg.'

Koji su vam obiteljski gušti, kako se najradije odmarate i opuštate?

'Najslađe mi je kad se s obitelji zatvorimo na jedan dan u stan, ljenčarimo i ne moramo raditi apsolutno ništa. Mislim, uz djecu je to nemoguće, ali vikendom čak i da... Ušuškati se, gledati filmove, crtiće, praviti kolače, a najviše maziti se.'

Što ste najvažnije shvatili nakon nemile situacije?

'Potvrdila je ono što sam znala i prije - koliko je život zaista krhak te kako te u jednom trenu ima, a u drugom nema. Meni je dana druga prilika, tako kažu svi moji. Zaista sam sretna i zahvalna na tome. Ne znam što se dogodi kad umremo. Možda ništa... Ne razmišljam o tome, iako te ovakve situacije na neki način promijene. Opet, ne znam konkretno koja je moja promjena jer sam oduvijek cijenila i poštovala iste stvari. Da, ta prolaznost vremena... Treba živjeti s tim, ali život je lijep sa svim svojim usponima i padovima. Treba mu se veseliti!'

Kako danas gledate na one koji kuju dugoročne planove? Ima li išta garanciju?

'Nikad nisam radila takvo što. Baveći se ovim poslom znaš kad je neka premijera, na čemu ćeš raditi iduću sezonu, ali nisam grčevito očekivala da će se sve to sto posto ostvariti. Jedina mi je želja da sam zdrava, kao i moja djeca, svi članovi obitelji i bliski prijatelji.'

Nedavno ste bili u Beogradu. O čemu je riječ?

'Ne snimam ništa, odlazila sam zbog premijere filma ‘Stric’ na Festivalu autorskog filma i promocije filma ‘Garbura’ Josipa Žuvana.'

Pripremate li nešto novo u Gavelli, čija ste članica ansambla? Čemu se veselite idućih mjeseci?

'Naša Gavella, nažalost, još nije otvorila vrata publici. Svi željno iščekujemo povratak na scenu, napokon ćemo imati i onu malu. I dalje smo beskućnici zbog obnove zgrade od potresa pa se radi u nekim drugim kazalištima. Naš ravnatelj Dražen Ferenčina zaista se trudi s raznim koprodukcijama kako bismo živjeli kao ansambl. Nastaju nove predstave, upravo se priprema jedna u Kerempuhu.

Što me veseli? Margitini i Tomini osmijesi, šale i bedastoće, koliko god je teško i odgovorno biti roditelj, apsolutno nema većeg ni daljeg.'