'NIKAD TO NEĆU ZABORAVITI': Na zadnjem susretu Ćiro je Tihani Harapin Zalepugin dao tužno proročanstvo koje se ispunilo

Smrt mnogima omiljenog Miroslava Ćire Blaževića koji je preminuo ovog tjedna, dan prije svog 88 rođendana, pogodila je mnoge. Iako se znalo da se bori s teškom bolešću i da mu je rak metastazirao, brojne prijatelje i štovatelje 'trenera svih trenera' ništa nije moglo pripremiti na njegov odlazak.

Tihana se i sama još oporavlja od gubitka voljenog supruga Saše Zalepugina s kojim je bila preko tri desetljeća. Za istu je emisiju odgovorila na pitanje kako će joj proći prvo Valentinovo bez Saše.

'Ako sam preživjela Božić i posebno Novu godinu, onda ću preživjeti i Valentinovo. Nama je Valentinovo bilo jako često, skoro 360 dana u godini. Saša bi mi uvijek donio prve mimoze. I sad eto, nažalost, neki dan ja sam njemu odnijela mimoze', rekla je Tihana.

Podsjećamo, u ranijem intervjuu Tihana je objasnila zašto joj je baš Nova godina tako teško pala.

'Mjesec dana nakon što je otišao, mjesec dana nakon što smo se od njega oprostili na Mirogoju. Htjela sam si, naime, za Silvestrovo kupiti malo odojka, onako, čisto simbolično. I dok sam stajala u redu u mesnici, razmišljala sam koliko da uzmem. Oko mene su bili sretni ljudi, koji su kupovali dva ili tri kilograma. Bilo je i onih koji su tražili i cijelu polovicu, za svoju veliku obitelj. A onda sam ja došla na red i mesaru rekla: 'Ja bih, znate, samo malo, za jednu osobu'. Mesar me u čudu pogledao, a ja sam mu, pravdajući se, kazala: 'Čujte, ja sam sama'. U tom sam trenutku spoznala da sam doista sama i suze su mi počele teći', ispričala je za Jutarnji list.

Inače, krajem godine Tihana je ekskluzivno za Story progovorila o teškoj životnoj situaciji.

'Nikako ne želim biti nametljiva sa svojom tugom, svjesna sam okruženja koje gotovo svaki dan nekome oduzme osobu koju su neizmjerno voljeli i bez koje im život postaje besmislen, težak i bolan. Uostalom, i sama sam prije više od 40 godina ostala bez oba roditelja - sama, bez onih uz koje se uvijek osjećamo sigurno i zaštićeno. Davno sam prestala biti nečije dijete te u život krenula odlučno i hrabro da ga učinim podnošljivim, čak lijepim. Dogodio mi se Saša.

Naš susret i našu priču neću ponavljati. Jedna osoba mi je napisala: 'Vaša bezvremenska ljubav ublažit će bol. Budi hrabra i jaka žena koju je ON toliko volio i na koju je bio toliko ponosan'. Dužnost mi je poslušati takve savjete i zaista biti ponos mom Saši. Prije nekoliko godina, nakon operacije, rekao mi je: 'Znaj da sam se uz tebe osjećao jako sigurno!' Da, prevrnula bih sve moguće i nemoguće veze da mu ugodim i oporavak učinim što lakšim. Tako sam se ponašala i sada, tijekom sedam tjedana njegova boravka u bolnici i neizmjerno hvala svima koji su me slušali, koji su mi pomogli i omogućili tretman koji je zaslužio.

A otkrila je tada i koje joj je najdraže zajedničko sjećanje.

'Jedan trenutak njegove pažljivosti nikad neću zaboraviti - pošli smo na prvu vožnju mojim novim autom i on je vrlo diskretno stavio CD iz kojeg se čuo glas Ray Charlesa i pjesma 'Only You'. Bez mnogo riječi i bez velikih gesta rekao mi je sve. Naš život prepun je takvih sitnih pažnji koje govore mnogo više od, primjerice, dijamantnog prstena ili skupog cvjetnog aranžmana. Njegovali smo svoju ljubav svakodnevnim sitnicama i ugađali jedno drugome maksimalno koliko smo mogli', zaključila je tada.