'RODITELJSTVO NAM JE DONIJELO SREĆU, ALI I VELIKI TERET': Lana Gojak Bajt za Story iskreno o braku, kćeri i novom poslu

Glumica Lana Gojak Bajt se krajem travnja ove godine upustila u avanturu zvanu podcast i pokrenula projekt 'Mame kod Lane'. Početkom tjedna napunila je 40 godina, a tim povodom razgovarali smo s Lanom o novom poslu, glumi, kćeri i suprugu, što je potrebno za opstanak braka uz malu bebu, ljubavi prema trčanju, ali i neumjesnim pitanjima koja su danas sve učestalija. 

Kakva je Lana bila u 20-ima, 30-ima i koje će korisne stvari prenijeti u 40-e?

Jao, to bi trebalo pitati moje roditelje ili dugogodišnje prijateljice, supruga... Teško mi je na taj način razmišljati o sebi. Rekla bih da sam uvijek bila vesela, glasna, zaigrana, iskrena, temperamentna... Zadržala sam te osobine, ali sam dobila i jednu dozu zrelosti, samopouzdanja i hrabrosti. Rekla bih da to, u mom slučaju, ima više veze s majčinstvom nego s godinama.

Imate li neke ciljeve koje biste voljeli u narednom desetljeću ispuniti? Neku ulogu koju biste voljeli odigrati?

Prvi i najveći cilj mi je odgoj naše kćeri, kvalitetno vrijeme provedeno s njom, njezina radost i sreća. Što se poslovnih ciljeva tiče u velikoj su mjeri vezani uz podcast i širenje 'Mame kod Lane' platforme. Razne ideje mi se kuhaju u glavi, ali dok se ne iskristalizira ne želim ništa govoriti. Kad govorimo o glumi i ulogama nikad nisam sanjala o nekim konkretnim ulogama, najvažnije mi je dobro napisana, tko su suradnici i kakva je atmosfera u kazalištu ili na setu. Svakako bih voljela još snimati.

Žalite li za nečim što niste napravili/ostvarili u 20-ima, 30-ima?

Ne mogu reći da žalim za nečim što jesam ili nisam učinila jer svaki period nosi svoje. Moraš napraviti neke greške i prijeći određene prepreke da bi naučio nešto iz njih. Kako odrastamo i sazrijevamo učimo o sebi, o okolini, svijetu koji nas okružuje. Oduvijek vjerujem da se sve događa baš u svoje vrijeme, kad si spreman. Generalno govoreći, kad pogledam unatrag žao mi je jedino vremena potrošenog na neke površne stvari, površna prijateljstva, događaje ili poslove koji me nisu ispunjavali. Ona dosadna, klasična priča s komfort zonom kad se ne odvažiš na neke korake jer si se uljuljkao, nemaš dovoljno hrabrosti, vjere u samog sebe. Ali mislim da je uzalud sad misliti o tome. Vrijeme koje je prošlo ne da se vratiti, ali ga je srećom ostalo još dovoljno. 40-e će sigurno biti odlične!

Ove godine ste se odvažili i pokrenuli podcast 'Mame kod Lane'. Ugostili ste već 10-ak poznatih javnih osoba, i mama i tata, koji se 'ogole' u podcastu i progovore o roditeljstvu. Kako ste došli na ideju o podcastu?

Prva epizoda podcasta ugledala je svjetlo dana sredinom travnja ove godine, a 'kuma' podcasta bila je moja prijateljica i kolegica, glumica Marija Jerneić koja me u prvoj epizodi odmah počastila 'golom istinom' otkrivši u razgovoru da čeka drugo dijete, curicu. Toliko me iznenadila tom vijesti da sam naknadno morala snimati odjavu epizode. Nove epizode podcasta izlaze na YouTubu svaka dva tjedna, tako da smo u proteklih 6 mjeseci lansirali 16 epizoda, a gostovale su mi brojne osobe iz javnog života, nekoliko stručnjakinja iz područja roditeljstva kao i dva poznata tate u specijalnim epizodama 'Tate kod Lane'. Pratitelji sve novosti mogu pratiti i na službenom instagram profilu Mame kod Lane. Nastavljamo i dalje u revijalnom tonu i pripremamo brojna iznenađenja za naše gledatelje i pratitelje!

Zanimljivo je što do unatrag dvije godine nisam ni znala što su podcasti, mislila sam da je to nešto vezano isključivo uz glazbu. Otkrila sam ih slučajno i to zapravo prvenstveno preko Instagrama. Kao novopečena mama žudila sam za znanjem, savjetima i ponajviše podrškom pa sam se orijentirala na slušanje podcasta o majčinstvu. Mic po mic sinula mi je ideja da bih mogla pokrenuti svoj podcast i napraviti emisiju koja će biti zabavnog, ali i edukativnog karaktera gdje ćemo otvoreno i iskreno izmjenjivati vlastita iskustva, stavove, mišljenja i na taj način stvarati zajednicu međusobne podrške. Svaka epizoda je zamišljena kao iskren, emotivan pa i duhovit razgovor o najljepšim i najgorim trenucima majčinstva, usponima i padovima, raznim fazama i problemima koje prolaze djeca i roditelji, o svemu onom što roditeljstvo nosi s ciljem pružanja podrške, davanja odgovora na razna pitanja, razgovora o tabuima... Bacila sam se u istraživanje podcasta i kad sam skupila dovoljno znanja i sigurnosti da je to nešto što zaista želim, krenula sam u realizaciju. U nekoliko mjeseci intenzivnog rada zahvaljujući pomoći supruga i nekoliko odličnih suradnika snimila sam i isproducirala prvu emisiju, naravno popraćenu prilično jakom želučanom virozom. I tada je krenuo jedan od poslovno najispunjenijih, ali i stresnijih perioda u mom životu.

Je li vam naporno stvarati emisiju, kreirati sadržaj, dogovarati intervjue, smišljati sljedećeg gosta...?

Maksimalno guštam u svakom segmentu stvaranja emisije, razmišljanju koga pozvati, istraživanju samog gosta, pripremi i pisanju scenarija... Ipak, najviše uživam od trena kad gost uđe u studio, atmosferi i energiji koju svaki gost donese, zezanciji prije nego se upale kamere i naravno samom razgovoru s gostom. Ono što mi je trenutačno zaista naporno je balansirati poslovan i privatan život, kojeg gotovo da i nemam. Poprilično je izazovno raditi od doma, držati stan urednim, ponuditi ukućanima skuhan ručak svaki dan, biti dobra i nježna majka te dobro raspoložena supruga. I sve to bez ikakve pomoći. Lagala bih kad bih rekla da mi nije naporno, stresno i da se pristojno izrazim, izazovno. 

S Vama na projektu radi i suprug, inače redatelj. Kolika Vam je on podrška u svemu, ali i kritičar?

Da, Siniša i ja smo zajedno pokrenuli podcast. Veliki dio produkcije je na njegovim leđima, od postavka studija, režije, snimanja i montaža emisija, fotografiranja, obrade i isporuka materijala za kreiranje sadržaja za društvene mreže, vođenje firme... Oboje radimo sve, ali na meni je malo više kreativni dio, a na njemu onaj produkcijski. Siniša je podrška od prvog dana od kako smo se upoznali, ali je i moj najveći kritičar koji se nimalo ne libi izreći svoje mišljenje. Ja pak, s druge strane, kritiku ne podnosim najbolje tako da zna biti papreno. Kad bolje razmislim, manje je kritičan u poslovnom odnosu nego u privatnom.

Je li zbog podcasta gluma 'na čekanju' ili uspijevate oboje?

Gluma nije na čekanju, dogodila se korona i lockdown koja je jako utjecala na rad u glumačkoj branši, posebno nas slobodnjaka, zatim trudnoća i porodiljni od godine dana. Zatišje koje je nastalo dobro se poklopilo sa stvaranjem podcasta jer ne znam kako bih uz malo dijete sve to uskladila. S iskustvom i godinama prestala sam se grčevito držati glume, ne gledam je više kao na ključan dio svog identiteta ili kao na pitanje života ili smrti. Mogu i ne moram glumiti. Ne želim igrati bilo što i baviti se glumom pod svaku cijenu. Uskoro počinjem s radom na novoj predstavi Kerekeš teatra kojoj se baš veselim, a s obzirom na već najavljen veliki broj gostovanja i večernjih predstava bit će potrebno napraviti jako dobru organizaciju.

Podcast ima odličnu gledanost na YouTube kanalu. Je li projekt ispunio Vaša očekivanja i jeste li uzbuđeni zbog svega što pripremate za buduće epizode?

Ima odličnu gledanost, a povratne informacije su sjajne. Svakodnevno dobivam predivne poruke i čini mi se da se stvorila jedna lijepa zajednica koja svakodnevno raste. Uzbuđenje kreće svaku večer prije snimanja i ponajviše jutro dok se vozim u automobilu do studija. Iako ne idemo live, nikad ne znam što nam dan nosi. Pratitelji društvenih mreža znaju s kakvim se raznim preprekama znam susresti. Bilo je tu raznih situacija od poplavljenog ili zaključanog studija, kašnjenja gosta, puknuća reflektora, želučanih viroza, ili nekih trećih tehničkih i ostalih problema. Kad uđem u studio uzbuđenje staje i koncentriram se na pripremu svega što je potrebno prije negoli se kamere uključe. Nikad nije ni mirno ni dosadno.

Nekoliko mjeseci prije 38. rođendana postali ste majka. Koliko vam se život promijenio otkad je došla Pina i gdje najviše vidite promjene?

Život mi se u velikoj mjeri promijenio. Ako ne računamo samo vrijeme covida i lockdowna koje je prethodilo mom majčinstvu, vodila sam život okrenut sebi i suprugu. Kino, kazalište, izlasci, eventi, putovanja... Kad je došla Pina to je sve privremeno stalo, ali su se naši životi i naše duše maksimalno ispunile. Ona je najveće moguće ispunjenje, radost, sreća, zabava, učenje... Sve. Iako sam, otkako se rodila, u kino uspjela otići samo jednom, imam doma najbolji film svaki dan! Nemam tih riječi koje bi opisale tu radost i sreću koja je došla s Pinom.

Osim Vas, i Pina je zvijezda vašeg Instagrama. Jeste li se nećkali oko toga hoćete li je objavljivati i pazite li na to koji ćete sadržaj objaviti?

Prije no što sam rodila mislila sam da je uopće neću objavljivati, ali onda se preko noći dogodi ta zaljubljenost, ljubav, zaluđenost koja samo raste i želiš cijelom svijetu pokazati da savršenstvo ipak postoji. Ta me prva faza pustila pa danas pazim koliko i što objavljujem, većinom je to s leđa, poluprofil, ali da, nekad baš moram promisliti i zaustaviti se. Kako smo udaljeni od naših obitelji puno je snimamo i fotografiramo tako da gospođica zna jako dobro pozirati, voli se gledati na fotografijima i videima i samo čeka priliku da se sama dohvati mobitela.

Kolika Vam je suprug bio podrška u trenucima kada ste rodili i postpartumu? A vaši bližnji? Vidjela sam da je i Vaš otac tu znao odigrati veliku ulogu jer bi Vas hranio dok ste dojili Pinu. Predivne scene za uspomenu.

Siniša je bio iznimno velika podrška. Slobodnjak je, kao i ja, bez fiksnog radnog vremena, tako da je maksimalno bio s nama. Pina i ja smo deset dana bile u bolnici nakon poroda, iako su posjete bile zabranjene, on je svaki dan dolazio u bolnicu. Kad smo došle doma, od prvog dana je sudjelovao u svemu, od prematanja, kuhanja, ispisivao mi knjigu dojenja... Pazio je na baš sve vezano uz nas. 

Kad je Pina napunila mjesec dana otputovali smo mojima u Pulu gdje smo Pina i ja ostale dva, tri mjeseca. Siniša je putovao gore-dolje, a mi smo uživale u pažnji mojih roditelja koji su oboje bili ogromna podrška. Htjela sam dojiti što je znalo biti iznimno zahtjevno i fizički i psihički. Pina u prvo vrijeme nije dobijala na težini, dojila je ili spavala na meni non stop, tako da je bilo i situacija da dok sam ja hranila svoju malenu curicu, moj je tata hranio svoju veliku curicu. Podrška bližnjih i okoline je iznimno važna za mladu majku, kao i slušanje njezinih želja i potreba. Postoji izreka da svaka majka zna najbolje za svoje dijete, apsolutno zna, ali samo ako je u dosluhu sa samom sobom. Zato je ta podrška iznimno važna, da upravo to omogući mami i bebi i ja sam tu zaista imala sreće.

Sve češće čujem o tome da se u majkama probudi nekakav pretjerano zaštitnički instinkt nakon što rode i ne žele da im itko dira/uzima djecu. Jeste li vi imali sličnih iskustava i ako da, kako su vas opustili/umirili i dokazali da će se samo podružiti s bebom i da ona ostaje s Vama?

Nisam imala to iskustvo. Osjetila sam taj zaštitnički instinkt, ali ne prema svojim bližnjima. Ono što je mene izbezumljivalo kad bi nepoznati ljudi u prolazu zabili glavu u kolica ili je primili za ručice ili nožice. Većinom su to bile starije gospođe i gospoda pa bih se suzdržala od vike.

Često ukazujete na razne boljke s kojima se svakodnevno susreću roditelji, primjerice kada se automobil parkira na nogostup pa se s kolicima s bebom ne može proći i slično. Ima li pomaka? Što se uopće može napraviti osim što vas ta situacija nasekira?

Ima pomaka u smislu da kad sam s Pinom imam uvijek istu rutu za odlazak na plac, u šetnju, park, knjižnicu. Biram ulice koje su široke, ali i tu te uvijek netko iznenadi. Ako nije automobil parkiran na nogostupu, onda su tu kante za smeće, dostavljači koji jure na biciklima ili pak romobili... Kad si roditelj malog djeteta i obična šetnja predstavlja prijetnju i opasnost jer je sekunda dovoljna da dijete naglo napravi neku radnju koju nisi očekivao, a svi se voze svuda buljeći u ekrane svojih pametnih telefona. Nije idealno odgajati dijete u gradu, ali kad bi se samo svi držali najosnovnijih pravila ponašanja i kulture svijet bi nam svima bio puno ugodniji za život. Ne ide mi u glavu da dijete od dvije godine baci smeće u kantu, dok odrasla osoba baca čikove ili smeće po dječjem parkiću.

Koje vrijednosti su vam usadili roditelji, a voljeli biste ih prenijeti na svoje dijete?

Moji su me roditelji podržavali čak i kad se nismo slagali, uvijek sam znala da im sve mogu reći, tražiti pomoć. Postavili su mi granice, dali ljubav, naučili me radnim navikama...

U braku ste sa Sinišom od kolovoza 2019., kada ste u potpunoj tajnosti i s nekolicinom bliskih ljudi otišli u Trst i izgovorili 'da'. Činite se kao vrlo skladan par, sudeći po onome što dozirano objavljujete na društvenim mrežama. Po čemu ste točno znali da je on idealan životni partner za Vas?

On ne voli biti ispred foto objektiva, ne voli društvene mreže pa je zato jako dozirano. Moram ga tražiti dopuštenje za objavu njega, ali i Pine. Roditeljstvo nam je donijelo neizmjernu sreću, ali i veliki teret te brojne izazove i brige. Nije uvijek idealno, ali odlučili smo se jedno za drugo. Ponekad se koprcamo, vučemo ili guramo, kako je koji dan kome potrebno, ali srećom ima puno dana kada se smijemo. Iskusniji roditelji kažu da je lakše kad dijete malo poraste pa ću im vjerovati na riječ.

Prije vjenčanja ste skoro 10 godina bili skupa. Kako je u braku i jeste li jedan od onih parova koji si često nekim gestama iskazuje ljubav ili na onih par datuma kroz godinu? Bili smo skupa gotovo 6 godina prije braka, dakle sada smo ukupno skoro 9 godina zajedno.

Kuham ručak, peglam košulje, perem čarape, ponekad čak i kolač napravim, ne znam je li se to podrazumijeva ili računa kao iskaz ljubavi? Važnije od cvijeća ili poklona mi je osmijeh, podrška, razumijevanje, pomoć u obavljanju svakodnevnih obaveza.

Je li Vam zbog roditeljstva u početku patio odnos sa suprugom i kako se tome oduprijeti? Ili je jednostavno potrebno prihvatiti da će nakon dolaska bebe nekoliko tjedana i mjeseci morati biti podređeni samo njoj?

Patio je i da budem iskrena još uvijek pati. Uz dijete, poslove, bez pomoći sa strane, nemamo vremena za sebe. Navečer kad Pina zaspi ja primjerice odgovaram na ovaj intervju ili pripremam materijale za podcast. Jednostavno smo trenutačno na traci za trčanje. Zavidim ljudima koji imaju pomoć 'baka servisa'. Pina ima već preko 2 godine, a u tom smo periodu sami, bez nje, izašli samo jednom.

Ljubav prema trčanju traje već godinama. Otkrijte tajnu kako to ugurate u pretrpan raspored ili smatrate da je uvijek moguće naći vremena za nešto što volite i želite?

Trčanje je moja meditacija. Trčala sam s Pinom u trbuhu i u dječjim kolicima, a toliko sam jambrala o trčanju da su mi muževi roditelji poklonili kolica za trčanje. Trčala sam s njom i nakon nekoliko zaredom neprospavanih noći. Trčanje je moj ispušni ventil prijeko potreban za funkcioniranje moje glave, a Pina je kao beba najbolje spavala baš drndajući se Maksimirom. Kad gledam unatrag i sama se divim svojoj volji jer je zaista bilo trenutaka kad sam jedva gledala od umora, ali sam i oblačila tenisice.
Nikad nisam manje trčala nego sada, trčim svega tri puta tjedno, uvijek ujutro. Ljeti se dižem prije vrućina, oko 5-6 ujutro dok svi još spavaju, a sada nakon što ostavim Pinu u vrtiću odlazim direkt na trčanje. Mislim da me roditelji i odgojitelji čudno gledaju kad u opremi za trčanje dovedem Pinu u vrtić. Nažalost trenutačno nemam vremena za više od toga, a iskreno nekako mi fali i malo volje.

Zagreb je Vaš drugi dom, ali vjerujem da rodna Pula ima posebno mjesto u Vašem srcu. Voli li Pina boraviti ondje, primjećujete li da je opuštenija, slobodnija? Na kraju krajeva, osjećate li se vi ondje spokojnije nego bilo gdje drugdje?

Pina obožava biti u Puli jer su tamo njeni nona Oriana i nono Đoko, veliki vrt s puno cvijeća i ljuljačkom, nešto povrća koje ona zalijeva, mravi, njezin vozni park... Jako voli more i kupanje u moru. Tamo u vrtu je vani, na otvorenom po cijele dane. Trči, skače, igra se, sve što i u Zagrebu, ali da, tamo je puno opuštenije za sve nas. Mogu je pustiti u vrt i znam da je na sigurnom, manje je ljudi, prometa... Svakako je Pula kao grad uz more s puno šuma i parkova prikladnija za odgoj djece i miran obiteljski život.

Komentirali ste da Vas ljute pitanja poput 'kad će druga beba?' i 'što se čeka?'. Smatrate li da su danas ljudi previše slobodni pa misle da je u redu svašta pitati i reći samo zato što Vas prepoznaju s malih ekrana ili je nešto drugo posrijedi?

Ne ljute me osobno ta pitanja, samo mislim da su neprikladna, kao što je neprikladno gurati nos u dječja kolica spuštenog krovića. Nemaju svi iste želje, potrebe i na kraju krajeva mogućnosti i ne vidim razlog da se bilo koga stavlja u situaciju da se mora objašnjavati poznaniku na cesti. Ne govorimo poznaniku da se udebljao ili ostario jer znamo da je nepristojno, da će mu povrijediti osjećaje, ali ćemo bez problema pitati kad će udaja ili trudnoća ne misleći da sugovornica možda prolazi velike osobne izazove ili traume na svom putu ostvarenja kao supruge ili majke. Kad čujem takvo pitanje spontano mi dođe da uštipnem nosonju, ali iz pristojnosti to ipak ne napravim.

Više o glumici pogledajte u galeriji: