Glumica Ankica Dobrić jedna je od onih žena koje se ne zaboravljaju lako. Nasmi­jana, opuštena i bez dlake na jeziku plavokosa umjetnica ispričala nam je ponešto o ljubavi, muškarcima, sebi, ali i seksu. No ono što Ankicu trenutačno najviše zaokuplja jest posao, odnosno predstava Histriona ‘Idu svati, mlade ni’ za koju je 51-godišnjakinja dobila pohvale i kritike i publike.

Story: Na ovogodišnjem Histrionskom ljetu zaigrali ste u predstavi ‘Idu svati, mlade ni’. Kako vam se svidjela uloga i jeste li iznenađeni popularnošću predstave? U predstavi koju je napisao Nino Škrabe, a režirao Georgij Paro igram ulogu Anđe Đajkić. Riječ je o komediji, pravom pučkom kazalištu. Komad je zabavan, parodija na naše društvo. Anđa je neobičan lik, meni jako zabavna, a i publici, kako se čini. Nisam iznenađena popularnošću predstave. Story: Je li vam važnija kritika ili publika? Stručno mišljenje uvijek dobro dođe, no važno je tko piše te kritike. Kad je nešto dobro, to publika prepoznaje. A i sami glumci najbolje znaju kad naprave nešto dobro. Story: Svojedobno ste glumili u sapunicama, no sad vas rjeđe viđamo na malim ekranima. Znači li to da ste se više posvetili kazalištu? Nisam već dugo snimala sapunice. Nemam ništa protiv toga, sve to spada u moj posao jer ni u teatru ne glumim samo Čehova i Shakespearea. Veselim se svakom novom poslu jer mi, glumci, živimo dok radimo. Uvijek priželjkujem dobru filmsku ulogu, zrela sam glumica i mislim da je sada pravo vrijeme za mene. Nažalost, ima malo dobrih ženskih, a naši redatelji po nekoj inerciji uvijek angažiraju iste glumice. Story: Kad ste se zaljubili u glumu? Na prijemnom ispitu na Akademiji. Došla sam na nagovor drugih i tih desetak dana dok je trajao prijemni, otkrila sam sebe jer nisam ni zna­la da to mogu, volim i da je to zapravo to. Sada sam sretna št radim ono što volim. Story: Jesu li vas roditelji oduvijek podržavali u odluci da se bavite glumom? Potječem iz radničke obitelji i uvijek sam u školi bila najbolja. Roditelji su očekivali da ću studirati nešto od čega ću moći dobro živjeti, pra­vo ili ekonomiju. Nakon što je čuo da sam postala glumica, očeva reakcija bila je: “Anči, jesi li to ti?” A mama je samo rekla: “Najvažnije je da si sretna.” Tata je poslije bio ponosan. Story: Odrasli ste u Hercegovini. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Najljepše doba u mom životu, bezbrižno, puno igre, sretno, a onda sam se otisnula u bijeli svijet i susrela sa stvarnošću, nezaštićena. Story: Jeste li ponekad poželjeli odustati od glume i baviti se nečim drugim? Ne, ali sam sigurna da bih puno toga znala raditi. Primjerice, mogla bih biti ministrica jer to u ovoj državi i nije tako teško. Story: Mnogi primjećuju vaš njegovan i mladolik izgled. U čemu je tajna? Moja je duša mlada, pa ako sam sa 20 igrala dečka od 12 godina, sad mogu igrati studenticu. Njegujem se, imam dobre kozmetičarke, a da imam novca kao holivudske glumice, ni Sharon Stone ne bi se mogla usporediti sa mnom! Story: Prilaze li vam obožavatelji? Uvijek. Najdraže su mi kumice na placu kad me hvale, ali muški ponekad budu ljubomorni kad me vide u novinama s nekim muškarcem. Story: Nikad se niste udavali. Je li vam žao zbog toga ili? To što nisam, ne znači da ne­ću. Vjenčanicu imam, ali u pred­stavi. Udavala sam se i u teatru i na filmu. Možda mi je malo žao jer sam se dosad mogla nekoliko puta udati, uzeti mu pola imovine ili se još suditi s njim. Izroditi djecu, pa kukati kako mi ne plaća alimentaciju. Uglav­nom su takvi scenariji, a ja ne želim srljati. Ima vremena, dvije se duše trebaju sresti, a dotad će biti neke prolazne ljubavi. Story: Mislite li da je seks precijenjen, koliko vam je važan? Važan je koliko i hrana. Ako ga izbjegavaš, to je kao da ne voliš sebe. Trebamo uživati u seksu, upoznati sami sebe i vid­jeti što volimo. Story: Vjerujete li u ljubav? Ja ljubav živim; prema životu, poslu, muškarcima, životinjama, prirodi. Teš­ko ju je tražiti ako je ne daješ. Story: Kakav vas muškarac može osvojiti? Bogat, zgodan i pametan, a ja imam dovoljno ljubavi za oboje. Story: Bojite li se starosti? Moja duša neće ostarjeti. Bojim se jedino bespomoćnosti ili besparice. Razgovarala Antonija Nazor Fotografije Matea Smolčić, Story Press Frizura salon Renata