NATAŠA JANJIĆ MEDANČIĆ O TRENUTKU KOJI ĆE ZAUVIJEK PAMTITI: 'Trudna i s bebom u rukama čekam muža, a kad se vratio...'

Iako je nagrađivana kazališna, televizijska i filmska glumica, Nataša Janjić Medančić baš se i ne trudi maskirati i lažirati neke trenutke. Naprotiv, nerijetko izražava stav o raznim društvenim anomalijama, a iskrena je i kada je pitate o svakodnevici. Tako je bilo i ovaj put - kada je 'vozila slalom' između obiteljskih obaveza, posla i snimanja.

Rođendan sam proslavila radno, ali simbolično. U Splitu snimam igrani film o Dioklecijanu u režiji Domagoja Burića u kojem glumim Prisku. Slavila sam s kolegama, veselo u radnom okruženju, odjevena u najljepše moguće haljine kostimografkinje Željke Franulović, igrajući tu čuvenu povijesnu figuru o kojoj se uvijek debatiralo kako je izgledala i tko je zapravo bila u sjeni velikoga rimskog cara. U Splitu sam bila s cijelom obitelji i djecom pa je cijeli tjedan ispao slavljenički, i to u rodnom gradu.

Jeste li inače tip od trenutka, neformalist ili sve planirate?

Definitivno sam osoba od trenutka, pogotovo onog 'last minute'. Avanturist sam i ne volim rutinu, što je postalo moja svakodnevica otkad imam obitelj, ali i dalje neke prilike i događaje s radošću prigrlim kada se dogode spontano. Na sreću, i moj je posao takav; dinamičan i bez uobičajenoga radnog vremena pa mi ne manjka izazova u svladavanju uloga, termina i životne logistike.

Što su vam donijele četrdesete u smislu promišljanja, spoznaja, a i na fizičkom planu? Jeste li se možda pribojavali novog desetljeća?

Moram priznati da mi je četrdeseti rođendan donio svojevrsnu melankoliju, svijest od tome da vrijeme prebrzo prolazi, da je ona prava mladost iza mene. Otkad imam djecu osvijestila sam i koliko nam je važno zdravlje, ali i puno sreće. No nije me melankolija dugo držala, dvije godine. Uživam u svom dosadašnjem iskustvu i zrelosti, a nalazim se upravo ondje gdje bih se, da ste me pitali prije deset godina (a jeste, sjećam se), voljela vidjeti i za idućih deset - sa svim ovim što imam oko sebe. Godine nisu važne ako ti je srce na mjestu i ako te služi zdravlje. I naravno, ako se, kao ja, osjećaš kao da ti je 35.

Što mislite, koliko ste se promijenili od svojih dvadesetih?

Od dvadesetih sam se puno promijenila iako se čini da su bile jučer. No tada sam postavila temelje onoga što danas jesam i znam i na njima sam zahvalna. Tridesete su najljepše, a četrdesete nekako tranzicijske i čini mi se da tada stižu plodovi onoga kako si živio, koliko si zaslužio, kako si i što sijao u svakom smislu - fizičkom, poslovnom i emotivnom. Što se tiče fizičkih promjena, ove sam godine prvi put obojila kosu jer više nisam mogla švercati sijede kao zlatne. Ubrizgala sam i prvi hijaluron, ali u kuk zbog ozljede koju tako moram držati pod kontrolom. Osim što želim trenirati zbog bolje kondicije, ne osjećam prevelike promjene i ne bojim ih se. Ne mislim da starenje treba izbjeći, ne grozim se bora, osjećam se dobro u svojoj koži i navijam za zdravlje.

Postoji li nešto što vas živcira kod vas i voljeli biste to dovesti u red?

Živcira me manjak vremena i mira za čitanje knjiga, što sam nekad imala, i to što sam organizirana samo kad radim. Kad ne radim, vrijeme mi je apstraktna pojava koja se razvuče kao žvaka i baš nimalo ne uspijevam biti produktivna. U najboljem slučaju tada se uhvatim kućanskih poslova, a tek onda me živcira kako sam potrošila vrijeme na dosadne i banalne stvari.

Imate li katkad osjećaj da u vezi s nekim stvarima nikada nećete odrasti?

Gledajući i iz perspektive svoje djece koja tek otkrivaju svijet, čini se da je divno zauvijek čuditi mu se i u njemu pronalaziti igru. Nekad mislim da je to jedini smisao. Nisam ni ja drugačija i u opisu posla mi je zauvijek se igrati. S druge strane, sudarila sam se mnogo puta sa svojom naivnošću i naučila razlikovati kad je vrijeme igre, a kad ozbiljnog života. Mada je najljepše kada sebe i svoj posao ne doživljavaš previše ozbiljno, u čemu ljudi često griješe misleći da je upravo to vrijedan znak zrelosti. Zauvijek će me veseliti male stvari i dobri ljudi, kao i to da u svemu vidim dobro, čak i kad se tako ne čini na prvi pogled. Ljubaznost i empatiju zaista smatram najvrednijim osobinama.

Jeste li iz pogrešaka izvlačili najbolje zaključke i naučili lekcije?

I jesam i nisam. Znate, u glumi sam naučila razmišljati iz svačije perspektive. Igrajući razne uloge moram razumjeti ljude, sve njihove slabosti i razne prirode. Tu sam vječni analitičar i ništa ne gledam crno-bijelo. Često se uhvatim da razmišljam kako jedna pogreška ne mora značiti pravilo, nego možda samo drugačiji pokušaj ili pristup. Vjerujem životu i ljudima, čak i kada nije uvijek sve glatko i ne odvija se u moju korist.

Imate li osjećaj da ste se u potpunosti ostvarili na svim poljima, da se sve posložilo onako kako je najbolje?

Točno sam ondje gdje sam oduvijek htjela biti, a nisam se usudila priznati.

Djelujete prilično čvrsto i samouvjereno, ali u trenucima kada nije sve išlo onako kako ste zamišljali, jeste li sumnjali, pribojavali se raspleta?

Nikad nisam imala nerealne snove niti prevelika očekivanja. Jedna sam od onih koji su sretni s onim što žive i imaju, ma koliko veliko ili malo to bilo. Samim time, uvijek sam imala dovoljno, a sve preko toga za mene je bio vatromet. Na sreću, često sam živjela vatromet. Po prirodi nisam pesimist pa i ako razmišljam o raspletu, moji su scenariji uvijek pozitivni.

U teškim trenucima, a niste ih krili kada ste se trudni s drugim djetetom zbog zagrebačkog potresa 2020. preko noći morali seliti, što vam daje optimizam i snagu?

Ta je epizoda iza mene. Kako kaže moj muž: 'Ne bojim se za tebe kad si u depri. Tebi prvoj ona dosadi pa se brzo izvučeš.' No ne mogu lagati da nam to nije u tom trenutku prilično obilježilo i preokrenulo život. Na sreću, ishodi nisu bili tragični pa nema smisla više prevrtati po tome. Neke druge divne stvari izrodile su se iz naše selidbe, a djeca su na svu sreću živa i zdrava. Sve te to samo podsjeti da je sve materijalno krhko i da se uz to ne treba vezati. Promjene jednostavno treba prigrliti i znati ih ‘zajahati’ na dobro.

Trenutačno ste podstanar na Trešnjevci, a stan u centru grada nakon adaptacije planirate prodati. U kojem biste se zagrebačkom kvartu voljeli skrasiti?

Vidim se na Trešnjevci i dalje. Djeca idu u vrtić koji je u blizini stana, a za najbolje prijatelje odabrala su baš onu djecu čiji su roditelji slični nama i jako cool pa su nam, sasvim neočekivano, omogućili da imamo sjajnu ekipu iz kvarta s kojima se družimo. I dalje smo blizu centra, a osjećamo se sigurno u novogradnji. Da i ne nabrajam cijelu malu životnu logistiku koja je ovdje nadohvat ruke.

Potkraj prosinca slavite petu godišnjicu braka. Razmišljate li o možda o proslavi iznenađenja poput one kakvu ste suprugu priredili za 40. rođendan?

Da, s obzirom na to da moj muž voli iznenađenja i nikad ih nije manjkalo u njegovoj režiji, mislim da je ove godine red na mene za taj mali jubilarac. Naravno, ako me ne preduhitri.

Nenadu bolje idu lijepa iznenađenja?

Nenad to voli i majstor je u tome. Dugo su mi isprika bila mala djeca i previše briga, ali kako sam se dobrano vratila poslu, a s djecom je sada mnogo lakše, bojim se da očekuje da nastavim njegovim stopama.

Na čemu suprugu posebno zahvaljujete? Koji je bio onaj presudni trenutak kada ste znali da je on taj?

Znala sam mnogo prije ovoga što ću sad ispričati, ali ovo mi se duboko urezalo u sjećanje i danas mi grije srce. Dakle, pobjegli smo od potresa, ja trudna i s bebom u rukama čekam ga u autu nakon što smo izbezumljeno odlučili otići u Istru dok ne smislimo kamo ćemo i dok ne prestane kaos zbog korone, ali on se još jednom vraća u stan spakirati stvari za ne znamo koliko dugo razdoblje. Ja izvan sebe, nije mi ni do čega. Ispraćam ga kao da ide na ratište, nije ni njemu svejedno. Uglavnom, čovjek je u 20 minuta spakirao sve za sebe, dijete i točno do u čarapu svu moju nužnu garderobu i potrepštine. Od cijelog ormara baš ništa nije manjkalo.

Po kojim ste karakternim crtama jako različiti?

Taman po onima zbog kojih je nekada zabavno ukrstiti koplja. S obzirom na to da ih sve počinješ prepoznavati u svojoj djeci, mislim da postaju one bez kojih ne možeš zamisliti život.

Budući da je Nenad poznati ortoped, osjećate li spokojnije što imate doktora u kući? Jeste li paničar kad vas nešto malo zaboli?

O ovome bih mogla nadugo i naširoko. Reći ću samo da je moj stožer u vrijeme korone bio najstroži i pitanje je kako bi se odvila ta priča. Mnogo je tu informacija bez kojih sam blaženo živjela prije njega, ali smo s druge strane zaista sretni zbog mnogih zdravstvenih pitanja - i ja i naši bližnji. Nisam paničarka, nerado idem liječniku i više sam žena vrač. Volim se sama liječiti i često ignoriram simptome, na što se moj muž zgraža, ali neki su kvarovi neminovni s godinama. Na sreću ili na žalost, prvi je na udaru bio lokomotorni sustav i tu sam u najboljim rukama.

Kakvi ste roditelji sinu Toniju i kćeri Kaji? Tko je veći autoritet, Nenad ili vi?

Možda bi točnije pitanje bilo tko je dosljedniji? Rekla bih da je moj muž efikasniji egzekutor, a ja se rasipam municijom i taktikama pa često u bitkama gubim puno više vremena i krvi.

U kojoj su sada fazi? Što ih zanima?

Ona želi i misli da može sve kao brat, a on jadan stalno pokušava isplivati na osamu. Često su u sukobu, ali ne mogu jedno bez drugoga. Mala dobna razlika među njima olakšava nam organizaciju jer ih možemo svuda zajedno voditi i zabavljati. Iste ih stvari vesele, a sada su najslađi jer tako slatko promišljaju i duhovito provaljuju.

Uhvatite li se da djeci ponavljate neke riječi svoje mame, a mislili ste da vi 'nikad nećete tako'?

Ovo i jest razdoblje kada počinjemo shvaćati svoje majke i da, uhvatim se često da zvučim kao moja. Danas smo pod utjecajem suvremenijih metoda, priklanjamo se svjesnom roditeljstvu, mada me ono često odvede u prevelika teoretiziranja i analize, a njegove rezultate vrijeme tek treba pokazati. No ako govorimo o harmoničnim i zdravim obiteljima, onda itekako želimo ponoviti stvari koje su za nas očito dobro funkcionirale. I tu jabuka ne pada daleko od stabla.

Koliko vas je majčinstvo promijenilo?

Sva velika i snažno emotivna iskustva neminovno te promijene, a majčinstvo je zasigurno jedno od najsnažnijih. No rekla bih da me ta promjena više obogatila i nadopunila neslućenim ljudskim moćima.

S obzirom na to da ste se vratili i kazalištu i televiziji, uz dvoje male djece, imate li katkad osjećaj da gubite kontrolu i da nije sve onako savršeno kako ste zamišljali? Frustrira li vas to?

Nedavno mi je u ruke dospio jedan moj prastari intervju u kojem sam nešto jako važno govorila o tome kako žongliram između proba, predstava i snimanja, kako je glumački posao težak i kako u danu nemam predaha između dvije ili tri smjene u kojima mogu funkcionirati. Sirota, nisam stigla ni jesti ni spavati. Slatko me nasmijalo, ali i ozbiljno posramilo. Ovo kako danas izgleda radni život - prožet logistikom dadilja, dječjih bolesti, fizikalija, neprospavanih noći, malih prozora između 'zbrinula sam dijete' i 'moram po njega', u kojima pokušavaš biti glumica i hodati s maskom javne osobe spremne za fotografiranje ili snimanje, pa grižnje savjesti, a onda i ludila jer su me pojeli u svojim potrebama da ne znam kako se zovem - na posao odem da se odmorim, a ne da se žalim na njega! Ali da, taj vječni osjećaj krivnje da nigdje nisam cjelovita i savršena jedna je od bolesti dobrih majki i vrijednih žena koje vole svoj posao, a koja je prispodobna upravo samo ženama.

Kada treba zaboraviti perfekcionizam, unatoč društvenim mrežama i prezentiranju savršenog života?

Nikad me društvene mreže nisu zavele tim nerealnim ciljem. Možda zato što sam i sama u njima pa znam kako se slatko i vješto mogu fabricirati te istine. Najgore smo same sebi. Ne znam, valjda ta očekivanja i uloge idu još iz vremena kad je pisana Biblija, a i podneblje nam se još koje stoljeće treba okrenuti oko sunca da se stvari postave na one noge koje bi bile više u korist i perspektivi žena. No iskrene prijateljice i majke, one koje ne skrivaju stvari u celofan, najbolji su lijek za sve krize i vlasnice su svih savjeta i trikova koje ćeš ikada zatrebati. Na sreću, uvijek imam takve oko sebe.

Koliko vam u danu ostane vremena za vas, za rituale ljepote i njege?

Kada će doći red za te naše male trivijalnosti? Ne znam. Nekad mi se zbog društvenih mreža čini da su sve žene stalno na frizurama i manikurama, a kod mene je to i dalje rijedak izlet ili varijanta ‘uradi sam’. Ali jednostavno je; djeca su mala, nemamo roditelje u gradu, ovisimo o vrtiću i ponekoj dadilji na poziv, sreća je kada su zdravi pa možemo na posao. Ljepota i njega, barem kakve ih pamtim, jednostavno još nisu na listi mojih prioriteta.

Vrlo brzo nakon poroda vratili ste vitku liniju, kako vam je to uspjelo?

S viškom od 12 kilograma ušla sam u drugu trudnoću, a nakon nje dala sam sebi više od pola godine za oporavak. Nakon toga shvatila sam da je vrijeme za promjene jer se više nisam osjećala ni dobro ni zdravo. Spasila me fitometabolička prehrana u Šapro Slimming Clinicu. Bio je to prijelomni trenutak i samo se sjećam da sam 21 dan jela sve što volim, a onda su kilogrami počeli nestajati i u idućih dva-tri mjeseca bila sam na staroj kilaži. Svima oduševljeno govorim da tamo postoji rješenje, razumijem potpuno te bitke i koliko je teško gubiti kilograma. I danas se istom prehranom vratim u ravnotežu kada pretjeram. Ne ganjam, naravno, više skinny look, samo želim da sam poletna i zdrava.

Koji vam je omiljeni slatki grijeh?

Nisam uopće od slatkog, bez toga mogu, ali slano je moja velika ljubav. Volim dobre mezice, tatarski, sushi, a najveći grijeh mi je kasna večera uz dobar film. To ne bih nikomu preporučila.

Što je u planu od novih predstava ili televizijskih i filmskih projekata? I što si priželjkujete po tom pitanju?

Trenutačno pripremam zanimljivu komediju ‘Tere i Luce’ u kazalištu Planet Art, kao i uvijek zaronjenu u današnje vrijeme i društvo u režiji Marka Torjanca. Anja Šovagović Despot i ja utjelovit ćemo Thelmu i Louise na hrvatski način, a premijeru ćete gledati u siječnju. A što priželjkujem? Puno divnih scenarija i tajminge da ih sve elegantno uklopim u svakodnevni život. Tako da kada se okreneš, vidiš da si uživao stvarajući, a djeca nisu osjetila da nema majke. Tražim li puno?