Velika ljubav počela je 1974., kada je ona bila u drugom razredu srednje škole. Vinko Coce je tada imao 20 godina, završio je industrijsku školu i već je radio u brodogradilištu. Trajala je 50 godina, a onda joj je bolest uzela voljenog muškarca. Ljubav njezina života. Janja Coce i danas zaplače čim govori o svom Vinku. Kaže se da vrijeme liječi rane, ali kod nje nije tako. Svaki dan joj je sve teži, sve tužniji. I dalje sebe iznova uvjerava da dalje ide sama, da mora bez njega nastaviti putem kojim su zajedno išli. Teško je, ali ide. Dan po dan, godinu po godinu.
Godišnjice Vinkova odlaska i dalje su vam bolne. Kako se nosite s tim? Kako se osjećate?
Nekidan sam išla u grad, pričala sam s prijateljicama. Rekla sam im da su mi to najteži dani, a nakon godišnjice dani prije Božić, blagdani, Nova godina... To jako teško podnosim. Najradije bih sve prespavala.
Vrijeme nije umanjilo bol. Plačete li još za njim?
Godina ili deset, 11... sve mi je svježe. Svaki dan sve me podsjeća na njega, sve uspoređujem. Kad slušam njegove pjesme ili kad ih netko drugi pjeva... para mi uho, srce, dušu. Nedavno je netko u 'Supertalentu' pjevao njegovu pjesmu. Divno. I dečkima s Jelse skidam kapu kako su pjevali. Prekrasno, ali to mi nije to. Nitko ne može kao on. Nezamjenjiv je!
Kakav je osjećaj vidjeti ga na televiziji, čuti na radiju?
Nekidan sam se vozila u naš maslinik. Išla sam vidjeti jesu li masline zrele za branje i baš kad sam skrenula u maslinik, na radiju je bila njegova pjesma 'Tri sam ti dana'. Jedva sam došla do parkinga. Suza je suzu gonila, a ipak sam pojačala do daske. Tek kada sam se dobro isplakala, uspjela sam zapaliti cigaretu i poslije obići što sam naumila.
Čime vas je volio iznenaditi? Čime nasmijati?
Posebne su to bile emocije. Počelo je od moje srednje škole i trajalo sve do kobne 2013. godine. Uvijek je bio pažljiv, nikad nije zaboravio rođendan, Dan žena, godišnjice... Gdje god je pjevao, dobio bi ruže i kad bi se vratio s puta, te bi ruže meni donio. Posebno mu je bilo teško ako za moj rođendan nije bio doma. Onda je zvao, čestitao mi.
Je li baš njegova pažnja bila najvrjednija u vašem braku?
Ne znam reći što je najvrjednije. Sve mi je bilo vrijedno. Ne kažem da je išlo glatko, da nije bilo prepirki, nervoza zbog borbe za dijete, ali sve mi je puno značilo i još mi znači. Svega se sjećam s tugom u srcu.
Jeste li ikad poželjeli da nije bio javna osoba? Da je bio samo vaš muž?
Ljudi su ga jako voljeli, ali bilo je trenutaka kada bi to zasmetalo jer bilo je onih koji bi došli i sjeli za stol. Mi bismo naručili smo kavu, a netko bi došao s onim 'E, Coce di si' i sjeo. Nije ni pitao, nisam ga poznavala ni ja ni Vinko. Ili još više navečer kad završi koncert. Nije volio večerati prije nastupa i onda bi mu kasno konobar donio jesti jer nije mogao zaspati gladan. Govorio je da bi sanjao bijele miševe. I tad bi nam došao netko pripit s pričom: 'Sjećaš se ovog, onog, 'ajde Coce zapivaj''. Zamolila bih konobara da ga udalji jer čovjeka nismo poznavali, a nije ga puštao da u miru pojede. Vinko je sve to podnosio. I nakon koncerta je za stolom znao imati drugi koncert. Oduljilo bi se to jutra, dok ih konobari ne bi molili da odu, da moraju pripremiti stolove za doručak.
Gdje ste te 2013. nalazili snagu? Tko vas je hrabrio, bio uz vas?
Moji roditelji, Vinkovi su, nažalost, prije umrli. Svoje sam dovela s otoka, tata je već bio stariji, bolestan i oni su bili s nama u kući. Po cijele sam dane bila u bolnici, bilo je ljeto. Kako posjeti nisu bili strogo određeni, znala sam doći kući i u dva nakon ponoći. Tuširala se, malo odspavala i ujutro opet k njemu.
Je li vam drago vidjeti da nepoznati ljudi, njegovi obožavatelji i danas obilaze njegov grob?
To me i drži jer tako mogu reći da Vinko i dalje živi kroz pjesme, sjećanja svih tih divnih ljudi kojima sam zahvalna i uvijek ću biti. Tim nepoznatim ljudima koji posjećuju njegov grob. Najteže mi je kad me netko zaustavi i pita gdje mu je grob, tada zaplačem. Često idem i uvijek nađem nešto novo. Posebice ovih dana bude svijeća i cvijeća, baš kao i 2013. godine.
Posjeti li vas, nazove li vas netko od njegovih prijatelja, suradnika?
Svako malo dođu ili me nazovu. Sretnemo se i u gradu. Iako, svi smo u nekim problemima, takva je situacija, svi se bore za svoju koru kruha. Ima ih, naravno, posjete me ili barem nazovu, pošalju poruku, pitaju kako sam.
Čuvate li još članke o Vinku? Fotografije?
O, da. Imam dosta toga otprije. Nova tehnologija malo me uskratila pa ne mogu samo izrezati, ali imam jako puno požutjelih listova. Sve je to sačuvano.
Što je s muzejom Vinka Coce o kojem se govorilo?
Ništa od toga, to su bila obećanja. Nisam imala snage boriti se sa svom tom papirologijom. Da se htjelo, moglo se. Nećake nisam gurala da se bave s time. Imaju oni svoje obveze. Obećavali su, ali...
A kip koji je lani dovršen?
Dovršen je prije više od godinu dana, ali još čekamo da grad odredi lokaciju. Još stoji u radionici. Ni na koga ne navaljujem, ne urgiram.
Što vam danas čini veselje? Što vam budi osmijeh?
Skromno živimo mama i ja i naša uža obitelj. Imam i brata, a on ima troje unučadi od svoje dvije kćeri. Oni su nam apaurini. Baš sam nekidan nosila latice cvijeća u vrtić. U novoj katedrali, a u sklopu nje je i vrtić, imali su misu i nosila sam latice ruža da ih posipaju i pjevaju. Najviše sam s tom dječicom, svu ljubav sam na njih preusmjerila. Zovu me teta fritulica. Uz sve torte za rođendane važno im je da im napravim i fritule. Osmijeh mi budi spoznaja da mlađi naraštaji pjevaju i obožavaju njegove pjesme pa se nadam da će živjeti i kada ja odem. Vinko će živjeti dokle god sam živa, njegujem ta divna sjećanja, a plovim kroz tugu. Pričam o njemu gdje god stignem, ali suze odmah naviru. No taj trenutak dok pričam, s njim sam. Beskrajno mi nedostaje.
