Ona i njezina ekipa svako jutro na Otvorenom radiju pozivaju slušatelje da ih nazovu i s njima podijele ono što ih usrećuje, i to samo kako bi se međusobno motivirali i širili dobro raspoloženje. Nije slučajnost što je upravo ova plavokosa 32-godišnja Velikogoričanka sa svojim timom pokrenula tu akciju jer Ivana svojom energijom i zaraznim osmijehom pokušava usrećiti sve oko sebe, bilo da je riječ o ljudima ili životinjama. U Maleziji je pomazila i nahranila svaku mačku i psa na koje je naišla, a u Zagrebu joj je najdraži dio dana šetnja s njezinim psom, samojedom Fridom. Jednostavna i pristupačna, Ivana spontano odgovara na pitanja, mršteći se jedino kada govori o nepravdi, a oči joj zaiskre kada je riječ o hrani i radiju koji obožava.
Story: Prošlo je gotovo godinu dana otkad ste osvojili Večernjakovu ružu za radijsku osobu godine. Koliko vam je značila ta nagrada i kako danas gledate na nju?
Večernjakova ruža velika mi je potvrda da je ljubav obostrana. Obožavam radio, još više ljude s kojima razgovaram svaki dan. Neopisivo sam sretna što je imam i gledam svaki dan na polici u dnevnom boravku. Ima golemu težinu jer sam je dobila zahvaljujući ljudima. Posao radim najiskrenije što znam. Ponosna sam na svoju ekipu koja izvlači najbolje iz ljudi oko sebe. Zaista mislim da imamo poseban odnos sa slušateljima. Zapravo mi je čudno zvati ih slušatelji ili publika, bolje je reći ljudi na istoj frekvenciji koji pričaju o životu, problemima, bilo čemu što ih zanima i slušaju odličnu glazbu. To smo mi s njima. To je radio. Ponosna sam na njih jer svako jutro daju dio sebe u eter. Večernjakovu ružu smatram njihovom jer se osjećam kao netko tko ih samo usmjerava, a svjetlo je uvijek na njima. To je njihov show.
Story
Story: Po čemu se upravo vaš jutarnji show razlikuje od drugih takvih emisija. Što je to po čemu ste posebni i prepoznatljivi?
U teoriji nema nikakve razlike u jutarnjim radijskim showovima. Kao i svi, imamo svoj blok, reklame, vijesti... Razlika je samo u čovjeku koji komunicira i načinu na koji pristupamo ljudima. Osamdeset posto emisije nose ljudi i njihove priče. Tri stvari uvijek imam na umu: budi iskren koliko ide, govori normalno, a ne radijski, i slušaj. Svi imamo slične borbe i probleme, govorimo o apsurdu svakodnevice, na istoj smo razini. Kao i u svakom odnosu, povjeravam se ja njima, a oni meni, što je međusobno punjenje svako jutro. Čudan je to osjećaj jer se osjećam prazna nakon emisije od količine podražaja i stresa koji nosi crvena lampica, ali napune me u jednom danu za pola života. Ne pretjerujem kada to kažem. U tome je ljepota radija. Sudjelovala sam u mnogo seminara i educirala se o tome kako bi taj radijski format trebao zvučati. Mislim da smo dosegnuli jedan oblik prijateljstva sa slušateljima za koji mogu reći da je specifičan i po njemu smo jedinstveni.
Story: Budite se rano, oko 4 sata ujutro. Što vi slušate dok se vozite na posao?
Slušam samu sebe (smijeh). Moram zagrijati glasnice prije nego što dođem na radio pa najčešće to radim. Inače je tišina. Na posao dolazim u 5.30, ponekad i prije, ovisi o danu. Najčešće se budim u 4.20, tuširam se, doručkujem, malo se družim sa psom, ponekad se šminkam ujutro, a ponekad tek na kraju smjene, provjerim e-mailove i portale da vidim je li se nešto zanimljivo dogodilo i krećem. Polako se spremam jer ništa ne volim raditi na brzinu.
Story: Kako izgleda vaš dan?
Nije uvijek isto. Ako imam snimanje nakon emisije, odem po mraku i po mraku se vratim kući. Nakon emisije ritual je timska kava na kojoj analiziramo to jutro i radimo plan za dalje. Odradim sastanke koje imam, odem na ručak, obavim sve što imam, popijem kavu i idem kući po psa. Na kraju dana uvijek imam tzv. čišćenje, a tada stavim slušalice na uši i sat i pol šećem svojom rutom.
Story: Tko bira teme za show?
U posljednje vrijeme većinom slušatelji. Javljaju nam što ih zanima i što žele da istražimo. Tu su i aktualni događaji iz zemlje i svijeta iz kojih izvlačimo najbolje aspekte za obradu teme. Inspiracija je uvijek život. život poznatih i nepoznatih ljudi, vaš i moj.
Story: Koju glazbu privatno slušate? Što biste pustili za svoj gušt?
Volim svašta. Edu Maajku, Hladno pivo, Doris Dragović, Olivera Dragojevića, Vesnu Pisarović, Songkillerse... Od stranih Rihannu, Prodigy, Justina Biebera, Davida Gettu, Brunu Marsa... Ja sam za sve, od Ultre do klapa. Volim Zsa Zsu, duet s Damirom Kedžom mi je odličan pa često pjevam tu pjesmu.
Story: Karijeru ste počeli na lokalnoj televiziji, a potom otišli na radio, no povremeno imate televizijske angažmane. Što je prava profesionalna ljubav - radio ili TV i gdje se vidite za pet ili deset godina?
Počela sam raditi na lokalnoj televiziji, dok sam bila još dijete, sa 18 godina. Televizija mi je jako privlačna, ali u svim kasnijim TV angažmanima zapravo nisam bila novinarka ili voditeljica. U showu ‘Tvoje lice zvuči poznato’ glumila sam druge osobe, a u žiriju showa ‘Hrvatska traži zvijezdu’ samu sebe. Bilo mi je to prekrasno iskustvo, ali ako govorimo o nekoj televizijskoj ulozi sada, nemam nikakav plan. Nisam bahata i neću reći da nema formata za mene, samo ne znam u čemu bih se trenutačno pronašla, što bi zadovoljilo moje apetite. A i trebala bih se potruditi oko toga, očito mi nije dovoljno stalo. Radio je uvijek na prvome mjestu. Televizija ako dođe, super! Slika je moćnija, ali zvuk je magičniji.
Story: Kakvi vas ljudi inspiriraju? Postoji li netko kome se divite?
Nemam klasične uzore. Volim kada je netko uspješan i dobar čovjek te ima jaku osobnost. Volim slušati osobe koje lijepo govore, storytellere, to me inspirira. Ne mora to biti netko poznat, može biti i prodavačica u trgovini. Posvuda oko mene su ljudi koji me motiviraju i nadahnjuju na bezbroj načina. Inspiriraju me ljudi iz struke. Pratim što se događa na svjetskoj sceni, volim ići na konferencije, stjecati znanje i krasti ideje uspješnih radijskih profesionalaca.
Story: Gdje se vidite za pet ili deset godina?
Sigurna sam da ću raditi nešto vezano uz radio. Hoću li biti i tada u eteru, ne znam, ali radio će svakako biti moj odabir.
Story: Volite putovati. Upravo ste se vratili s egzotičnog putovanja u Maleziju. Kakvi su dojmovi i zašto baš Malezija?
Svi koji me poznaju sigurno bi rekli ne volim putovati jer mi je uvijek popriličan stres pomaknuti se s mjesta. Mnogi ljudi baš i ne vole promjene, a takva sam i ja. Teško mi je pokrenuti se, ali kada odem na put, uvijek mi bude fenomenalno. I što je najbolje, često putujem. Malezija se dogodila spontano. Pozvali su me iz Qatar Airways i rekla sam si: “Idem”. Bez mnogo razmišljanja, jer da sam razmišljala o tome kako ću se organizirati, hoće li sve biti pod kontrolom, sigurno bih se nećkala. Ovako sam odmah odlučila i nisam požalila. Malezija mi je bila prekrasno iskustvo od samog polaska - aviona i leta u prvoj klasi. Osoblje je bilo jako ljubazno i svi su se trudili udovoljiti svim željama. Nakon obilaska egzotične Dohe, krenuli smo put Malezije te se smjestili u Shangri-La Rasa Sayang Resortu u Penangu. Oduševila sam se, sve je potpuno drukčije, od temperature (u Zagrebu je snijeg, a u Penangu 35 Celzijevih stupnjeva) do hrane, ljudi, kulture... Fantastično je iskustvo doživjeti neku zemlju kroz hranu; probali smo zaista sve - od kineske, indijske, malezijske do europske kuhinje. Vožnja biciklom i posjet ribarskom selu Balik Pulau bili su mi najupečatljiviji doživljaj; bosi ljudi, mačke, psi na cesti, barke u totalnom mulju... Njihov street market, utočište orangutana Bukit Merah u kraljevskom gradu Kuala Kangsaru, hram Perak Tong Cave i mnogo toga drugog. Mnoštvo boja, mirisa, ugodnih i neugodnih. Potpuno drukčija kultura i način života. S druge strane, veličanstveni Kuala Lumpur, grad koji nikada ne spava poput New Yorka. U svakom slučaju, vratila sam se kući mnogo bogatija i svakom bih preporučila posjet Maleziji. Ja ću se svakako vratiti!
Story: Imate oko 33.000 pratitelja na Instagramu. Koliko vam je to važno i koliko vremena posvećujete društvenim mrežama?
Fora su mi društvene mreže. Prilično su zarazne, volim pogledati što drugi rade, lajkati... Trend je takav da ljudi dijele svoj život na moderan način, online. Prihvaćam to kao dio vremena u kojem živim. Kažu, to nije realnost nego lažni uljepšani život. Slažem se napola. Naravno da ću provući fotku kroz filter i da ću najljepšu staviti na Instagram ili Facebook, ali ne smatram da je to neka prevara i da nije autentično. Onda smo prevara svaki dan, čemu sve to šminkanje, friziranje, zašto pazimo kako govorimo, kako se ponašamo? U ljudskoj je prirodi da se trudimo izgledati ljepše i predstaviti se na najbolji način. Ne vidim u tome ništa loše. Sve je isto kao i u stvarnom životu jer i tada mnogo glumimo. Samo s najbližima si potpuno otvoren; u javnosti smo ipak nešto drugo - uredimo se, nabacimo osmijeh i kada nismo najsretniji. Po onome što objavim na društvenim mrežama netko će zaključiti sve o meni i stvoriti sliku koja se sigurno ne podudara s istinom. Zato ne volim suditi ljudima na temelju onoga što sam čula i pročitala. Svi smo mnogo više od toga, slojeviti, sa svojim unutarnjim demonima. Premalo je samokritike, a previše kritike.
Story: Kada govorimo o medijima, smetaju li vam neprovjereni napisi o vama i komentari? Jedan se dogodio i prošli tjedan: najprije se pisalo da se kupate u kupaćem kostimu od 2600 kuna, a onda o tome da ste premršavi i da vas treba dobro nahraniti.
Ne želim biti licemjerna: kupim si tu i tamo neki skupi komad, ali u načelu ne padam na marke i skupe stvari. Volim tenisice i cipele i na njih mogu više potrošiti, ali 2600 kuna za kupaći kostim nikad ne bih dala. Radije bih to pojela (smijeh). Kostim je stajao 90 kuna i kupila sam ga zato što je šaren, a volim boje. Najviše novca trošim na špeceraj i najviše me veseli kupnja hrane, što je najveći paradoks jer slušam komentare o mršavosti. Zapravo mi je to bespredmetno komentirati jer na fotografiji u nekoj pozi ispadneš pet kilograma mršaviji, a u drugoj potpuno drukčije, sve ovisi o trenutku. Dobro jedem i mislim da sam taman. Suludo mi je komentirati nečiji fizički izgled. Ne možeš znati zašto je netko takav kakav jest - možda zbog zdravstvenih problema, možda samo zbog estetike. Svatko misli da je meritum nečega i da ima pravo reći što je dobro, a što nije po njegovim mjerilima. Čak mi nije sporno što mediji to prenose, ali ove koji komentiraju ne mogu razumjeti. Gledaj sebe i ne radi drugima ono što ne bi volio da tebi rade.
Story
Story: Što volite jesti?
Više slatko nego slano. Volim piletinu, ribu, suhomesnate proizvode, kulen, kruh, tjesteninu... Sve jedem.
Story: Smeta li vam medijska eksponiranost?
Nisam toliko poznata da bi mi to smetalo.
Story: Imate brojne tetovaže na tijelu. Kako ste se odlučili na njih i što predstavljaju?
Imam ih sedam. Prve tri napravila sam prije godinu i pol, a nedavno četiri odjednom. Pla-niram ih još. Meni je to svojevrsna terapija: isključim mobitel, tattoo majstor radi, ja praznim glavu i na kraju budem baš zadovoljna rezultatom. Mora biti lijepa tetovaža, ne treba imati posebno značenje.
Story: U tri rečenice: tko je Ivana Mišerić?
To je teško pitanje. Čudno mi je govoriti o sebi na taj način... Zapravo sam ekstrovertirani introvert! Vesela sam, glasna i pozitivna, sve dajem ljudima u eteru, a s druge sam strane na trenutke vuk samotnjak koji malo govori. Često znam biti sama. Volim ljude, ali imam potrebu i biti sama ili sa psom, kada se potpuno isključim. Kao i svi, pretpostavljam, ništa ekstremno.
Story: Što vam je privatno najvažnije?
Unutarnji mir, tome težim. Sreća i mir temeljeni na povjerenju i podršci. Ne razlikujem se mnogo poslovno i privatno, na poslu se preslikava moj privatni život, ali intimni segment ostavljam za sebe. Ne govorim mnogo o tome, ne volim ništa skrivati, ali odgovor bude škrt jer barem nešto želim ostaviti za sebe. To mi daje dio mira.
Story: Biste li voljeli imati veliku obitelj?
želim obitelj, svoju zajednicu koja ne mora nužno biti brak. Cilj mi je u životu biti sretna sa svojim partnerom. Voljela bih imati djecu, jedno ili dvoje, ne trenutačno, ali jednog dana svakako.
Story: Kakvo bi trebalo izgledati vaše savršeno vjenčanje?
Da ste me to pitali prije pet-šest godina, vjerojatno bih rekla da ću u ovim godinama sigurno imati i supruga i djecu. No godine učine svoje, posao te odvede u drugom smjeru, prioriteti se promijene. Ne bih htjela imati veliko vjenčanje, radije malo, ali to je svakako stvar dogovora.
Story: Što biste danas poručili 18-godišnjoj Ivani Mišerić?
U mladosti sam bila puno hrabrija. Rekla bih joj da ostane hrabra, da iskoristi sve što joj se pruža, da ne kaže ‘ne’ kada joj se pruži neka prilika, da ne bude previše oprezna. život je jedan i treba ga iskoristiti, ne treba sebe shvaćati preozbiljno. Ionako ćemo svi umrijeti. Ostani klinka, puno se smij i zezaj, mala!
Foto: privatni album
