Svaki kraj uvijek znači i novi početak, u što se uvjerio i proslavljeni tenisač Ivan Ljubičić, koji je svoj posljednji profesionalni meč u karijeri odigrao prije dva mjeseca u Monte Carlu, gdje živi već 15 godina. Nakon toga u potpunosti se posvetio obitelji: supruzi Aidi, troipolgodišnjem sinu Leonardu i šestoipolmjesečnoj kćerkici Zari s kojima je ovih dana i posjetio Zagreb. Tako je jedno poslijepodne snimljen u opuštenoj šetnji sa svojim najdražim ženama, a malenog su Lea čuvali baka i djed. - Zara je jako dražesna beba. Dobro spava, jede i ne znam kad je posljednji put zaplakala. Katkad je uspavam u kolicima, a ako treba, promijenim joj i pelene. Ali Zara je još jako malena i zato trenutačno više treba mamu nego mene. Tako da više vremena provodim s Leom koji je jako živ i stalno traži akciju. Ne mogu reći da sam jedan od onih očeva koji više preferiraju sina ili kćer. Podjednako ih volim. Djeca su djeca - otkrio nam je Ljubo kojem ni kućanski poslovi nisu strani. - Kod Aide i mene nema podjele poslova. Ako treba, skuhat ću ručak, pospremiti posuđe... Ipak, najviše odlazim po Lea u vrtić i u nabavu namirnica. Ma, to su sve slatke brige i normalne obveze - sa zadovoljnim smiješkom govori nam sportaš koji se tijekom dvadesetogodišnje karijere, među ostalim, može ponositi brončanim odličjem s Olimpijskih igara u Ateni, koju je osvojio igrajući u paru s Marijem Ančićem, kao i osvajanjem prvog hrvatskog Davis Cupa 2005. godine, s kolegama Goranom Ivaniševićem, Marijem Ančićem i Ivom Karlovićem. Iako je u mirovini tek dva mjeseca, Ivan ne krije da mu se život itekako promijenio. - Mnogo toga je drukčije. Najveća je promjena to što konačno s obitelji provodim vrijeme bez stresa. Istina je da su i Aida i Leo često sa mnom putovali, ali na tim sportskim putovanjima koncentracija mi je najviše odlazila na igru. Sada imam druge prioritete i dnevni ritam. Osim što mnogo vremena provodim na terenu i uz kompjutor, gledam teniske mečevena televiziji, kao i ostale sportove. To je nešto što mi je nedostajalo. A sad mi nedostaje malo više znojenja. Zato ću se ponovno aktivirati, početi trčati i baviti se još nekom rekreacijom. Najviše se veselim tomu što ćemo svi četvero uživati u odmoru od 1. lipnja do 1. listopada. To mi je najviše nedostajalo zato što sam uvijek imao tjedan ili najviše deset dana odmora - priča 33-godišnjak koji je siguran da je donio ispravnu odluku o svojoj sportskoj karijeri. - Ne dođe mi da se vratim. Ništa me ne strese kad gledam tenis i po tome znam da sam dobro postupio. Nije da sam restao sa 28 godina pa da žalim, nego sa 33, što je za tenis realno. Ali moram priznati da me sada, kad sam bio na Roland Garossu u Parizu, pratio neki čudan osjećaj jer nisam igrao. Već sam svu svoju tenisku opremu spremio u podrum, ali tko zna, možda ponovno odigram neki meč - ispričao je sportaš koji u svim svojim odlukama uživa podršku supruge Aide.
