Ana Rucner, najpoznatija hrvatska violončelistica, svojim je glazbenim talentom i strašću osvojila publiku diljem svijeta, ali i postala simbol povezivanja kultura, glazbenih tradicija i različitih naroda. Nedavni rekord koji je postavila na globalnoj manifestaciji ‘One World, One Family’ u Indiji, posljednja je potvrda njezina jedinstvenog doprinosa glazbenoj sceni. Ovaj međunarodni događaj, kojemu je cilj bio otvaranje najveće besplatne bolnice za siromašne, okupio je glazbenike iz 60 zemalja, a 42-godišnja Ana u tom je globalnom glazbenom okruženju imala čast predstavljati Hrvatsku s djelom našeg velikog skladatelja Rudolfa Matza.
U ovom razgovoru, Ana otkriva detalje o svom najnovijem uspjehu u Indiji, ali i o glazbenoj sceni u Aziji, svom osobnom glazbenom putovanju i životu u kojem, uz sve profesionalne uspjehe, najvažniju ulogu ima njezina ljubav prema sinu Darianu kojeg je dobila u bivšem braku s glazbenikom Vladom Kalemberom. Dotaknuli smo se i njezine petogodišnje veze s bubnjarom Markom Duvnjakom, a koju novost nam je otkrila doznajte u nastavku intervjua…
Nedavno ste bili pozvani na globalnu manifestaciju u Indiji, ‘One World, One Family’. Jedina ste glazbenica iz Hrvatske koja je sudjelovala u ovom svjetskom projektu. Kako je došlo do tog poziva i o čemu je zapravo riječ?
Prije nekoliko mjeseci dobila sam poziv od Borne Lulića, koji je koordinirao organizacijom u ime Europskog Instituta za ljudske vrijednosti te koji me i pozvao na sudjelovanje. Sa zadovoljstvom sam prihvatila, te razmišljajući koja bi skladba bila najprikladnija u daljnjoj komunikaciji s osnivačem i dirigentom ‘Sai Symphony Orchestra’ Dimitrisom Lambrianosom odlučila sam se za djelo našeg priznatog skladatelja i violončelista Rudolfa Matza ‘Elegija’. ‘Elegija’ je djelo koje je Matz napisao za solo violončelo uzevši melodiju iz Međimurja ‘Vehni Vehni fiolica’ koja je naša vrlo popularna i autohtona pjesma te jasno predstavlja Hrvatsku, a ovo djelo je i njegovo najizvođenije djelo za violončelo. Kako bi izvedba bila originalnija pozvala sam vokalistice da mi se pridruže, četiri dame koje su svoju karijeru ostvarile pjevajući u našem ansamblu Lado. Spoj njihova grlenog pjevanja i solo violončela uz orkestar činilo mi se kao idealna kombinacija koja može i vizualno i zvukom predstaviti Hrvatsku u najljepšem obliku. Koncert je rezultirao ulaskom u Guinnessovu knjigu rekorda jer je kao takav okupio najviše glazbenika iz svijeta na jednom mjestu. Cilj je, zapravo, otvaranje najveće besplatne bolnice za siromašne na svijetu, u koju mogu doći apsolutno svi koji su u potrebi.
Na koncertu u sklopu manifestacije nastupili ste s 450 glazbenika i oborili Guinnessov rekord. Kako je izgledala vaša priprema za takav nastup i što ste izvodili na tom jedinstvenom koncertu?
Pripreme su trajale četiri dana, a probe po cijele dane, desetak sati. Ipak je tamo bilo više od 60 zemalja iz cijelog svijeta, uključujući Kinu, Japan, Veliku Britaniju, Novi Zeland, Portugal, Kolumbiju, Nigeriju, Jamajku, Srbiju i druge. Bio je to jedan vrlo zahtjevan projekt, a svaka zemlja izvela je prepoznatljivu pjesmu za svoje podneblje. Osim što je svatko izvodio svoju solo točku, tijekom koncerta koji je trajao puna 4 sata svi smo dobili dionice ostalih skladbi te pratili jedni druge kroz koncert kako glazba niti u jednom trenu ne bi stala. Na ovu brojku od 450 glazbenika pridružio nam se i zbor koji broji dodatnih 70-ak glazbenika. Nevjerojatno iskustvo glazbe i različitih kultura.
Što vas se najviše dojmilo vezano za samu manifestaciju?
Upravo to zajedništvo, strpljenje i razumijevanje koje smo svi imali jedni prema drugima. Na takvu količinu vrsnih glazbenika niti u jednom času nisam osjetila jal ili lošu energiju, već samo podršku i radost. Svi su bilo kao jedno, pomagali smo jedni drugima cijelo vrijeme. Ja sam čak i sjela pored mladih čelista iz tog orkestra i vježbala s njima te ih učila nekim osnovama, jer taj orkestar je jako mlad i svi su njegovi članovi početnici koji s nevjerojatnom voljom uče svoje instrumente. Neki čelisti iz orkestra sviraju tek godinu dana, a toliko su vrijedni i odvažni da bi čovjek pomislio da su godinama u glazbi. Većina glazbenika iz orkestra svoja su znanja stjecala preko YouTubea i s obzirom na to nevjerojatno je kako su tako dobro savladali svoje instrumente. Tamo nije bilo važno odakle dolaziš, koju religiju njeguješ, koja je boja tvoje kože, bili su važni samo ljubav i zajedništvo.
Koncert u Indiji bio je poseban po tome što je njime ujedno obilježeno i otvaranje najveće besplatne bolnice za siromašne. Kakvu je ulogu glazba imala u ovom humanitarnom događaju?
Uloga glazbe bila je povezivanje kultura, ujedinjenje religija i različitosti, most bez ikakvih barijera. Glazbom smo iznosili svoje emocije i ljubav prema svojim domovinama, ljudskom biću i Bogu, a sve s ciljem da na toj velikoj svečanosti proslavimo otvorenje najveće besplatne bolnice na svijetu. Glazba nas je ujedinila i svi smo te dane bili jedno.
Poznato je da godinama njegujete divan odnos s Kinom i tamošnjom publikom. Koliko ste puta do sada bili u Indiji? Jeste li imali vremena uživati u zemlji turistički?
Indiju sam imala priliku posjetiti samo jednom prije desetak godina. Mumbai i New Delhi. Ovog puta sam bila u gradu Bangalore. No većinu vremena provela sam u ashramu pripremajući se za koncert, a tamo su se odvijale i same pripreme na njihovu ogromnom stadionu. Nisam imala vremena kretati se puno van njega, ali nisam niti imala potrebu. Ashram je toliko lijep da bih danima mogla šetati samo po njemu, jer na svakom koraku možeš vidjeti vrijedne Indijce koji su po cijele dane radili i pripremali okoliš za taj veliki dan. Kada se nađeš na mjestu gdje na svakom koraku možeš pronaći kutak za meditaciju, molitvu i opuštanje te uživati u predivnim hramovima i nevjerojatnim prirodnim ljepotama, uistinu nema potrebe za jurnjavom po gradu, u gužvi i buci. Barem je to moj doživljaj. Svaki slobodan trenutak koristila sam za molitvu i vježbanje violončela te druženje s glazbenicima iz svijeta, a upravo sam dijelila notni stalak s glazbenicima iz Srbije. Jedni pored drugih, jedni uz druge.
S obzirom na vaš uspješan rad u Aziji, kako biste opisali glazbenu scenu u tom dijelu svijeta? Kako vaša glazba postavlja most između različitih kultura? Jeste li primijetili promjene u načinu na koji publika doživljava klasičnu glazbu u Aziji u odnosu na Zapad?
Aziju upravo zbog toga i volim. Toliko poštovanja prema klasičnoj glazbi, ali i umjetnosti općenito nigdje nisam doživjela kao ovdje. Publika je željna dobre glazbe, vole i njeguju svoju, ali i tuđu kulturu. Strpljiv narod, vrijedan te vrlo komunikativan, pogotovo to danas osjetim jer sam se i sama odvažila naučiti nešto kineskog pa se lakše snalazim u svakodnevnom životu. Ovdje nitko ne upire prstom, paze na riječi koje izgovaraju i vrlo su ugodan narod. Iako se naše kulture prilično razlikuju, Kinezi imaju strpljenja za strance i rado ih prihvaćaju u svojoj zemlji. Što se glazbe tiče, nisam došla u Kinu da im namećem samo svoje nego sam se spojila s njihovim glazbenicima i tradicijom te spojila dvije kulture u jedno i upravo je to taj most koji nas povezuje.
Na Music China Expou u Šangaju imali ste priliku predstaviti novo Yamahino električno violončelo. Što vas posebno oduševljava u spajanju inovativne tehnologije s klasičnim instrumentima i kako ste doživjeli reakciju publike?
Novo Yamahino čelo sjajan je novitet tog brenda. Kako već više od 20 godina sviram na Yamahi, za mene je bila posebna čast da ovo novo dobijem prva u ruke u jednoj ovako velikoj zemlji. Kao da sam se vratila u ranu mladost i proživljavam iste emocije jer i tada je to bio novitet. Samo što je ovo današnje violončelo daleko naprednije u zvuku i tehnologiji. Dozvoljava igranje zvukom i ima ugrađen tuner unutar tijela pa je puno lakše kontrolirati intonaciju i frekvencije. Ovih dana po prvi puta u životu imala sam prilike vidjeti uživo E band, to su roboti isprogramirani za određene instrumente. Nekad ranije takvo što bi mi bilo apstraktno jer nitko ne može zamijeniti pravog glazbenika, ali kako tehnologija napreduje tako i ovakve stvari postaju svakodnevica i moram priznati da me se jako dojmilo. Upravo spremam turneju s E bandom, ali i Yamahom gdje ćemo po raznim kineskim gradovima raditi promocije.
Vaš album ‘Balkanija’ postigao je veliki uspjeh. Što vas je inspiriralo da se odlučite na ovakav autorski projekt i što mislite da je najviše doprinijelo njegovoj popularnosti?
‘Balkaniju’ sam stvarala posljednjih 6 godina, lagano, pjesmu po pjesmu. Željela sam se odmaknuti od klasične glazbe i obrade klasičnih komada te napraviti nešto sa svojim potpisom. Moj glazbeni producent Zlatko Timotić iz Beograda imao je veliko strpljenje za moje izlete, ideje i promjene raspoloženja te mu i ovim putem hvala na svakom zajednički provedenom trenutku. Ova glazba je vesela, energična ali i prepuna emocija te priča jednu životnu, autorsku priču. Na pozornicama prolazi odlično jer nosi radosnu i plesnu atmosferu. U Kini na mojim koncertima jako je popularna pjesma ‘Bijeli Anđeo’, a koji ovdje izvodim u engleskoj verziji ‘White Angel’. U međuvremenu sam pronašla izdavače, ‘Hit Records’, s kojima uživam raditi i cijeli je projekt dobio smisao. Vjerujem da kad je glazba stvarana srcem i bez kalkulacije tada ona i dopire do slušatelja.
Kako uspijevate balansirati između tolikih nastupa i privatnog života? Pretprošle godine Marko je išao s vama na kinesku turneju, je li to slučaj i ove godine?
Reći ću vam vrlo iskreno i iz srca. Koliko god mi mislili da dobro balansiramo u životu i kontroliramo situacije, stvari se katkad ipak poslože drugačije, točnije rečeno, onako kako i trebaju biti. Dalje idem sama. Na vaše pitanje hoće li mi se Marko i ove godine pridružiti u Kini, apsolutno da, jer smo u glazbi oduvijek bili odličan spoj. Dapače, prošli mjesec odradili smo nekolicinu vrlo uspješnih koncerata upravo u Kini i ponovno ćemo ako Bog da, jer iduće godine planiramo podužu turneju po kineskim gradovima te nas čeka još puno zanimljivih, zajedničkih nastupa. On je vrsan bubnjar, multitalentirani instrumentalist, osoba od povjerenja te mi je ogromno zadovoljstvo dijeliti s njime pozornicu! Napomenula bih kako će ovo biti moj prvi i zadnji komentar vezan uz moj privatan život, a koji se tiče ove teme, te vjerujem da ćete to respektirati. Također se nadam da ovo pitanje zajedno s odgovorom neće zasjeniti bit ovog intervjua koji ima naglasak na velikom uspjehu za Hrvatsku, sve vas, a i mene, a to je koncert i njegov ulazak u Guinnessovu knjigu rekorda.
Kako se nosite s odvojenošću od najvažnijeg muškarca u životu, Dariana, koji je i sam već odrastao? Koliko često putuje s vama?
Biti majka veći je blagoslov od svakog ovozemaljskog uspjeha. Moj sin će na ljeto napuniti 20 godina, odrastao je i odgovoran mladić te ima izuzetan odnos s ocem na čemu sam najviše zahvalna. Odnos koji smo Vlado i ja njegovali svih ovih godina rezultirao je upravo time da danas njih dvoje uživaju svoje zdrave i lijepe muške trenutke. Upravo zbog toga i mogu si priuštiti dulja izbivanja, a on često putuje sa mnom, pa će mi se tako i ovih dana pridružiti i u Kini. Inače, najveća motivacija mi je kad mi moj Darian kaže da je ponosan na mene i kad mi u razgovoru kaže “Rasturaj mama, sad je tvoje vrijeme!” Onda znam da sam odgojila čvrstog mladića punog empatije i ljubavi prema svojoj obitelji te razumnog mladog muškarca. Ali ću napomenuti nešto bitno. Da se kojim slučajem dogodi situacija da moje dijete zavapi za mnom, taj čas ostavljam sve i idem k njemu. I to nema veze s njegovom dobnom granicom. On je uvijek na prvom mjestu.
Kako ćete provesti nadolazeće blagdane i koji su vaši planovi za 2026. godinu?
Za blagdane će mi se obitelj pridružiti ovdje u Kini, naizmjenično. A moji planovi za godine koje slijede uglavnom su rad, red i disciplina u glazbi. Jer u Kini me tek čekaju izazovi i jako puno koncerata jer sam potpisala višegodišnji ugovor. To su ovi svjetovni planovi, a duhovno gledano, planova nemam, bit će kako Bog da. Idem prema onim vratima koje mi Isus putem otvara, slušam svoje srce, molim u tišini i s mirom i ljubavlju stvaram. Jer cilj u konačnici kao takav i ne postoji, postoje samo trenuci stvaranja i kreacije. U tome nastojim uživati. Jer što nam donosi sutra, to jedino dragi Bog i zna, a upravo Njemu sam i prepustila vodstvo u svome životu, tako da bez straha od padova mogu koračati po ovom svijetu u kojem mi je najbitnije da ljubim bližnje svoje, naučim još više praštati i s veseljem i zahvalnošću jednostavno - živjeti.
