Zlatko Horvat i njegova supruga Maja ove će godine uživati u najveselijim i najživahnijim blagdanima. Naime, kako ekskluzivno doznajemo, nešto prije Božića u njihov bi dom trebalo stići njihovo treće dijete. 

- Sretni smo, jedva čekamo... Supruga bi trebala roditi za otprilike mjesec dana - rekao nam je kapetan hrvatske rukometne reprezentacije i otkrio da čekaju djevojčicu. 

Nakon dva sina, dvogodišnjeg Pavla i četverogodišnjeg Andreja, ovo je pravo iznenađenje za uspješnog sportaša, ali nimalo ga ne zabrinjava kako će se snaći s djevojčicom. Više ga zabrinjava hoće li i ovaj put biti u Zagrebu kako bi prisustvovao rođenju trećeg djeteta. 

- Kako stvari sada stoje, bit ću tu, u tom se razdoblju ne bi trebalo ništa događati. Nadam se. Jedino ako beba ne dođe prije, ali najvjerojatnije ću biti kod kuće. Eventualno se može dogoditi neka utakmica u inozemstvu, ali mislim da će se sve poklopiti tako da ću biti uz suprugu - objasnio nam je Zlatko. 

Na pitanje imaju li već ime za djevojčicu, sa smiješkom je odgovorio:

- Još ne, imamo neke ideje, ali ništa nismo odredili. Ostavit ćemo to za rođenje. 

Igrač kluba Prvo plinarsko društvo Zagreb i bivša rukometašica u sretnom su braku deset godina. Budući da su se oboje godinama bavili rukometom - on u spomenutom klubu u kojem je od svoje desete godine, a Maja u RK Trešnjevka - u početku ih je vezalo poznanstvo i prijateljstvo koje je s vremenom preraslo u ljubav. Vjenčali su se potkraj 2008. u Kutini, a njihov je brak jedan od skladnijih na našoj javnoj sceni. Štoviše, 34-godišnji Zlatko jedan je od rijetkih sportaša koji ima dovoljno vremena i za brigu o svojim mališanima. Tako je uglavnom on, dok je njegova supruga radila u vrtiću kao odgojiteljica, pazio na djecu. 

- Predivno je kada dođeš kući i vidiš njihovo veselje i igru. Veliki mi je užitak gledati kako se Andrej igra i kako sam radi neke stvari. Nastojim što više vremena provoditi s njim, a najteže je kada me nema kod kuće - rekao nam je jednom prilikom kapetan hrvatskog rukometnog prvoligaša za koji igra od 2002. godine. 

- Tamo sam zapravo od 1994. godine. Otkako sam počeo igrati rukomet, treniram ga u Zagrebu, ali od 2002. sam u prvoj ekipi. Bilo je u međuvremenu i nekih inozemnih ponuda, ali ništa konkretno. U Zagrebu me jako cijene, uvijek su davali odlične uvjete pa sam i ostao. Kao mlađi želio sam otići nekamo, ali to se s godinama promijenilo. Ljepše je biti kod kuće, s obitelji, radiš ono što voliš i živiš u svom gradu - rekao nam je Zagrepčanin koji se često nalazi na listi najboljih strijelaca. 

Na pitanje želi li da jednog dana i sinovi krenu njegovim stopama, rekao je: 

- Svejedno mi je, ako to žele, neka se time bave. Ne želim im stvarati pritisak. Sport je jako dobar za sve, pogotovo za socijalizaciju. Baveći se rukometom, stekao sam puno prijatelja, osobito u razdoblju dok sam bio junior i kadet. I dalje održavam ta prijateljstva, a neki od njih su mi i danas najbolji prijatelji.