'To je cjeloživotna borba': Jacques Houdek za Story progovorio o kilogramima, karijeri, samozatajnoj supruzi i djeci

Kad Jacques Houdek zakorači u prostoriju, ona odmah oživi. U art’otelu Zagreb, gdje smo ga snimali za ovu naslovnicu, odmah smo uvidjeli da njegova pojava plijeni pažnju. Topao osmijeh, energija i karizma osvojili su svakoga tko ga je pogledao. Ovo je bio susret s umjetnikom koji zna kako osvojiti publiku, ali i kako je zadržati svojom strašću i iskrenošću. Ovaj 44-godišnji glazbenik je čovjek koji diše glazbu, a scena je njegov prirodni ambijent, što će još jednom dokazati na koncertu u KD-u Vatroslava Lisinskog. U ovom razgovoru otvara nam vrata svoje karijere i svojih projekata, ali dijeli s nama i svoje misli o onome što ga definira - o ljubavi prema djeci, dvadesetogodišnjoj Sofiji i trinaestogodišnjem Davidu, i supruzi Brigiti s kojom je prošle godine proslavio 20 godina braka. Kao i uvijek do sada, bio je iskren i otvoren, progovorio je i o vlastitim kilogramima, ali i životu ‘na selu’. A najviše nas je iznenadio kada nam je otkrio da, osim dvije vidljive tetovaže s imenima djece, na njegovu tijelu postoji još crteža koji dosad nisu bili poznati javnosti. Otkrivamo njihovo značenje...

Nakon te prve dvije, Davida i Sofije, na podlaktici sam napravio jednu malu slatku s natpisom ‘Let It Be’ - koju dijelim sa svojom Sofijom. Imam i jednu na nozi - suncokrete - jer ih jako volim. Suncokreti su me pratili i na Eurosongu. To mi je najdraži cvijet, pun simbolike, života, ploda. Onako je ‘muški’, robustan. Kada im nedostaje sunca, okreću se jedan drugome i crpe tu energiju, to mi je genijalno. Na drugoj nozi imam i jednog slonića koji drži balon, a na vrpci tog balona piše ‘Let It Go’, u smislu otpusti sav teret i otpusti sve loše. Možda taj slon kaže i ‘pusti sve te kile’, ne znam (smijeh).

Kad ste već spomenuli kilograme, često ste izloženi šalama na račun vlastite težine. Dosade li vam ikada takvi vicevi?

Vicevi ne, ali kilogrami da. Svaki dan. I ne volim ih. Ljudi mi znaju reći: “Ti ne bi bio ti da si mršav.” Tada bih se najradije upustio u raspravu. Razumijem da oni to misle kao kompliment, ali ja bih sebi i mršav itekako bio ja. To je jedna cjeloživotna borba koja nikad neće stati. To zna svatko tko ima problem s bilo kakvom, da to tako kažem, ovisnošću. Ovisnost o hrani je možda i najgora, jer je hrana život, bez nje zapravo ne možemo funkcionirati. I u tom se grmu i krije zec. Hrana i genetika koja uvjetuju takvu konstituciju. Danas sam izuzetno zdrav, nemam nikakvih problema, ali svjestan sam da imam 45 godina i previše kilograma koje moram rješavati. Tako da su mi one uvijek jedan pritisak, jedna stvarnost, jedan križ koji nosim jer ga moram nositi. Ne na način da sam se zatvorio u četiri zida. Siguran sam u sebe i s tim kilogramima. A zamislite gdje bih bio da pobijedim u toj bitki? Trudim se dobiti je i uvijek ću se truditi, neću nikad odustati od sebe. Bio bih sebi više ja, a i svojoj djeci. I bio bih mirniji kad je riječ o zdravlju, iako danas nema sigurnosti. Odlaze i zdravi, mladi ljudi. No uvijek sam govorio da debljina nije nikakav trend koji zagovaram, ne mislim da je to nešto pozitivno. Ali sam si svejedno dao za pravo da pjevam, da stanem na binu, da se ne lišim svojih snova samo zato što imam problem s kilažom. Moramo naći načina da nas te neke situacije ne koče u ostvarivanju snova.

Nikad niste odavali taj dojam, no znači li to da ste zbog kilograma imali manjak samopouzdanja?

Meni je pozornica toliko prirodna, toliko mi je domicilna, ali ipak jesam. Debljina vas ograničava, rekao bih da je nepraktična. Ograničava u nekim slobodnim aktivnostima, u nekim putovanjima. Iako sam vidio puno svijeta, letio, ali vučem tu jednu prtljagu sa sobom.

Jeste li pokušali riješiti taj problem s danas toliko popularnim lijekom Ozempicom?

Ne, bojim se pikice.

Iza vas je 25 godina karijere, silnih nastupa, koncerata. Osjetite li ikad zasićenost i želju za promjenom?

Da, moram biti iskren. U glazbi sam u dobru i u zlu, što ne znači da moram biti zvijezda na televiziji po svaku cijenu i da moram biti broj jedan. To me uopće ne zanima, zanima me jedino bavljenje glazbom. A glazbom se bavim na različite načine - kao mentor vokalne pedagogije s polaznicima u mom studiju Gospodin Glas, a radim i na nekim svojim pjesmama u koje vjerujem. Nikad nisam razmišljao o tome što bi prošlo na tržištu, čime bih osvojio Porina. Ja se na Porin čak i ne prijavljujem. Već sedam, osam godina ne dopuštam mojim izdavačima da me prijavljuju zbog tog elitizma koji se događa u tim našim redovima. No to je tema za sebe. Ne guram se tamo gdje me ne pozovu. Isto tako nisam dio nikakvog klana. I uopće nemam taj presing koji mnogi moji kolege imaju da snime hit. Sve je to lijepo, ali što znači riječi ‘hit’? Pogodak. Ne možemo pogoditi 70 puta u životu. Imam glas koji me izdvaja iz prosjeka i to je veliki Božji dar.

No bacili ste se i u dizajnerske vode. Nedavno ste predstavili liniju majica naziva Houdica.

Da, samo je jedna Houdica - sve ostalo su hudice! Ponosni smo na naš hrvatski body positivity brend koji sada ima i web shop houdica.com. Jedan od naših slogana je ‘Sve boje, sve veličine, od bebe do Žaka!’. To je samo jedna od milijun kreativnih ideja koje se rode u mom ili kreativnom mozgu mog menadžera. Toliko godina radimo zajedno da on doista zna kako razmišljam. Puno tih ideja padne u zaborav, ali puno njih i realiziramo. Imamo mi još ideja i još ćemo vas nastojati iznenaditi. Volio bih, recimo, u modnom smislu ljudima približiti neke artikle koje je meni možda bilo malo teže nabaviti.

Vaš najdugovječniji suputnik u karijeri je supruga Brigita, vaša vršnjakinja. Koliko je ona zaslužna za sve što ste postigli u ovih 25 godina?

I Brigita i moj menadžer Mihovil su horoskopske Djevice, zamislite imati takve dvije privatne i poslovne veze. Privatne jer je Mihovil kum našoj djeci, kao brat mi je. Zamislite kad se njih dvoje urote protiv mene (smijeh). Brigita uvijek ima svoje mišljenje, ne libi ga se reći, a sada imam i kćer koja ima 20 godina i isto se ne libi reći svoje mišljenje. Baš se nedavno dogodilo da su njih dvije potpuno iskritizirale jedan projekt koji smo do kraja posložili. Sofia je dala tako logičan komentar da smo odmah restrukturirali cijelu ideju. Kuća puna mišljenja. Imam i sina od 13 godina koji također misli svojom glavom. Imam i punicu koja je blizu i isto ima svoje mišljenje. Vidite koliko je to mišljenja oko mene… No ja sam zbrčkana kreativa, zato Mihovil u poslovnom smislu održava rutinu i red. Ne znam kako bi izgledao moj porezni i poslovni status da nemam njega. A opet, ni doma nemam briga, osim pri nabavi.

Znači supruga drži sva četiri kuta kuće?

Ona drži cijelu tu priču. Kod kuće je s klincima cijeli život i posvećena je njima pa sam u njoj dobio podršku kakvu bi vjerojatno svaki moj kolega mogao poželjeti. Ona je potpuna suprotnost Yoko Ono, u smislu da je moj posao zanima samo iz pozadine, ne na način da svagdje mora biti sa mnom. Jako drži do privatnosti, želi biti doma i to je ono što je fenomenalno. Mislim da je jako teško ljudima koji se zavole i zaljube, a oboje imaju vrlo važne karijere. Uvijek se sjetim Helge Vlahović koja je bila najbolja u onome što je radila, odgajala je dvije kćeri, a muž joj je bio neurokirurg. Morala je biti i supruga i zvijezda i najbolja voditeljica i majka i morala je paziti da taj čovjek, na primjer, ode spavati u neko pristojno doba jer će sutra nekome otvoriti glavu. Ja u tom smislu nemam stvarno ‘ni brige ni pameti’. Nikada u braku nisam osjećao nekakve okove, u smislu da se osjećam loše ako moram nekamo otputovati. Evo, posljednjih šest godina živimo na relaciji Italija - Hrvatska jer su moje profesorice ondje. Pola godine sam tu, a ljeta provodimo tamo. Naše je more najljepše, ali s obzirom na to da imam tu edukaciju, spojili smo ugodno s korisnim i nikad nisam osjetio da se žale.

Čime se bave vaša djeca?

David će za koji dan navršiti 13 godina i još se mi maksimalno bavimo njime. Sofi je svoja osoba. Jako su talentirani. David je u posljednje vrijeme opet počeo svirati gitaru. Od njega možda još nešto očekujem u glazbenom smislu. Sad planira i oformiti bend. A Sofia ima najbolji glas koji sam u životu čuo, dramski sopran. Usporedio bih je s Adele. Glas joj je i puno snažniji od mog, ali ne želi pjevati. Nije fascinirana glazbom u smislu profesionalnog bavljenja njome. Bavi se šminkanjem, ona je kozmetičarka i vizažistica te ima neke svoje interese. Ali je jako veliki fan glazbe. Mislim da klinci nikad nisu fascinirani onim što roditelji rade, to im je valjda najdosadniji posao.

Djeca javnih osoba znaju imati pozitivna, ali i negativna iskustva zbog slave svojih roditelja. Kako im je bilo odrastati u vašoj sjeni?

Koliko znam, dobro su se nosili s tim. Mislim da su me u nekim situacijama čak i štitili. Davno mi je rekla moja draga prijateljica i naša velika pjevačica Vanna: “Nađi mi mrlju. Pa mi svejedno djecu nekad zadirkuju u školi, jer je to normalno.” A sad, zamislite kad im je tata Jacques. Još je i debeo. Klinci nikad nisu dolazili kući s nekim problemom, nadam se da nisu imali neke traume. Izrastaju u fantastičnu djecu. Baš sam ponosan na njih. Na Sofi osobito zato što je ona već sada svoj čovjek i zarađuje za svoj kruh. Još malo i otplatila je svoj prvi auto. Naša su djeca išla u državne vrtiće, u državne škole i nikad se nisu izdvajali ni po čemu. Pa ni po odjeći. Mislim da su čak moja djeca posljednja dobila mobitel u razredu. Tako da u tom nekom smislu nismo ništa pametniji, samo smo željeli da, zato što su djeca nekog poznatog, ne pomisle da su nešto posebno, nego da su jednaki kao i njihovi vršnjaci. I mislim da smo u tome uspjeli sa Sofi. A i David ide prema tome. Kako sad stvari stoje, mislim da neću biti razočaran.

Je li ta kvaliteta života i razlog zbog kojeg ste s obitelji prije već dosta godina preselili u mirnu sredinu u okolici Samobora, u Malu Rakovicu?

Mi smo to htjeli puno prije, ali život nam baš i nije dozvolio. Iako nam je bilo lijepo u našem stanu u Zagrebu, silno smo željeli kućicu i dvorište i roštilj. I da se uvijek mogu parkirati na svoje parkirno mjesto. Mene su neke male životne radosti poticale na to. Živimo u seoskoj sredini, to je danas urbano selo. Iako nema više nikoga tko drži životinje. Nažalost, jer bih već sutra preselio na farmu. Sofi je bila šesti razred kad smo preselili, a David je bio mali pa je on ovdje odmah krenuo u malu školu. Kasnije je pohađao seosku područnu školu koja ima dvije učionice i četiri razreda. Mala škola s malim igralištem, kao iz ‘Družbe Pere Kvržice’. Očekivao sam Sofine suze kada smo preselili, ali ne. Valjda je dijete toliko slušalo o toj kući i preseljenju pa je bila spremna da idemo u taj naš Samobor. I baš smo zadovoljni tamo.

Kakvi su vam susjedi? A kakav ste vi susjed?

Imamo jednog groznog susjeda kojeg nećemo imenovati. Ali zar nema svaki ulaz jednog posebnog susjeda? Zato su svi ostali fantastični. Nadam se da smo i mi dobri susjedi. Generalno su nas ljudi u Samoboru baš jako lijepo primili. U početku sam se šalio sa susjedima da se ne moraju bojati kako će im sada, kad je došao netko poznat, narasti cijena kvadrata. Ima dosta ljudi iz javnog života, tamo je i Đani Stipaničev, Renata Sabljak je blizu…

Krajem prošle godine ste u KD-u Vatroslava Lisinskog pjevali za malene, a 21. travnja ćete održati koncert za velike naziva ‘Dajem vam pjesmu!’. Na ovom ste koncertu publici odlučili ispuniti glazbene želje. O čemu se radi?

Nakon tolikih koncerata u Lisinskom, da me sad pitate broj ne bih znao... Mislim da je ovih za malene bilo više od 20, možda i 25, a koncerata ozbiljne glazbe, kako ih u šali nazivam, bilo je jedno dvanaestak. Tako da smo negdje na brojci od 30 i nešto koncerata, već prema četrdeset. Stoga smo ovaj put htjeli ponuditi nešto drugačije i dati priliku publici da sukreira program. Često mi pratitelji kažu: “Ajme, kako bi vi zvučali u ovoj pjesmi… Biste li mogli snimiti to i to… Uvijek sam zamišljala kako bi vam stajala ova ili ona pjesma.” A otkako smo pokrenuli moj TikTok profil Gospodin Glas, to je stvarno postalo jako viralno. Svaka moja obrada dočekana je veličanstvenim komentarima, neki me stvarno oduševe jer ih ne očekuješ pa su već tu krenule pristizati želje. I tako smo moj menadžer Mihovil i ja odlučili dati priliku ljudima koji već mjesecima šalju svoje prijedloge koje ćemo uvrstiti u repertoar. Bit će to koncert kakav još nisu doživjeli i s kolegama, gostima iznenađenja, koji su crème de la crème, odvest ću ih na glazbeno putovanje koje će pamtiti zauvijek.

Postoji li neka pjesma koju nikako ne biste mogli ili ne biste htjeli izvesti?

Moja deviza je da je glas instrument koji može svirati bilo koji žanr, bilo koju pjesmu - od nekih kajkavskih popevki, primjerice, do klasične glazbe, preko soula, R&B-ja i jazza. No kako violinist neće mijenjati svoju tehniku, tako i glas ne bi trebao podilaziti stilovima tehničkom izvedbom. Ako nešto osjećaš, ako ti je nešto blisko, ako u tome možeš pronaći neku sponu, onda to možeš i izvesti. Jedini stilovi u kojima ja sebe ne čujem su heavy metal, hard rock… Rock sam čak imao prilike pjevati i sam sam sebe iznenadio. Iako to ne bi bio moj izbor, rock je energija, a ja imam napretek te neke lude energije. Svi smo mi višedimenzionalni, imamo neku emociju za koju možda nismo mislili da je imamo pa ne moramo pjevati samo balade, ili samo brze pjesme, ili samo nešto energično…

Na koju ste se stvar posljednji put baš ‘otkačili’? Koja pjesma vas uvijek diže?

U smislu čage? To je disko glazba, 70‑e ili 80‑e. Znači, cijela ta priča oko Studija 54. Nekad smo u klubu Sax svirali uživo svaki četvrtak, od Kool & The Ganga pa sve do Stevieja Wondera, Arethe Franklin, Georgea Bensona… Takve me stvari dižu. Evo, trenutačno slušam pjesmu ‘Ring My Bell’ jer sam nekidan čuo da bismo je trebali poslušati barem jednom dnevno jer ćemo si tako prizvati blagodati financijske prirode u život. Navodno ima tu neku frekvenciju, u što apsolutno vjerujem jer je sve u životu frekvencija. Glazba je frekvencija koja može liječiti.

I što ste si prizvali u život?

Tek sam je počeo slušati, vidjet ćemo.

I bez pomoći te pjesme ostvarili ste bogatu karijeru. Imate 15 diskografskih izdanja, od kojih su se neka prodavala i u platinastoj i dijamantnoj nakladi. Što smatrate svojim najvećim hitom?

Pa, po nekim parametrima, bila bi to pjesma ‘Stotinama godina’. Po nekim numeričkim parametrima bi zasad to možda bio duet s Doris Dragović. Netko će možda reći da je to pjesma ‘Živim za to’, ili ‘Nepobjediva’, ili ‘Zauvijek tvoj’, koju već 20 godina mladenci biraju za prvi ples na vjenčanju. Često se dogodi da mi na druženju s fanovima nakon koncerta netko priđe i kaže: “Niste pjevali, primjerice, pjesmu ‘Nov čovjek’.” To mi se dogodilo nedavno u Brčkom. Mislio sam da možda nije važna te večeri, ali eto, nekome je bila važna. Tako da je to dosta relativno.

Moram vas za kraj pitati jedno pitanje koje smo dobili od čitatelja. Zašto je dobro biti Jacques Houdek?

Zbog činjenice da radiš ono što najviše voliš na svijetu. I to bih radio i besplatno. Sada će opet Mihovil skočiti, ali to je istina. Da nisam imao tu sreću da su se dogodile neke pjesme, da me publika prati sve ove godine i da nisam mogao živjeti od glazbe, vjerojatno bih opet radio nekakav kreativni posao, a u privatno vrijeme pjevao. Možda bih imao neki bend, možda bih pjevao na svadbama ili u jazz klubu srijedom navečer. Ili bih bio profesor pjevanja. Ovako sam sve to pomalo. Zamislite da još od toga možete živjeti - to je stvarno jackpot. Uvijek kažem “samo zdravlja i glasa”, jer ništa bez glasa. To je moja identifikacija, to je ono najljepše što imam u životu, što sam dobio. I ne znam kako bih bez njega. Ali znam kako bih bez kilograma (smijeh). Sretan sam jer mi je život dao mnogo. Dao mi je da se bavim nečim što jako volim. Dao mi je dvoje prekrasne djece, obitelj. Ostvario sam sve što sam poželio, iako mi nije došlo odjednom. Čak ni taj Eurosong koji sam tolike godine želio. Meni je čaša uvijek napola puna. I puno je još snova preda mnom.