Gledatelji je svakodnevno gledaju na malim ekranima i prate njezine informacije, a iza kamera 40-godišnja Damira Gregoret ne prestaje učiti, istraživati i širiti vlastite horizonte. Voditeljica informativne emisije ‘RTL Danas’ nedavno se vratila iz Sjedinjenih Američkih Država gdje je kao jedna od odabranih sudionica prestižnog međunarodnog programa IVLP imala priliku razmjenjivati iskustva s novinarima i stručnjacima iz cijelog svijeta. Iz Amerike se vratila bogatija za nova znanja, vrijedna prijateljstva i jedno posebno profesionalno priznanje koje će zasigurno obilježiti njezinu karijeru. U razgovoru nam je otkrila što ju je najviše impresioniralo tijekom 15 dana provedenih u gradovima od Washingtona do Atlante, kako vidi budućnost novinarstva u eri umjetne inteligencije te zašto je upravo osjećaj sigurnosti ono što u Hrvatskoj najviše cijenimo, a često uzimamo zdravo za gotovo.
Nedavno ste se vratili iz Amerike gdje ste sudjelovali u IVLP programu. Kakav je to točno program i kako biste ga objasnili nekome tko prvi put čuje za njega?
To je program profesionalne razmjene stručnjaka iz različitih područja - od novinarstva u mom slučaju, preko obrazovanja, gospodarstva, lokalne i državne politike i brojnih drugih. Glavni cilj je umrežavanje i razmjena iskustva sudionika, profesionalaca iz cijelog svijeta s kolegama koje isti ili sličan posao rade u SAD-u. No tu je i upoznavanje američke kulture, institucija i načina života. Svaki program ima u fokusu drugačiju aktualnu temu, u mom slučaju to je bio AI u novinarstvu, o čemu smo razmjenjivali iskustva kroz različite, ponekad i dijametralno suprotne, ali argumentirane poglede. Program postoji od 1940. i od tada je fokus na širokoj i potpunoj slici Amerike - od odabira gradova koje se obilazi do sugovornika koji su i republikanci i demokrati.
Kako biste opisali to iskustvo i koliko vam je značilo profesionalno, ali i privatno?
Puno sam očekivala, još više dobila. Ukupno 16 polaznika iz 14 europskih zemlja i 15 jako intenzivnih dana tijekom kojih sam učila, puno razgovarala i sa sjajnim predavačima i s kolegama polaznicima, ali i s ljudima koje sam slučajno susretala u prolazu, trgovini, muzeju... I sve me to, bez dvojbe, obogatilo i dalo mi širu perspektivu. Ne samo u području novinarstva, nego i u pogledu na brojne sfere profesionalnog i osobnog života.
Tijekom 15 dana obišli ste Washington, Milwaukee, San Francisco i Atlantu, ako se ne varam. Koji vas je grad najviše oduševio i zašto?
Da, od istočne do zapadne obale pa natrag. Washington je najsličniji Europi, Milwaukee je primjer ‘prave Amerike’, sigurno ga ne bih odabrala da dolazim turistički, ali baš mi je zato drago što smo tamo bili i u potpunosti doživjeli grad. U San Franciscu sam se stalno osjećala kao u filmu, ali ne mogu reći da me oduševio. Grad je to strašno bogatih i strašno siromašnih koji žive na ulici, a ovi prvi ih zaobilaze. I to bez obzira na to što je novi gradonačelnik pokrenuo financijski izdašne programe za beskućnike i ovisnike kojih je na cesti zabrinjavajuće puno. Atlanta mi je najbolje sjela. Sjedište je južnjačke države Georgia, multikulturan grad s jako razvijenom ekonomijom, nije prevelik, a međunarodni aerodrom je trenutačno najprometniji na svijetu. Nakon Građanskog rata izgrađen je iz temelja, bio je centar pokreta za građanska prava, a u blizini je Sveučilište Georgia koje mi se jako svidjelo.
U sklopu programa imali ste priliku upoznati brojne predavače i novinare iz cijelog svijeta. Što ste najvrednije naučili iz tih susreta?
Da su novinari u suštini vrlo slični bez obzira na to gdje žive. Brinu nas slične dvojbe i problemi te imamo tu istu nit vodilju zbog koje u ovom poslu i dalje vidimo smisao. Iako umjetnu inteligenciju kolege iz SAD-a koriste dulje i češće nego mi, i oni se još prilagođavaju upotrebi, s mjerom i uz oprez. Ono što sam ja o tome mislila prije odlaska, mislim i sada: to je alat koji novinarima može pomoći, ali nikada ih neće moći zamijeniti. Nema osjećaja, morala, poriva za traganjem za pravdom, ne može otkriti aferu, ali na tom putu novinaru može pomoći.
Rekli ste da ste 'puno naučili, ali još se više smijali'. Koliko su vam važna upravo ta prijateljstva i neformalni trenuci koji nastanu na ovakvim putovanjima?
Jako je važno kakav je tim! Jer s tim ljudima, koje si tek upoznao, provodiš cijeli dan. I tako dva tjedna. I putuješ, i jedeš, i raspravljaš na predavanjima, i kad si ili umoran i nervozan ili posebno sretan to dijeliš s njima i oni s tobom. I da, zato je bilo toliko smijeha :) Naša različitost, uz tri također potpuno drugačija ‘liaisona’ iz SAD-a koji su nas vodili tijekom programa, pokazala se kao najbolja moguća poveznica. Iako je rijetkost da u istom programu sudjeluju dvije osobe iz iste zemlje, sa mnom je bila kolegica iz 24 sata Marta Divjak pa smo mi jedine zajedno i putovale. Ona je zaslužna za većinu sjajnih fotografija. Doduše, na pola puta su nas razdvojili u dva tima pa je ona išla na Floridu u Orlando, a ja u Kaliforniju, u San Francisco.
Jeste li tijekom programa imali priliku vidjeti kako rade američki mediji? Što vas je u njihovu pristupu novinarstvu najviše fasciniralo?
Da, posjetili smo news redakcije i vidjeli kako rade, na što stavljaju fokus, ali i od čega odustaju na TV-u, radiju i u tisku. ‘Seljenje’ sadržaja na društvene mreže tamo je već dulje standard, dobar dio linearnog programa dostupan je online, a u Atlanti smo razgovarali s kolegama iz tiska, iz Atlanta Journal-Constitution, koji su nakon 157 godina postojanja potpuno prešli na digitalni format i ukinuli tiskano izdanje.
Koji vam je trenutak iz boravka u Americi bio najzanimljiviji ili najdojmljiviji pa ćete ga sigurno dugo pamtiti?
Ma ne mogu izdvojiti jedan, puno toga ću pamtiti. Prvi sam se put vozila u Waymu, taksiju bez vozača, bila na bejzbolskoj utakmici na kojoj je pred prepunim stadionom pala prosidba. Ništa, doduše, nisam razumjela o pravilima pa mi nije bilo ludo zabavno, ali svidjela mi se atmosfera jer su Amerikanci jako angažirani. Pamtit ću i zadnju noć u Atlanti gdje smo se, nakon razdvajanja na dva tima, ponovno svi spojili i na terasi, na zadnjem katu hotela, razmjenjivali dojmove, a na kraju i pjevali i plesali. Svima nam je obitelj nedostajala i bili smo sretni što se vraćamo u svoje zemlje, a opet smo osjećali i neku čudnu prazninu jer smo znali da je kraj našeg druženja.
U Washington ste stigli baš u trenutku kada se dogodila pucnjava i sigurnosni kaos. Kako ste proživjeli te trenutke?
To je bilo potpuno nevjerojatno! Nakon doslovno cjelodnevnog leta stigli smo u hotel, vidjeli da je sve uokolo blokirano i doznali da se u hotelu nasuprot našeg održava gala večera s novinarima na koju dolazi predsjednik Trump. U blizini se zbog toga održavao prosvjed, malo smo prošetali, onako novinarski znatiželjni, i otišli na večeru u centar. I nakon povratka prema hotelu - šok. Vidimo žene u svečanim haljinama i muškarce u odjelima kako trče po cesti, policija ne dopušta prolaz, pričaju nam kako ne mogu naručiti taksi, a mi i dalje ne shvaćamo što se događa. Naravno, uskoro smo svi odradili javljanja za svoje medijske kuće, ja za ‘RTL Danas’ koji je tom temom i otvorio emisiju pa nam je nakon svega bilo jasno da sigurno nećemo zaboraviti početak našeg programa. Nitko od nas nije došao izvještavati, a odmah prvi dan to nismo ni mogli ni željeli izbjeći. Iz novinarske perspektive naravno da mi je drago što sam imala priliku vidjeti kako se s kriznom situacijom na terenu nose i službe i kolege novinari iz SAD-a.
Koliko ste u sklopu IVLP programa imali slobodnog vremena za sebe?
Tijekom dana su se izmjenjivala predavanja na različitim lokacijama pa nije bilo praznog hoda. Predvečer smo uglavnom bili slobodni pa bismo, ovisno u kojem smo gradu, zajedno isplanirali kamo ćemo ići. Večera, muzej, neka svirka. Uvijek u grupi, nije mi palo na pamet sama hodati po nepoznatom gradu. To je ono što mi, ovdje u Hrvatskoj, imamo, a često uzimamo zdravo za gotovo. Taj osjećaj sigurnosti, bez obzira na pojedinačne incidente, nešto je što SAD ne može ponuditi.
Kako ste provodili to slobodno vrijeme, jeste li uspijevali istražiti gradove, upoznati lokalni život?
Ne baš u potpunosti, ali dijelom da. Sjajno je što smo u Milwaukeeju, u sklopu programa, imali organiziran Home Hospitality. Bili smo podijeljeni u grupe i svaka je otišla na večeru kod druge obitelji. Ja sam s kolegicama iz Turske, Rumunjske i Gruzije otišla kod obitelji Abel. Jenny i David su divni ljudi koji sa psom žive u predgrađu u tipičnoj američkoj kućici s trijemom, malim vrtom i uz puno dobre energije. Tu su se iz Washingtona preselili prije sedam godina. Oboje su umirovljeni profesori, ali jako su društveno aktivni. Pomažu lokalnim zajednicama, gospođa Jenny trenutačno radi za program pomoći osobama koje izlaze iz zatvora. Vrlo su otvoreno govorili o problemima, dobrim i lošim stranama života u SAD-u, pa i o politici. I večera je bila odlična, doduše bez mesa jer su vegetarijanci. Dogodine planiraju na odmor u Hrvatsku pa se nadam našem ponovnom susretu.
VIše fotografija pogledajte u galeriji:
