Zlatnim slovima u kazališnu umjetnost upisano je ime Rade Šerbedžije. Glumac, redatelj, glazbenik, umjetnik u srpnju će zadnji put odigrati kralja Leara. To je lik koji mu je već 26 godina stalan suputnik i svake ga sezone glumi u Kazalištu Ulysses koje je osnovao 2001. godine sa suprugom Lenkom Udovički. Kako ističe, vrijeme je da umirovi tu ulogu koja ga često budi iz sna te kaže kako se time oprašta od dijela sebe. Otkrio je i koliko uživa vrijeme provoditi s unucima Ivanom, Pavlom, Kalom, Sergejem, Anastasijom, Marom Lenkom i Gorjanom Danom te hoće li se cijela obitelj okupiti 27. srpnja kada će se na njegovoj rođendanskoj torti naći 80 svjećica.
Bliži se početak nove sezone Kazališta Ulysses gdje ćete zadnji put utjeloviti kralja Leara. Kako ste odlučili da je baš sada kraj?
Već dulje razmišljamo o tome, jer svemu dođe kraj pa tako i mome Learu. Radi se o tragediji i nju je mnogo teže igrati toliko dugo, ali meni se ta uloga zavukla pod kožu. O njoj sanjam, u snu govorim nešto iz ‘Leara’ pa se budim, a Lenka se smije. Ti stihovi su ovladali mnome jer u tom tekstu pronalazim toliko asocijacija na naš ljudski život. Na smisao života. Na pitanja što je to ljubav, izdaja, nevjera, mržnja, bol. Kao da je Shakespeare tom veličanstvenom tragedijom obuhvatio svemir. I naravno da mi je žao sada kad se bliži kraj. Kad sam ja rekao da treba biti kraj, i to ne jer ga ne bih mogao dalje igrati ili fizički izdržati sve te napore, nego više zbog nekog duhovnog umora. Zbog postavljanja tih pitanja samom sebi i jer ga uvijek igram ‘va bank’, na sve ili ništa. I što on odnosi dio moje duhovne senzibilnosti, mog mira i moje egzistencije. I zato je bolje da prekinem.
I još jedna stvar, mislim da ću ga ove godine odigrati najbolje što sam ga ikada igrao. I hoću da tako ostane u sjećanju. Ne bih želio da godine koje dolaze prevare moj ukus, moje rasuđivanje i želim stati dok sam, kako se kaže, pri zdravoj pameti. Da odječi kao zadnji zvuk simfonije.
S njime se budite tijekom cijele godine ili samo kada se približava ljeto i nove izvedbe?
Tijekom cijele godine. Nekada nekoliko mjeseci nakon završetka sezone iznenada dođe misao i sanjam ga. Bila je smiješna scena kada sam vrisnuo usred noći i Lenka se prenula iz sna: “Što je, što je bilo?” A ja sanjam scenu s Goneril kada joj govorim “Stid me je što ti je uspjelo da u srce me ganeš, i što protiv svoje volje lijem suze kojih nisi vrijedna, magle i oluje na tebe, nezaliječene rane očeva prokletstva razdrle ti svaki živac.” Tada sam se sjetio da skidam prstenje s ruku i gađam je preko velikog željeznog stola, a ona se miče jer je tim prstenjem mogu i povrijediti. Mislio je kako je sve razdijelio, no ostalo je to prstenje, to je zadnje bogatstvo što baca sa sebe. Svi su bili oduševljeni idejom, a meni je bilo žao jer se toga nisam sjetio na premijeri prije 26 godina.
Pristupate mu danas drugačije nego prije 26 godina?
Ne, uvijek isto. Isti je to zadatak i fantastična je Lenkina režijska inscenacija. Počevši od putokazica koje pjevaju i vode publiku do razdiobe kraljevstva među borovima, ulaz u prvo dvorište, pa drugi dvor. Kad publika s nama putuje na vrh te čarobne tvrđave i mi se s njom probijamo kroz hodnike, kroz mrak. Ponekad neka zalutala ptica izleti ludo, kako da će ti u oči uletjeti. Događaju se tamo lijepe stvari, kada glumac gradi svoju ulogu kao kipar koji teše svoj lik u glini. Mi kazališni umjetnici modeliramo svoj lik u mašti. On to radi rukama, a mi dušom.
Osjećate li se kao da se opraštate od dragog prijatelja?
Više je to... ja se opraštam od samog sebe. Od šekspirijanskog glumca. Od rane mladosti sam zavolio Shakespearea i jako sam ga puno igrao, mislim više nego itko na ovim prostorima. Kao mlad čovjek dobio sam počasnu stipendiju British Councila koju su davali talentiranim mladim umjetnicima da dođu u London i upoznaju engleske kolege. Bio sam tamo dva i pol mjeseca i kao gost njihova ministarstva unutarnjih poslova imao sam besplatne ulaznice za predstave, dnevnice i mogućnost izabrati koga želim upoznati. Odabrao sam Toma Stopparda, pisca ‘Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi’ koje sam vrlo uspješno igrao u &TD-u s Ivicom Vidovićem. Bila je to kultna predstava i ljudi su je po nekoliko puta gledati, a nas dvojica smo tada do ušiju bili zaljubljeni jedan u drugog i imali tu božanstvenu interakciju kao mladi glumci. Tom Stoppard me vodio na probe njegovih ‘Travestija’ koje je nekoliko godina kasnije u ITD-u sjajno režirao Nenad Puhovski, a ja sam igrao glavnu ulogu i to mi je jako pomoglo. Ali u to doba najviše mi se sviđao Royal Shakespeare Company. Tamo sam upoznao njihovu direktoricu Cicely Berry koja je čula za mene i to zbog Hamleta. Igrao sam ga na Lovrijencu, a fantastično popularan engleski glumac Derek Jacobi glumio ga je u Prospect Theatru te su tijekom gostovanja po Jugoslaviji došli na Lovrijenac. Nakon što je pogledao našeg ‘Hamleta’ Jacobi mi je rekao: “Mladiću, vi ste sjajni, mogu li uzeti dio vaših inscenacija, a kada vi budete gledali mene, uzmite što hoćete.” To je bilo toliko lijepo. Sprijateljili smo se i kasnije smo bili zajedno na jednoj naslovnici engleskog časopisa o kazalištu Plays and Players. Naravno da je nemam jer sam aljkav i ništa ne čuvam, pa tako ni nju, ali naslovnica nas je prikazivala kako šetamo Stradunom. Derek Jacobi sav odjeven u bijelo, ja sav u crnom, a pored nas moj Danilo s papirnatim šeširom na glavi i drvenim mačem u ruci, uz naslov ‘Engleski i jugoslavenski Hamlet’. Po tome je Cicely Berry znala za mene i pozvala me u Stratford gdje je središte Royal Shakespeare Company. Ondje sam završio tri njezine radionice scenskoga govora te mi je poklonila svoju knjigu prema kojoj sam nastavio raditi kad sam se vratio u Hrvatsku. I bio sam jako vrijedan, sve sam to pristojno naučio i kasnije me Kosta Spajić iz Gavelle prebacio na Akademiju da predajem scenski govor. Nisam imao pojma o tome, na što mi je rekao: “Bedak, ne zovem te da ti nekoga nekaj naučiš, nego da ti još nešto naučiš.” Poslije sam se smijao kad sam otkrio da su to Sokratove rečenice.
Iako završava vaš Lear, ne treba pitati idete li u mirovinu jer je na IMDb-u navedeno nekoliko projekata u pripremi, a ovih dana snimate i novu Netflixovu seriju ‘The Woods’.
Snimamo je već mjesec dana, završio sam tri epizode od osam. U stalnoj sam postavi pa stalno putujem u Manchester i divno je što postoji direktni let iz Pule.
Uz seriju, tu je i predstava ‘Antigona’ i koncerti s vašim Zapadni kolodvor Bandom. Raspored vam je krcat...
Raspored mi je neviđen. Prošlog tjedna završeno je snimanje treće epizode i mislio sam da svi imamo deset dana pauze pa sam prihvatio poziv festivala u Budvi, gdje sam bio prvi umjetnički direktor. Slave četrdeset godina i molili su me da dođem i izvedem ‘Moj obračun s njima’, tu čuvenu monodramu koju sam napravio 1974. godine. Sada je nisam igrao pet godina i kad su me pitali da je izvedem, prvo sam morao vidjeti pamtim li još tekst. Sjednem sam u sobu i krenem: “Sve ovo oko nas zove se noć, velika, apsolutna naša noć.” I bez greške sam do posljednjeg stiha izgovorio te Krležine rečenice. Postoji nešto u našem glumačkom mozgu da kada si siguran da je predstava gotova, ti već sljedeći dan ne znaš trećinu teksta. Samo se izbriše kao gumicom. Tako da igram to i još imam koncert s mojim Zapadni kolodvor Bandom. I pristao sam na sve jer imam tih deset slobodnih dana. Vraga! Dobio sam poruku da imam snimanje 1. srpnja. I što ću sada? Napisao sam pismo producentima i obrazložio da sam pogriješio. Ali čini se da mi je ono što sam napravio u te prve tri epizode dalo dosta kredita pa su me uspjeli osloboditi tog dana snimanja. Producenti nekad znaju biti i dobri.
A kad imate tih deset dana, ne želite li se ponekad samo odmoriti? Otići u Istru, kartati s prijateljima, igrati se s unucima, biti uz more...
Pa ja se stalo odmaram i mnogi glumci žive slično poput mene. To je takav život i gluma nije posao gdje se svakog jutra ustaješ u 6.30, pa tuširanje, pranje zubi, doručak, odlazak na posao. I onda godinama sjediš u istom uredu s istim ljudima. To zna biti zamorno i tada ljudi jedva čekaju penziju samo da se toga riješe. Mi koji se bavimo ovim umjetničkim poslom toga nemamo. Imaš dana kad ništa ne radiš, a onda imaš razdoblja kada radiš po cijele dane.
A kad ništa ne radite, kako volite provoditi vrijeme?
Sad sam kartao belu s mojim Perom Močibobom, čuvenim nogometašem Zagreba s kojim sam cijeli život prijatelj, i gospodinom Širom koji je nekada bio šef propagande HNK. S nama je bio i Boro Sever s kojim sam isto igrao nogomet u mladosti. A kada dođem u Istru, tamo je moj Adi, najbolji amaterski ribar s kojim lovim ribu. Pa onda moj Silvano iz Betige i njegov restoran koji je u blizini moje kuće, a koji mi je često dnevni boravak. Tamo igram trešetu i briškulu, malo idem na balote. I ćakule. I prolazi vrijeme. Volim Istru, volim taj kraj. Tako je nekako živa i posebno svoja. I narod je blag, dobar.
Igrali ste nogomet, pratite li sada Svjetsko nogometno prvenstvo?
Kako ne. Pratim nogomet i bio sam strastveni nogometaš i kao poluprofesionalac sam igrao za Tiffany, koji je bio jedan od najboljih malonogometnih klubova u Hrvatskoj. A veliki nogomet sam igrao za veterane NK Sloboda Podsused i svakog ponedjeljka smo imali utakmice. I tu sam igrao s bivšim igračima, slavnim Bencom, Zambatom, Ražićem, Kafkom, Bradvićem. A igrao sam i s Cicom Kranjčarom i cijelom tom Dinamovom ekipom, ali i s veteranima Hajduka u onoj dvorani na Poljudu gdje postoje samo jedna vrata i lopta se odbija od zidova.... U rašlje sam dao gol golmanu reprezentacije Jugoslavije Radi Zaladu, a na utakmici veterana Crvene zvezde i Slobode iz Tuzle, među svim tim reprezentativcima, bio sam proglašen igračem utakmice jer sam dao tri gola.
I vaš unuk Sergej je naslijedio vašu ljubav i talent za nogometom te aktivno igra?
Obojica mojih starijih unuka, i Sergej i Ivan, odlično igraju nogomet. S tim što Ivan još bolje igra tenis. Ima 17 godina, već je osvojio dosta turnira i jako je dobar u tome, što me veseli. Jer ja stvarno volim sport pa me veseli što se i moji unuci njime bave. Anastasija, koja ima 16 godina, trenira gimnastiku i to mi se jako sviđa.
Pozornicu ste dijelili sa svojom djecom, biste li željeli jednog dana na njoj biti i s unucima?
Pa tko zna što će biti? Moj Sergej, koji sad ima 18 godina, imao je prije mjesec dana svoj prvi koncert sa svojim bendom u jednom zagrebačkom klubu. Dobro mu ide, ali ne vjerujem da će on pristati biti na mojom koncertu. (smijeh)
A kakav ste djed svojim unucima? Djecu se mora odgajati, mora biti i strogoće, a čini mi se da je s unucima samo uživanje?
Je, i unuci su mi užasno važni. Oni mene vole, a ja njih. A Lenka i ja smo nedavno dobili najmlađe unuke i oboje smo ludi za njima. Maru koja ima godinu i četiri mjeseca i Dane koji je od nje mlađi tri dana.
U Hrvatskoj je popularan baka-servis. Koriste li i vas za to?
Kako ne, iako je kod nas to malo drugačije. Vanja živi u Londonu, ali Lenka često ide tamo, a i ja kad stignem. Ona i muž rade tako da je super kad dođemo pomoći. A i sad je moja Nina s nama u Barbarigi pa čuvamo bebu dok radi na doktoratu. Tako da smo im od pomoći, a Lenka i ja smo presretni što s njima provodimo vrijeme.
Prije deset godina rekli ste kako vam je teško palo što su kćeri otišle na studij izvan Hrvatske jer ste jako vezani. Kako je sada kad niste svi u istom gradu, čak ni u državi?
Da, nismo. Milica sada živi u Vodnjanu i blizu je nas, ali uskoro odlazi na masters u London i živjet će kod Vanje. Završila je muzičku akademiju, ali sada se želi baviti dizajnom i skulpturom. To ju je obuzelo i primljena je na jedan fantastičan studij pa na jesen odlazi u London... Ali nije to ništa tako daleko.
Hoće li se cijela obitelj okupiti za vaš 80. rođendan?
Kako sada stvari stoje, izgleda da ću na rođendan letjeti na snimanje u Manchester. Mogao bih tražiti da mi to promijene, ali neću jer uživam da ga ne slavim. Pa tko će slaviti 80. rođendan? To je da tuguješ, a ne da slaviš.
Koje vam je razdoblje u vaših 80 godina najljepše, u koje biste se sutra vratili da možete?
Teško je reći. Što se tiče umjetnosti, ne mogu se žaliti i ostvario sam sve što se moglo zamisliti na ovim našim prostorima. Ne žalim za onim što sam propustio i ne razmišljam o tome što sam mogao bolje. Ono čime sam sretan - sretan sam sa svojim životom. Bio je na početku jedan tragičan dio koji neću ni spomenuti, a onda je došao taj moj period da sam mogao mirno otići u penziju, no tada se pojavila moja Lenka i nova djeca, kćeri. Pa taj naš put odlaska iz naše zemlje koju smo morali napustiti zbog naših političkih stavova jer smo bili ljudi protiv rata, protiv bilo koje agresije. Bili smo za mir, a takvi ljudi nisu imali što raditi u zaglušujućoj buci topova i mitraljeza. Njihovi glasovi se ne čuju. Najprije smo godinu dana bili u Sloveniji, zatim u Engleskoj gdje su nam rođena djeca pa smo onda otišli u Ameriku. Vratili smo se 2011. godine u Rijeku gdje smo osnovali studij i sad živimo u Istri, a ponekad dolazimo u Zagreb gdje su nam Danilo, Lucija i unuci. Sve je to zapravo lijepo i kad razmišljam o svom životu, uopće ne razmišljam o tim teškim danima. Samo želim biti optimističan, blag, da razumijevam ljude oko sebe, čak i one koji misle drugačije od mene. Neću ih mrziti zbog toga. Imamo različite svjetonazore i ja sam po svojoj naravi socijalist, čovjek koji o socijalistički uređenom društvu misli kao o najsretnijem, gdje su ljudi puno ravnopravniji, gdje nema užasne sirotinje, gdje nema tako velikih kapitalista i vlasnika koji imaju milijarde. Dozvoljavam da neko bude bogat, zašto ne ako želi, može i sposoban je, ali volio bih da živim u zemlji gdje nema bijede, gdje nema nezaposlenosti, gdje nema tuge, gdje nema jada.
Sviđa li vam se društvo, zemlja u kojoj živite?
Hrvatska je moja domovina. Volim Jadransko more, brda u kojima sam rođen, ravnice u kojima sam odrastao u Vinkovcima i Zagreb koji me učinio umjetnikom i koji mi je dao toliko mnogo. Sa svojim kolegama napravio sam mnoge božanstvene filmove, televizijske serije, predstave i to je moje bogatstvo. Zadovoljan sam tom svojom zemljom i svojim životom. Nisam zadovoljan s vlašću, kao što nikad nisam bio ni s jednom, jer nijedan pravi umjetnik ne može biti zadovoljan time. Jer, kako kaže Krleža: “Pisac je u neku ruku disident u odnosu na državu i naciju, na vlast i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća svom ognjištu samo da bi mogao od njega ponovno otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta.” To sam ja i držim se toga.
