'Svatko svoju bitku ima, ali ja svoj život ne bih mijenjala': Antonija Blaće o novom projektu, braku i radu na sebi

Neke televizijske karijere obilježe jednu sezonu, a neke čitavu generaciju gledatelja. Antonija Blaće pripada ovoj drugoj skupini. Od vremena kada je kroz vrata 'Big Brothera' ušla u domove gledatelja pa sve do danas njezina neposrednost, duhovitost i sposobnost da se snađe u svakoj situaciji učinile su je jednim od najdugovječnijih i najomiljenijih televizijskih lica u Hrvatskoj. Iako je publika navikla gledati je pred kamerama, posljednjih godina sve više pažnje posvećuje životu izvan njih. No predah neće dugo trajati jer je uskoro gledamo kao voditeljicu u novom avanturističkom showu 'Asia Express: Zmajeva ruta' koji se u rujnu počinje emitirati na RTL-u, a koji ju je odveo na nezaboravno putovanje po Aziji.

U posljednje vas vrijeme manje viđamo na ekranima. Je li to bila svjesna odluka da usporite ili su se jednostavno tako posložile okolnosti?

Ma kako manje, svaki dan sam na TV-u! Mislite na neki veći projekt? Evo ga, stiže - 'Asia Express'! Veći ne može. Veći u svakom smislu. Opsegom, sadržajem, humorom, emocijama.

Baš to smo i mislili, vas uvijek vežemo uz velike projekte... Nakon toliko godina televizijske karijere što vas je privuklo projektu 'Asia Express: Zmajeva ruta'? Što vas je natjeralo da kažete: 'Ovo želim raditi'?

Sve u tom showu je kao skrojeno za mene. Nomadski život. Nepoznat teritorij. Adrenalin. Snalaženje. Crpljenje svakog znanja koje imate da bi se uopće odradile neke stvari. Razgovorno. Emotivno. Puno smijeha. I novo. I uzbudljivo. Mislim da ovakav projekt nikada nismo vidjeli na televizijama.

Možete li nam otkriti o kakvom je showu riječ i što gledatelji mogu očekivati?

Naravno. 'Asia Express' je avanturistički, zabavan i emocijama ispunjen show u kojem se devet timova utrkuje na više od 6000 kilometara kroz tri nevjerojatne zemlje sa samo jednim eurom dnevno. Stopiranje, snalaženje na nepoznatim mjestima i oslanjanje na dobrotu lokalnog stanovništva - pri čemu oni uglavnom ne govore engleski - dovode do duhovitih, nepredvidivih i nezaboravnih trenutaka. To je jedinstvena pustolovina koja spaja natjecanje, otkrivanje novih mjesta i iskrenu ljudsku povezanost. Čovjek je nevjerojatno biće, i to ćete ovdje vidjeti.

Snimali ste u tri azijske zemlje, među ljudima potpuno drugačijih običaja i kultura. Koji vam je susret s lokalnim stanovništvom ostao posebno u sjećanju? Jeste li uopće uspjeli pronaći vremena da nešto od Azije doživite kao turistkinja ili je tempo bio toliko intenzivan da za to nije bilo prostora?

Snimanja su iznimno intenzivna, neprestano se selite s mjesta na mjesto. Najviše smo lokalno stanovništvo upoznali surađujući s njima. U svakoj smo zemlji imali asistente iz te zemlje. Moje je iskustvo fenomenalno. Jako uljudni, dobri, vedri i uvijek spremni pomoći. U Kambodži sam imala svog Kima, u Laosu je to bio Nu i u Tajlandu Dom. Prekrasni ljudi koji su nam prevodili, pomagali i usput nas učili o svojim zemljama.

Pamtit ću sigurno ceremoniju Bassi iz Laosa, gdje vas primi lokalno stanovništvo, mole za vas te vam poklanjaju posvećene končane narukvice da vas na putu prate sreća i blagostanje. Što se običaja tiče, sve smo poštovali bez ikakve diskusije. Azijske zemlje su, uostalom, i vrlo stroge po mnogim pitanjima. Ipak smo mi tamo gosti i jako sam ponosna na naš tim.

Evo i poruka za nas kad se bunimo jer ne možemo u crkvu golih ramena ili goli po gradovima - nema šanse da u bilo koji hram uđete neprikladno odjeveni. Morate pokriti ramena i koljena, a ako prekršite to pravilo, može vam biti zabranjen ulaz i na druga mjesta na kojima snimate. Toliko o tome da smo mi strogi. Mi smo pjesmica.

Ante Travizi dolazi iz svijeta stand-upa. Kako ste se vas dvoje pronašli kao voditeljski tandem i tko je koga više nasmijavao na snimanju?

Jako smo se dobro sprijateljili u takvim zahtjevnim uvjetima rada i pod tim adrenalinom. Jako dobar, duhovit, topao kolega, prijatelj i općenito čovjek.

U showu se puno govori o izlasku iz sigurne zone. Što ste vi tijekom tog putovanja naučili o sebi?

O izlasku iz sigurne zone više vam mogu reći natjecatelji. To su ljudi koji nikada u životu možda nisu bili u sličnim situacijama. Iz svojih doista komfornih života morali su pregovarati za smještaj, snalaziti se za prijevoz i općenito biti u nekim nevjerojatnim okolnostima. Vjerujte mi da smo i plakali i smijali se na njihove doživljaje. A sama sam naučila da mi, kao prvo, ništa ne treba. Da mogu svoju taštinu držati pod kontrolom. Kad želite biti sređeni na TV-u, a vama se otopi šminka i kosa nakovrča od vlage, a znate da ćete takvi biti u krupnom kadru na TV-u, nemate što drugo nego se pomiriti sami sa sobom. To mi je baš dodatni štih ove emisije. Takav si kakav si. Raduje me i taj dio.

Nekada ste radili nekoliko velikih projekata istodobno i priznali da ste došli do faze iscrpljenosti. Jeste li danas naučili bolje čuvati svoju energiju i reći 'ne'? Kako?

Ma kakvi. I dalje ne znam reći ‘ne’ projektima i poslu. Ali volim to, nije mi ništa teško. Koliko god ovaj posao nekad bio intenzivan, ipak je prelijep - traži puno, ali puno i vraća.

Trenutačno ste u svom rodnom Šibeniku. Nakon svih putovanja i snimanja, nakon svakodnevice u Zagrebu, što je ono prvo što napravite kada se vratite u Dalmaciju?

Dalmacija je posebno mjesto pod suncem. Moj je dom Zagreb, tu sam više od trideset godina. Ali Šibenčanka zauvijek. Humor mojih Šibenčana nešto je posebno i prvo gledam gdje sjesti na kavu da čujem međusobno podbadanje ljudi koji se stalno rugaju jedni drugima, a zapravo se vole.

Šibenik je grad iz kojeg ste krenuli, ali i mjesto gdje vas ljudi poznaju iz vremena prije televizije. Jeste li tamo samo Antonija, a ne javna osoba? Po čemu to najviše osjetite?

U Šibeniku da ste Brad Pitt, bilo bi: 'A šta je, Brad, šta si se upuva?' Kako ja onda neću biti 'samo Antonija', haha-ha.
Imam i prijateljice od rođenja u Šibeniku, njima je svejedno što radim, ja sam njima Antonija koju znaju dok je još bila prgava djevojčica bez prednjih zubića.

Šibenik je grad u kojem nema mjesta za dizanje nosa do neba. Moraš istrpjeti svoju porciju, i to je to. Najjači su, ha-ha... Baš smo Hrvoje i ja bili u restoranu te sam srela dečke iz moje stare ulice - u pet minuta tu se skupilo toliko smijeha i emocija.

Nakon gotovo 22 godine na televiziji ljudi imaju osjećaj da vas dobro poznaju. Što bi ih ipak iznenadilo kada bi doznali nešto o vama izvan kamera? Što o vama ljudi nikada ne bi pogodili na prvi pogled?

Hm… Da znam biti jako sjetna i melankolična. Da se pogubim u konfliktima. Prije ću zaplakati nego vikati. Ali kad viknem, sve stane. Valjda zato što inače ne vičem. To se osobito odnosi na set.

Imali ste iskustvo da se izgled javnih osoba često komentira više nego njihov rad. Je li vam ikada zasmetalo što se toliko pažnje pridavalo kilogramima?

I je i nije. Nije zato što je to normalna i obična tema. No smetalo mi je što uvijek ta tema zasjenjuje drugo. Općenito mi priča o izgledu ne smeta. Mi koji se bavimo javnim poslom na neki način i jesmo tu zato. Pa svi tako gledamo TV: 'Jao, jesi sinoć vidio što su joj obukli' i slično. Samo mi se u mom slučaju čini da je sito kroz koje su me procjenjivali bilo jako, jako sitno i ponekad nepravedno.

Dok sam odrađivala vrhunske internacionalne projekte, seciralo se je li mi jakna trebala biti baš na ramenima i je li mi trebala baš takva pletenica. S druge strane, računam da je - valjda - vođenje svladana tema, to možda publika podrazumijeva da je bilo dobro. Nadam se, ha-ha. Moram reći da tu ima svega, ali publika je generalno afirmativna i pozitivna prema promjenama nabolje. Ipak, kad se malo potrudiš, uložiš trud - publika to itekako nagradi i voli. Tako da, neka mojih dragih dobrih gledatelja, mi vam to sve na Instagramu komentiramo i napričamo se.

Danas se puno govori o prihvaćanju sebe, ali istodobno i dalje živimo pod pritiskom izgleda i društvenih mreža. Jesu li vam 40-e donijele više mira i manje opterećenja izgledom?

Ne znam što bih vam rekla. Nikad mi ljepše nije bilo. A to prihvaćanje je isto filozofska tema. Kao i naporna - budi najbolja verzija sebe. Naporan je mindfulness, obaveza 'rada na sebi'. Kad čujem 'radim na sebi', mrak mi padne na oči. Znate kako kažu u svijetu spiritualnosti - prvo se odrekneš svega materijalnog, a kad napraviš puni krug, vratiš se na materijalni svijet jer nam je on poklonjen. Ne mislim novčano, materijalno. Nego življenje duhovnog, ali i ovog fizičkog svijeta do kraja.

Imate 46 godina. Osjećate li danas manji pritisak u vezi toga što 'biste trebali' napraviti u životu nego prije deset ili dvadeset godina? Što vam sada stvara najveći pritisak?

Ja? 46? Nikad! Šalim se. Da, imam. Lijepo mi je i sretna sam što živim u vremenu kada s 46 možeš reći - fijuuu, koliko još vremena imam... Žene izgledaju nenormalno dobro. Dečki bi isto mogli malo potegnuti, ha-ha.

Tema majčinstva često se ženama nameće kao pitanje ostvarenja. Kako gledate na to da se vrijednost žena i dalje često povezuje s time ima li djecu ili nema?

Iskreno, ne želim uopće perpetuirati tu temu. Meni je to teški passé. Svatko svoju bitku ima. Ali ja svoj život ne bih mijenjala ni s čijim. Svijetu se može pridonositi na puno načina. Cijeli je svijet važan, ljudi su važni, bliskost je važna, konekcija s drugim bićima je važna, rast je važan, napredak je važan, širenje duše je važno…

Nedavno ste proslavili 11 godina braka. U vremenu kada mnogi odnosi pucaju pod pritiskom svakodnevice, što mislite da je najveća snaga vašeg odnosa?

Nemamo djecu. To je sigurno velika stavka jer smo fokusirani jedno na drugo. Nemamo logističkih i organizacijskih izazova. Kad pomislim što sve jedna prosječena obitelj mora organizirati - od hrane do aktivnosti i novca, svima se divim. Za mene su heroji ljudi koji sve to uspijevaju te su uz to dobri i uče svoju djecu biti dobri ljudi. Ne treba nam većih heroja od toga.

Na početku veze često su najvažniji leptirići i uzbuđenje. Što je danas za vas najveći znak ljubavi i bliskosti?

Pogled preko cijele prostorije pune ljudi, a mi smo mentalno odradili cijeli razgovor.

Jeste li danas bolja partnerica nego što ste bili prije desetak godina? Što ste morali naučiti ili promijeniti?

Nisam baš. Ista sam. Ne znam je li to na sreću ili ne. Mislim, možda nisam, ali utjecali smo jedno na drugo paralelno u onome u čemu smo bili dobri, a onom drugom je možda nešto nedostajalo ili nije za to bilo snage.

Što za vas danas znači ispunjen i sretan život? Je li se ta definicija promijenila u odnosu na razdoblje kada ste imali trideset godina? Na čemu ste najviše zahvalni?

Ma, nije. Ponekad mi se čini da mi je sve isto već 46 godina. Evo, za mene je najlakši način da lijepo živite da budete meki, topli i fleksibilni. Znam da se uvijek glorificira odlučnost i čvrstoća te je apsolutno u nekim stvarima odlično biti tvrdoglav, gurati stvari do kraja, ali što se odnosa tiče, nekako mi se čini da je ljepše ploviti u skladu sa životom nego uporno veslati uz tok jer, eto, 'ja sam takav'.

I za kraj, kad ste ovoga proljeća objavili da se upuštate u renoviranje, mnogi su se poistovjetili s vašom izjavom: 'A samo sam htjela okrečiti stan'. Kako ta priča završava?

Jao, stali na pola, ja otišla u Aziju, krenule vrućine. Sad ćemo u rujnu nastaviti. Još se mučim trebam li brusiti parket ili ga potpuno promijeniti. Muka mi je kad se sjetim da sve stvari moram izbaciti iz stana da bih išta od toga napravila, ali nadam se da je to to od renoviranja. Ako ima tko dobar savjet, neka se javi.