'Dugo sam težio tome da pronađem nekoga izvan...': Mladi hrvatski glumac o ljubavi, karijeri i slavnim roditeljima

Nataša Dorčić i Sven Medvešek desetljećima su među najprepoznatljivijim imenima hrvatskoga glumišta, oboje nagrađivani i ostvareni na kazališnoj, filmskoj i televizijskoj sceni.

'Radio sam nešto sitno na HRT-u pa mogu reći da imam nekog iskustva pred kamerom, ali ovo je moja prva veća uloga. Igram Petra Kišu, dečka koji se preziva Kiša zato što je bio siroče ostavljeno u domu na dan kad je padala kiša. Unatoč njegovoj priči i tuzi i samoći, ima neku dobrotu i ljubav prema svim ljudima koje sreće', priča nam Zagrepčanin koji upravo završava studij na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Ta se uloga događa u trenutku kada Tit Emanuel još intenzivno propitkuje vlastiti odnos prema glumi. Iako je odrastao uz roditelje kojima je scena bila sastavni dio života, kaže da nikada nije postojao neki značajan trenutak kada je odlučio da će i on krenuti istim putem. To je prirodno raslo s njim.

'Bio je to neki podsvjesni osjećaj. Odmalena sam gledao kako tata i mama odlaze na posao i cijeli me taj svijet nekako zabavljao. Nisam se tada, kao mali, odlučio za ovaj poziv, ali kao da sam predosjećao da mi je to najbliže', objašnjava.

Njihova je majka navodno imala sasvim drugačiju ideju o tome čime bi se njezina djeca trebala baviti. Nataša, koju je publika upoznala kroz brojne kazališne, filmske i televizijske uloge, a koja je za svoj rad osvojila i Zlatne arene, željela je da njezini sinovi imaju nešto opipljivo, točnije zanat.

'Mama je cijeli život govorila da bi ona radije da znamo nešto raditi rukama. Kad krenu ratovi, kad više neće biti snimanja, morali bismo naći i drugi način kako preživjeti, pronaći neku svrhu, nešto korisno za naš dom i za sebe. Ali nismo se dali', kaže Tit Emanuel kroz smijeh.

Ipak, čini se da je majčin savjet na neki način ipak pronašao put do njega. Što je stariji sve više otkriva da ga privlače rad rukama i likovnost.

'Shvatio sam da me zapravo zanimaju i druge stvari. Prije ljeta sam počeo farbati sobu i otkrio koliko mi zapravo nedostaje taj likovni moment, taj neki element umjetnosti izvan performansa. Čak sam u jednom trenutku pomislio: 'Pa ja mogu biti soboslikar!' Uopće nije bitno, samo je bitno da me nešto iznutra zove. I to je gluma. Iako mi se nekako čini kao da tu ima prostora za još toga', otkriva Tit Emanuel koji u tom procesu uvijek može računati na podršku starijeg brata.

Iako su odrasli u istoj obitelji, i danas ih povezuje gluma, njihov odnos nije uvijek bio blizak. Toma je prvi zakoračio u profesionalni svijet, završio Akademiju dramske umjetnosti i izgradio vlastiti put na kazališnoj i televizijskoj sceni gdje ga je publika upoznala u serijama Nove TV 'Dar Mar' i 'U dobru i zlu', a imao je i glavnu ulogu u filmu 'Slatka Simona'. Danas je upravo on osoba kojoj se Tit Emanuel najčešće obraća za savjet.

'Uvijek je bio netko na koga sam se ugledao, jer je stariji brat. Znam ga nazvati i pitati za neke konkretne detalje vezane uz snimanje, kako se postaviti u produkcijskom smislu, financijskom... Dugo mi je bio problem odrediti cijenu za moj rad. Puno se daješ za umjetnost, ali tu je i činjenica da trebaš i živjeti od toga pa se puno savjetujem s njim. No nismo uvijek bili previše bliski, pogotovo dok smo bili djeca. Mislim da nam naša percepcija nije dozvoljavala da se prihvatimo u nekim različitim pogledima. Kada je otišao na Akademiju i zapravo se pobliže suočio s tim umjetničkim svijetom te shvatio da je tu sloboda važna, onda sam i ja imao osjećaj kao da je našao taj neki prostor u kojem me prihvaća. I sada je tu kao podrška, osobito jer idemo u nekom sličnom smjeru u karijeri', kaže Tit Emanuel te dodaje kako će mu upravo brat reći stvari koje možda i ne želi čuti.

'Roditelji će me uvijek prije nastojati zaštititi nego mi reći iskreno. A Toma je bez dlake na jeziku. On mi je najiskreniji kritičar. To mi treba', pojašnjava.

Kad su odrasli i počeli živjeti samostalno, promijenila se i dinamika unutar obitelji. Majka je danas na Lošinju gdje uživa u vremenu sa svojim mačkama, dok je otac i dalje važan sugovornik kada je riječ o umjetnosti i sceni. Roditelji su i dalje važni, ali Toma i Tit Emanuel sve češće savjete traže jedni od drugih, ali i od 28-godišnje sestre Roze koja je u obiteljsku priču unijela nešto sasvim svoje.

'Sestra je isto htjela ići na glumu, ali onda je shvatila da smo mi svi toliko pogubljeni da nam treba netko tko će doći, sjesti i reći: 'OK, ovo treba organizirati.' Onda je odlučila upisati produkciju na ADU i to je zapravo neka njezina uloga i doma. Ona je ta koju nazoveš kad treba spasiti situaciju, kad treba znati kako se postaviti, kako s nekim nešto iskomunicirati ili ako nešto nedostaje. Tako da bih rekao da je ona isto neka sigurnost. Meni vraća neku nježnost koju s Tomom nikad nisam uspostavio', ističe mladi umjetnik.

Roza, međutim, zna biti i čvrsta kada treba.

'I ona je ponekad malo kao Toma, ali to je zato što je čvrsta. I mora, jer joj je valjda takav posao, ne smiješ se pokolebati, moraš znati koji su ti ciljevi', opisuje brata i sestru koji su, kao i on, odrastali okruženi javnim osobama, popularnim glumcima i redateljima.

No kao djeca to nisu nužno doživljavali na isti način kao danas.

'Išli bismo u kazalište, pozdravljali velike redatelje i glumce koji su nam tada bili samo neki obični ljudi. Ljudi koji se druže s mojim roditeljima i obitelji. Tek sam nakon srednje škole osvijestio tko su mi roditelji. A prije je to sve nekako bilo normalno', priča nam Tit Emanuel koji je još kao dječak privlačio pažnju svojim modnim kombinacijama.

Fotografije iz tog razdoblja danas su mu podsjetnik na vrijeme kada se nije bojao isticati. No onda su stigli komentari javnosti i nesigurnost.

'Tata je bio dosta slobodan, kao i ja tada, ali sa sazrijevanjem sam se nekako zatvorio u smislu modnog izražavanja. Kao da sam se htio vratiti u masu, umjesto istaknuti se. Prevladao je neki strah. Zapravo stvaranje granice između mojeg privatnog i toga što izlažem. Danas kao da si ponovno dajem slobodu da dišem i da se izrazim. Još to radim s nekom zadrškom, čisto da se osjećam sigurnije, ali shvaćam da je zapravo poanta da se što više oslobodim. Možda je baš taj moj primjer oslobađanja potreban nekome koji je, kao ja nekad, mislio da neće biti dovoljno prihvaćen. Mislio sam da će reakcije biti loše, vidio sam loše komentare i bilo me strah. A naravno da uvijek ima loših i dobrih komentara. To naučiš tijekom života', iskren je.

Možda zato danas toliko inzistira na tome da gluma ne bude njegova jedina definicija. Privlače ga likovnost, moda, glazba, fizička aktivnost, a posebno mjesto u njegovu životu ima pjevanje.

'Likovnost me zove natrag, završio sam Školu primijenjene umjetnosti. Moda je također tu… Pa ako jednog dana odem iz glume i budem samo slikar ili što god mi se prohtije, zašto ne? Iskreno, duboko vjerujem da je najsvjetlija stvar mog postojanja pjevanje. Ne znam što me brže može izvući iz nekog teškog trenutka od pjesme. Kad osjetim tugu, začinim taj tužan dan nekom tužnom pjesmom koja me automatski trgne. Rekao bih da mi je to najdraži hobi', priča te kaže da su tu još bicikl, sport, druženje s prijateljima, ali i obiteljski rituali koji su ostali važni. Ali i ljubav.

Toma nam priznaje da mu ljubav dugo nije bila prioritet, sve dok nije upoznao sadašnju djevojku.

'Uvijek sam govorio: 'Meni to ne treba!' Dosad mi je važnija bila karijera, ali otkako sam u vezi, shvaćam koliko je zapravo lakše ići kroz život s nekim, lijepo je imati nekoga kome se možeš obratiti i s kim možeš podijeliti neke probleme. Iako u posljednje vrijeme više ja slušam o problemima, ali nije ni to loše. Lijep je osjećaj da nekome mogu pomoći’, priznaje nam.

Tit Emanuel o ljubavi govori iz drugačije perspektive.

'Brzo bih se zagrijao za ljubav, ali zapravo se više radilo o potrebi za vezivanjem - da znam da nekoga uvijek mogu nazvati i da imam podršku izvan obitelji. Dugo sam težio tome da pronađem nekoga izvan obiteljskog kruga, a što sam intenzivnije tražio, sve sam više shvaćao da zapravo bježim od sebe. Kao da sam tragao za ljubavlju koju sam najprije trebao pronaći u sebi i prema sebi. U tom se bježanju u meni probudilo ono malo dijete koje je samo htjelo da ga netko nosi i voli. A što se više vraćam sebi, to se više otvaram drugima', objašnjava Tit Emanuel koji će do kraja godine biti posvećen snimanju, a tu je i gostujuća uloga u 'Cabaretu' u HNK2.

Sve više ga privlači i ideja autorstva, mogućnost da ne bude samo izvođač, nego i da sam pokrene nešto svoje. Poslu je posvećen i Toma koji igra predstave u matičnom kazalištu ZKM, a s Kristijanom Ugrinom radi i na novom projektu za najmlađe. Prije gotovo deset godina glumio je u njegovoj dječjoj predstavi 'Zdrav i čisti dom, to je baš po mom' koja je bila prilično uspješna stoga su ponovno udružili snage - Kristijan ponovno kao redatelj, a Toma kao glumac.