Robert Kurbaša ekskluzivno za Story o sinu za kojeg javnost nije znala: 'Nisam imao potrebu nametati privatni život'

Robert Kurbaša jedno je od lica koje pamtimo iz brojnih popularnih domaćih serija, poput ‘Ljubavi u zaleđu’, ‘Običnih ljudi’, ‘Ponosa Ratkajevih’, ‘Doline sunca’, ‘Zlatnih dvora’ i ‘Ne daj se, Nina’. Posljednjih se godina više posvetio kazalištu, a uloga u novoj RTL-ovoj kriminalističkoj seriji ‘Specijalisti Zagreb’ ponovno ga vraća na male ekrane. S Kristinom Matković, bivšom Miss Universe Dalmacije, u braku je od 2013. godine, a zajedno imaju četvero djece - sinove Marka Iliju, Emanuela i Vida te kćer Elu. Upravo je najmlađi član obitelji dosad bio izvan fokusa javnosti. Vid danas ima dvije i pol godine, a Kurbaša prvi put za Story govori o sinu, ali i o slikovnici čija je priča inspirirana upravo njegovim dolaskom u obitelj. Razgovarali smo i o povratku na televiziju, popularnosti, obiteljskom životu u Samoboru, kazalištu te planovima za budućnost.

Publika je vaš dolazak u seriju dočekala s velikim veseljem. Kako doživljavate takve reakcije i popularnost koja ne jenjava?

Bez lažne skromnosti, znam da sam publici drag i to mi je lijepa povratna informacija. Daje mi motivaciju da se i dalje bavim svojim poslom. Kada vidite da ljudi vole likove koje ste glumili, to vam daje vjetar u leđa. Ali ne treba dopustiti da vas to ponese. Čovjek treba ostati prizeman, to je moj modus vivendi.

Je li ovo možda početak vašeg povratka na male ekrane?

To ne ovisi o meni. Da imam vlastitu produkcijsku kuću, siguran sam da bi postojao kontinuitet. Ovako ovisite o stanju na tržištu, konkurenciji i produkcijama pa nitko ne može biti siguran što slijedi.

Posljednjih ste se godina najviše posvetili radu u kazalištu, ostvarili ste i nekoliko filmskih uloga, a sve vas je manje bilo na malim ekranima. Postoji li neki konkretan razlog za to?

To je tržište, zakon ponude i potražnje. Ali iskreno, s 50 godina više si ne mogu dopustiti projekte za koje vidim da se rade lijevom rukom. Imam svoju privatnu umjetničku organizaciju putem koje publici nastojim ponuditi suvisle kazališne sadržaje. A kada je riječ o produkcijama, prihvatim ono što me veseli, što smatram kvalitetnim i što je korektno plaćeno.

Koliko se vaš život promijenio otkad ste postali otac? Jesu li se promijenili i vaši prioriteti kada je riječ o karijeri i ulogama koje prihvaćate?

Zasigurno. Nije isto imati jedno ili četvero djece. To te determinira i nametne ti drukčiji raspored. Obitelj je na prvome mjestu - dijete treba odvesti zubaru, na trening ili u glazbenu školu pa neke svoje stvari stavljaš u drugi plan. Ipak, ostao sam posvećen svom poslu, puno čitam, bavim se sportom te nastojim imati vremena i za sebe.

Uz četvero djece imate i vlastitu umjetničku organizaciju Urbi et orbi, snimate i režirate filmove i serije. Kako danas izgleda balans između obitelji i karijere?

Ne može se to staviti u neke čvrste okvire. Svaki dan i svako razdoblje godine donose svoj ritam i prioritete. Uvijek se podređujem obitelji, ona mi je na prvome mjestu, a svoje potrebe ispunjavam kada se za to otvori prostor. S druge strane, ja sam glava obitelji i moram zarađivati pa sam često odsutan. Tada supruga preuzme veći dio brige o djeci. Život u Samoboru nam pritom puno olakšava svakodnevicu. Sve je dostupnije i bliže, poznajemo susjede i imamo ljude koji će uskočiti kada treba pomoći.

Javnost je propustila vijest o rođenju vašeg četvrtog djeteta. Kako ste uspjeli sačuvati tu informaciju od medija?

Valjda dolaze neke nove generacije i neke nove okolnosti. Netko je medijski zanimljiviji, netko manje. Informacija je jednostavno prošla ispod radara. Nikada nisam imao potrebu nametati svoj privatni život javnosti.

Vaš najmlađi sin Vid danas ima dvije i pol godine. Kako je njegov dolazak promijenio dinamiku vaše obitelji?

Njegov dolazak inspirirao me i za slikovnicu koju pripremam u suradnji s izdavačkom kućom Alfa. Priču smo ispričali na poseban način: najstariji sin i ostali članovi obitelji u vrijeme ručka doznaju da stiže prinova pa tu bude svega.

Upravo vas je njegov dolazak inspirirao za slikovnicu. Kako je nastala ta priča?

Taj trenutak kada smo djeci rekli da stiže prinova potaknuo me da ga pretočim u priču. Vrlo brzo sam je napisao. Bit će to lijepa obiteljska, pronatalitetna priča.

Vaši stariji sinovi imaju 13 i 10 godina. Pomažu li vama i supruzi oko malog brata?
Na početku je bilo svega, ali sada je prava idila. Naravno da su ga prihvatili i obožavaju ga kao ravnopravnog člana obitelji. To je baš lijepo gledati.

Jesu li djeca upoznata s vašim glumačkim radom? Pokazuje li možda netko od njih interes za glumu?

Pogledali su neke moje predstave i vidjeli me na televiziji, ali nisu opterećeni time i to mi je drago. Zasad nitko ne pokazuje interes za glumu, iako su privatno skloni ekshibicionizmu svih vrsta - vole biti duhoviti i puni su energije pa imaju sve preduvjete. Ali ne znam kamo će ih život odvesti. Sinovi su u glazbi, a Emanuel i Ela su i likovno nadareni. Marko Ilija svira saksofon, Emanuel trubu, a Ela ide na likovnu i ples. Nema predaha. Pobornik sam toga da svako dijete nauči svirati jedan instrument jer to nije samo instrument, nego i određeni pristup životu.

Svoj obiteljski dom izgradili ste u Samoboru. Kako vam se sviđa život ondje te nedostaju li vam rodni Split i Dalmacija?

Kao samac najviše sam volio Trešnjevku, a Samobor je odličan za obiteljski život. Naravno da svakome nedostaje rodni kraj, ali imamo autocestu pa smo relativno brzo bilo gdje. Za praznike i tijekom ljeta uvijek odemo u Dalmaciju kako bi djeca bila malo s bakama i djedovima.

Prije nekoliko godina upustili ste se i u posao s krunicama. Što vas je na to ponukalo i bavite li se i dalje time?

Ne bavim se više time, iako me puno ljudi još pita za krunice. Bila je to limitirana edicija od samo stotinu komada. Krunica je bila prekrasno dizajnirana i nešto što dotad nije postojalo na tržištu pa sam ponosan na taj projekt.

Što publika od vas može još očekivati u bliskoj budućnosti? Radite li trenutačno na još nečemu?

Uz pomoć Zaklade Vesne Krmpotić režiram i postavljam novu monodramu o njezinu životu i djelu. Mirna Medaković trebala bi igrati glavnu odnosno jedinu ulogu. Iza projekta stoji i Ministarstvo kulture. Imam još televizijskih i filmskih ideja, ali o tom-potom.

U listopadu ćete napuniti 49 godina. Što danas, na pragu pedesete, znate o sebi, a voljeli biste da ste znali s, primjerice, 20 ili 25?

Svako životno razdoblje nosi svoju vrstu spoznaje i mudrosti. Glupo je danas govoriti ‘da mi je tada bila ova pamet’. Čovjek mora proživjeti svoje vrijeme i iživjeti se, naravno, u nekim balansiranim količinama. Nisam pobornik pametovanja. Mislim da se treba voditi jednostavnim pravilima: ono što ne želiš da drugi rade tebi, nemoj ni ti njima. Iskoristi dan. Najjednostavnije poslovice često su i najmudrije. A kada bih mogao ponovno proživjeti svojih 49 godina, vjerojatno bih opet napravio isto.

Kada biste danas mogli napisati sljedeće poglavlje svoje karijere, kako bi ono izgledalo?

Gluma je nužan karijerni posao i tko kaže suprotno, ne govori istinu. Meni je najvažnije zadržati osmijeh na licu, prvenstveno sebi, a onda i svojoj obitelji pružiti egzistenciju i mogućnosti za njihov razvoj. Ne sanjam o nekakvoj holivudskoj karijeri, ali još je mnogo uloga koje želim odigrati, i filmskih i kazališnih. Mislim da još puno toga mogu dati i dat ću sve od sebe da to, kao slobodni umjetnik, uz pomoć ili bez pomoći institucija, i učinim.