'Najviše mi nedostaje moja mladost': Rajko Grlić za Story o starenju, promjenama i minulim vremenima

Rajko Grlić jedan je od najuglednijih filmskih redatelja i scenarista regije, čije stvaralaštvo obuhvaća desetljeća nagrađivanih filmskih ostvarenja. Ovoga puta povod za razgovor nije film, nego prijateljstvo koje traje više od pola stoljeća. Zagrebački redatelj, 79-godišnji Rajko i godinu dana stariji kolega Goran Marković iz Beograda upoznali su se kao studenti filmske režije u Pragu, a zajedno su prošli kroz države i sustave koji su se mijenjali ili nestajali. Njihov razgovor pretočen je u knjigu 'Jesi li snimio ovo?’ čiji je izdavač Telegram Knjige. Zbirka je to pisama o filmu, politici, ratovima, obitelji, starenju, strahovima i sjećanjima. Knjiga će biti predstavljena 2. listopada 2026. u Laubi, a uoči promocije s Grlićem smo razgovarali o prijateljstvu, njegovim studentskim danima, filmu, cenzuri, starenju i onome što bi danas poručio mlađem sebi.

Knjiga ‘Jesi li snimio ovo?’ nastala je iz vaših prepiski o filmu, politici, ratovima, obitelji, starenju, strahovima i sjećanjima. Je li bilo tema o kojima vam je bilo teže pisati nego što ste očekivali?

Mislim da nije. Kada pišeš prijatelju, iako su to bila javna pisma objavljivana na platformi Velike priče, pišeš s nekom lakoćom, bez obzira na to što često pišeš o ne tako lakim stvarima.

Kada ste ponovno čitali tu prepisku, jeste li se u nekom trenutku iznenadili vlastitim stavovima, razmišljanjima ili emocijama?

I režiseri su, naravno, ne u toj količini poput pisaca, ali ipak narcisoidna bića. Tako da moram priznati da sam s guštom čitao ta pisma kao knjigu. Učinilo mi se da je kao knjiga možda i bolja od individualnih pisama koje smo izmjenjivali svakog ponedjeljka. Ima puno bolji ritam, što je za čitanje iznimno važno.

Obojica ste studirali režiju u Pragu i počeli stvarati u vremenu koje je teško usporediti s današnjim. Što vam iz tog vremena najviše nedostaje, a čega ste sretni da više nema?

Najviše mi nedostaje moja mladost. Bez obzira na vrijeme, na državna uređenja i politike, to je ipak najljepše doba. Iz ove današnje staračke perspektive, gdje se lijepe stvari pamte, a ružne zatomljuju, ne znam vam reći za koje sam pojave i stvari sretan da ih više nema. Vjerojatno ih ima dosta, ali njih bi morao vaditi duboko iz podsvijesti... A za to vi nemate dovoljno prostora.

U vašem stvaralaštvu često se osjeti humor, čak i kada govorite o vrlo ozbiljnim stvarima. Je li humor za vas način da lakše podnesete stvarnost ili način da je još preciznije prikažete?

Da. Humor je nešto kroz što se može ‘plasirati’ puno gorkih stvari. Uvijek kažem da mi je cilj da se moji filmovi, i onda kada ne pričaju lijepe stvari, gledaju s nekim tihim osmijehom na licu. Tako se lakše guta gorčina. Komedija, koja je daleko najteži rod za svakog režisera, divna je podloga za ozbiljna kazivanja. Tako je za mene ‘U raljama života’, jedina komedija koju sam radio, moj najpolitičkiji film.

Vaši su filmovi često bili društveno i politički angažirani zbog čega ste se još vrlo rano susretali s cenzurom i zabranama. Mislite li da je danas umjetniku lakše ili teže govoriti ono što drugi ne žele čuti?

Pitanje bi zapravo trebalo glasiti: je li u ona vremena bilo lakše preživjeti cenzuru ili danas novac? Obje kategorije su teško savladive, ali moje iskustvo govori da je teže savladati novac. Cenzuru možeš prevariti, zaobići, zeznuti, ali novac puno teže. Uz to, cenzura se uglavnom događala na kraju procesa, kad već imaš to što si radio, a novac se postavlja pred tebe na samom početku, kada nemaš ništa.

Kada biste danas trebali snimiti film o Hrvatskoj, regiji i vremenu u kojem živimo, koja bi bila njegova glavna tema?

Ljubav i mržnja. Ali možda ne tim redom.

Koliko se vaš odnos prema vlastitim filmovima promijenio s godinama? Postoji li neki film koji biste danas snimili drugačije ili neki za koji ste tek puno kasnije shvatili koliko vam znači?

Da ne dođem u napast i pomislim da bi neki film trebao popraviti ili snimiti drugačije no što sam ga snimio, ja jednostavno ne gledam svoje filmove. Pogledam ih kada ih završim, sam, u velikoj kinodvorani i dojam koji iznesem iz te dvorane je to što zauvijek mislim o tom filmu.

Primili ste počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci za doprinos umjetnosti i umjetničkoj edukaciji. Što vam takvo priznanje znači nakon toliko desetljeća rada i je li vam danas još važna potvrda za ono što radite?

Ego je neuništiv. Vjerovao sam da starenjem slabi, nestaje, da ga ni za što više neće biti briga. Ali ne. Starački ego je izgleda častohlepljiviji od mladenačkog. Jedino starci to bolje skrivaju.

Kada biste mogli poslati pismo svom mlađem sebi, onom studentu režije koji tek kreće u život i filmski svijet, što biste mu napisali?

Prije puno godina Jugoslovenska kinoteka u Beogradu, oni za razliku od nas imaju kinoteku i to u velebnoj palači, dodijelila je ‘praškim đacima’ najveću srpsku nagradu za strane umjetnike. Tada su nas udjenuli i u svoj muzej filma i zatražili nešto slično tome što me vi pitate. Zamoli su nas da ispod svojih mladenačkih portreta ispišemo tekst o sebi tada. Evo što sam ja ispisao.

'Rajko Grlić bio je klinac, kinoamater početnik, kada je davne 1965., zajedno s tada slavnim Lordanom Zafranovićem, dijelio glavnu nagradu na Festivalu amaterskog filma Hrvatske. No nagrada nije bila sve što su im dali. Uz nju je išla i stipendija za studije na FAMU u Pragu, naravno pod uvjetom da ih tamo prime. Na prijemni ispit doputovali su vlakom u neko tmurno zimsko jutro. Položili su ga i bili prvi studenti praške akademije upisani ravno na drugu godinu studija. Tako je taj zagrebački klinac započeo svoje praške dane. Bio je impresioniran akademijom, gladan znanja, zbunjen tamošnjim seksualnim slobodama i političkim neslobodama. Kultura svakodnevnog života bila je bogatija od one iz koje je došao, a socijalizam rigidniji od onoga u kojem je odrastao. Bio je to Prag, bile su to šezdesete. Bilo je uzbudljivo. Iz okamenjenog sivila pred njegovim se očima počela rađati zadnja europska utopija.'

Taj klinac čuči u mojim korijenima i, bez obzira na to koliko mi s razmakom od pedesetak godina njegova sigurnost danas djeluje krajnje nadobudno, ne mogu ga se odreći. Da nije bilo njegove znatiželje i hrabrosti da se otisne u tuđinu, ne bi bilo ni mene danas ni mojih filmova jučer. Da tom klincu danas šaljem pismo, vjerojatno bih mu napisao da se čuva jer je pred njim dug put, ne utrka na sto metara, nego maraton. I dodao onu kartašku izreku koju je moj otac često citirao: 'Novci se na štingama broje!'

'Jesi li snimio ovo?' dostupna je i za narudžbu putem webshopa Telegram Knjiga.