Svi detalji vjenčanja Anamarije i Borne Ćorića: On je odabrao pjesmu za prvi ples, a nju je dirnuo dolazak ovog uzvanika

'Evo, došao je i taj dan… obećala sam da ćete dobiti intervju', tim je riječima gospođa Ćorić napokon otvorila vrata svoje ljubavne priče i otkrila detalje jednog od najvažnijih dana u svom životu. Nakon što su godinama svoju sreću skrivali od očiju javnosti, 31-godišnja ekonomistica i njezin odabranik, 29-godišnji tenisač Borna Ćorić izrekli su sudbonosno ‘da’ u bajkovitom ambijentu Maškovića Hana, okruženi najbližima i onima koji njihovu ljubav prate od samih početaka. Iako svoju ljubavnu priču već godinama čuvaju za sebe, makarska influencerica i bivša sportašica Anamaria Raič otkrila nam je sve detalje njihove bajke koja se dogodila 9. rujna u Dalmaciji.

Čestitamo gospođo Ćorić, kako se osjećate kao supruga svom voljenom Borni, je li se što promijenilo bračnim zavjetima?

Predivan je osjećaj, iako moram priznati da se u našoj svakodnevici nije dogodila neka velika promjena. Borna i ja smo i prije braka živjeli kao pravi partneri, dijelili život, putovanja, lijepe trenutke, ali i sve one manje lijepe koji zapravo najviše pokažu koliko ste povezani. A još se privikavam na 'gospođa Ćorić' i svaki put kad to čujem, malo se nasmijem. 

Jeste li se držali tradicije - je li vas Borna prenio preko praga nakon vjenčanja?

Neke tradicije su mi baš simpatične i držali smo ih se! Preko praga me nije prenio haha, pazimo na njegovo operirano rame. 
Nakon toliko emocija, uzbuđenja i svega što se događalo toga dana, upravo su mi mali, spontani trenuci posebno dragi. Lijepo je sačuvati poneki običaj, pogotovo kada mu pristupite na svoj način i kada vam ostane kao lijepa uspomena.

Maškovića Han bio je prekrasna i pomalo bajkovita kulisa za vaše vjenčanje. Kako ste znali da je upravo to mjesto ono pravo?

Čim smo ga vidjeli, znali smo. Moja je želja bila da svadba bude u Dalmaciji, Borna se složio. Maškovića Han ima nešto posebno - kamene zidine, zelenilo, taj osjećaj intime i cijeli ambijent koji navečer postane gotovo nestvaran. Da ponovno biram, sve bih isto izabrala! Ne mogu riječima dovoljno nahvaliti ni zahvaliti cijelom timu iz Maškovića na ljubaznosti, lakoći komuniciranja i usluzi.

Koliko vam je bilo važno da taj dan ostane intiman i daleko od javnosti?

Jako. Postoje trenuci koje jednostavno želimo prvo proživjeti sami. Nisam željela taj dan gledati kroz mobitel, nego stvarno biti prisutna. S druge strane, potpuno razumijem interes ljudi i lijepo mi je podijeliti poneki trenutak kada osjetimo da je pravo vrijeme. Mislim da smo s godinama pronašli dobar balans, ne skrivamo svoju sreću, ali neke stvari ipak čuvamo samo za sebe. 

Evo, došao je i taj dan, obećala sam da ćete jednom dobiti intervju. Haha... 

Kada ste se toga dana prvi put ugledali kao mladenka i mladoženja, što vam je prvo prošlo kroz glavu?

Cijelo sam jutro bila okružena ljudima, spremanjem, šminkanjem, frizurom, fotografiranjem i nekako još nisam bila potpuno svjesna što se događa. Mislim da mi je upravo tada prvi put tog dana sve postalo stvarno. Baš sam prijateljicama pričala kako sam cijelo vrijeme dok je trajala organizacija imala osjećaj da organiziram nešto za nekog drugog.

Koji vam je trenutak s vjenčanja ostao najdublje urezan u sjećanje?

Definitivno trenuci u crkvi. Možete mjesecima organizirati svaki detalj, haljinu, cvijeće, glazbu, stolove, ali kada stanete jedno nasuprot drugome pred oltarom, sve to postane potpuno nevažno. Trenutak kada smo izašli ispred crkve i ugledali sve naše ljude, taj osjećaj sreće i zahvalnosti stvarno se teško može ponoviti.

Je li bilo više emocija ili nervoze?

Definitivno više emocija. Mislila sam da ću biti puno nervoznija jer inače volim imati stvari pod kontrolom, a organizacija vjenčanja je mjesecima bila velik dio mog života. Međutim, ni u jednom trenutku nisam osjećala nervozu, baš sam bila opuštena mladenka... Ustvari, jedina je nervoza bila nekoliko dana prije zbog vremenske prognoze! Hvala Bogu da smo tri dana prije ipak odlučili postaviti šator.

Tko je bio emotivniji na dan vjenčanja?

Mislim da sam ipak ja bila emotivnija.Zapravo, rekla bih da su naši roditelji bili najemotivniji. Haha...

Što vam je bilo najvažnije kada ste osmišljavali taj dan? Tko je više preuzeo organizaciju?

Nismo željeli raditi nešto samo zato što se tako radi ili zato što je trenutačno trend. Željeli smo da se naši gosti dobro osjećaju, da hrana bude odlična, glazba još bolja te da cijela večer bude opuštena, vesela i puna ljudi koje stvarno volimo. Što se organizacije tiče, mislim da nije teško pogoditi tko je preuzeo veći dio. Definitivno sam bila više uključena u detalje i estetiku, ali sve važne odluke donosili smo zajedno. Borna je puno opušteniji od mene i često bi mi govorio da će na kraju najvažnije biti tko je tamo s nama, a ne je li svaki detalj ispao točno kako sam ga zamislila. I bio je u pravu. U organizaciji su mi puno pomogle Bornina seka i moja kuma, ali još jednoj osobi želim zahvaliti. Matej iz Le Decora je sve to vrijeme bio uz mene, slušao sve moje brige i pomagao mi u svim segmentima. Uz njega je sve bilo lakše!

Postoji li neki detalj s vjenčanja koji javnost možda neće vidjeti na fotografijama, a vama je posebno drag?

Mislim da su mi najdraži upravo oni trenuci koje fotografije možda ne mogu u potpunosti prenijeti. Trenuci koje smo proveli i zabilježili s našom najužom obitelji. A jedan od najemotivnijih trenutaka za mene je bio dolazak mog dida. Puno mi je značilo što je bio tamo i što je mogao biti dio tako važnog dana u mom životu. Baka, nažalost, nije mogla doći, ali on se naplesao za oboje! 

Posebna uspomena su nam i čestitke koje smo čitali nakon vjenčanja. Tek kada sve prođe, kada se emocije malo slegnu i ostanete sami, imate vremena u miru pročitati sve te lijepe riječi i želje ljudi koji vas vole. Neke su nas nasmijale, neke baš dirnule te su definitivno nešto što ćemo sačuvati i čemu ćemo se vraćati.

Posebno mjesto imao je i vaš četveronožni ljubimac?

A Bambi je, naravno, morala imati svoje mjesto. Ona je dio naše male obitelji i bilo bi mi potpuno neprirodno da na tako važan dan nije barem bila na neki način uključena. Mislim da svi koji imaju psa znaju koliko se brzo iz 'ljubimca' pretvori u pravog člana obitelji. 

Na koju ste pjesmu otplesali svoj prvi ples i što vas uz nju veže?

Borni sam potpuno prepustila odabir pjesme za naš prvi ples i moram priznati da je on cijelu priču oko prvog plesa shvatio puno ozbiljnije nego ja. Otplesali smo svoj prvi ples uz pjesmu 'Ti si moj san' Olivera Dragojevića i Zorice Kondže. Bio je toliko zagrijan za satove plesa te me stalno nagovarao da moramo još vježbati. Njegova rečenica bila je: 'Moramo razvaliti!' Tu je definitivno proradio njegov sportski, natjecateljski duh. Meni je sve to bilo jako simpatično i na kraju su upravo te probe postale jedan od zabavnijih dijelova priprema za vjenčanje. 

Recite nam nešto više o vjenčanici. 

Od početka sam točno znala što želim od vjenčanice. Imala sam ideju i za prvu i za drugu. I samo ću reći da su ispale točno onako kako sam ih zamislila. Kao što je Matija Vuica već napisala, imala sam samo jednu jedinu probu i sve je bilo savršeno (kod mene uvijek sve mora biti jednostavno pa je moja odluka bila da imamo jednu probu i da ne moramo komplicirati). Drugu haljinu je radila moja Ivana iz Royal Bride. Godinama nosim njezine kreacije pa sam znala da će i taj dan biti uz mene! Vjenčanice je upotpunio nakit iz Prahira, naravno oni su nam bili odabir i za vjenčano prstenje.

Kako provodite prve bračne dane, jeste li otišli na medeni mjesec?

Prvi bračni dani su nam zapravo jako lijepi zato što se, nakon svih mjeseci priprema, život ponovno malo smirio. Danima smo prepričavali situacije, gledali fotografije i prisjećali se stvari koje možda tog dana nismo ni stigli primijetiti. 

Nakon nekoliko dana Bornu su obaveze s reprezentacijom odvele u Njemačku, a medeni će mjesec pričekati još neko vrijeme. Prioritet je Bornin povratak nakon ozljede. 

Kada zamišljate svoj život za deset godina, što biste voljeli da ostane isto kao danas?

Voljela bih da ostane isti način na koji funkcioniramo kao tim. Život će se sigurno promijeniti, doći će nove obaveze, neke nove uloge i sigurno puno toga što danas još ne možemo ni predvidjeti. Ali voljela bih da se za deset, dvadeset ili trideset godina i dalje jednako veselimo jedno drugome.

Nama su zapravo najljepši oni sasvim obični trenuci - kada smo kod kuće, kada imamo vremena samo za sebe i ne događa se ništa spektakularno. Ako tijekom godina uspijemo sačuvati taj osjećaj da smo jedno drugome najbolji prijatelji i sigurno mjesto, mislim da ćemo sačuvati ono najvažnije. 

Koji je vaš zajednički san koji još niste ostvarili?

Imamo ih još puno i mislim da je upravo to jedan od najljepših dijelova zajedničkog života - uvijek postoji nešto čemu se zajedno veselimo. Voljeli bismo još puno putovati, stvarati svoj dom i graditi život koji će biti ispunjen ljudima koje volimo.